Prvi put da sam dobio poriv uzeti papir i olovku i zapisati svoje misli i prvi put kad su se misli dovoljno iskristalizirale bio je vezan za tada natužniji događaj u mom životu…Bilo mi je 18 godina i prvi put sam iskusio što znači izgubiti dragu osobu, u konkretnom slučaju bila je to smrt mog djeda. I nisu riječi odmah došle…dugo je to „kuhalo“ u meni, a onda jedno jutro samo je izašlo na svjetlo dana i to u roku nekih 5-10minuta…ovo je prva pjesma koju sam ikad napisao.

Tebi

Tamo gdje ljubav u bol se pretvara,
Tamo gdje preostala su samo sjećanja.
I tamo gdje sjećanja kroz suze izbijaju na oči,
Tamo gdje mirne i spokojne sad sve su tvoje noći.

Tamo gdje snovi postaju radost,
Tamo gdje tuga zasjenjuje stvarnost
Gdje vrijeme zauvijek je stalo,
Tamo-tamo gdje satovi kucaju u prazno.

Tamo gdje čempresi njišu se skladno,
Tamo gdje ništa više nije važno.
Tamo gdje snivaš vječne snove,
Tamo dolje…tamo dolje.

Tamo gdje jednom i ja ču doći,
Tamo gdje zajedno do zvijezda ćemo poći.
Tamo gdje bol para moje srce,
Tamo gdje zbogom-zbogom je zauvijek.