DRŽIĆ PREVOĐENJEM POSTAJE SVJETSKI PISAC

Sinoć je u dvorani sv. Vlaha palače Sponza predstavljen engleski prijevod Držićeve „Grižule“ u izdanju Doma Marina Držića, kojeg je prevoditelj Filip Krenus naslovio „Plakir, Son of Cupid“. U ime domaćina, Državnog arhiva u Dubrovniku, nazočnima se obratila ravnateljica Nikolina Pozniak uz opasku kako Držić kao renesansni pisac izvrsno pristaje ambijentu palače Sponza. Ulogu moderatorice preuzela je Darija Mikulandra Žanetić iz Midsummer Scene festivala, suorganizatora ovog događanja kojim se još jedno djelo našeg komediografa predstavlja na engleskom jeziku i tako ga približava široj međunarodnoj publici. Izrazila je zadovoljstvo što iz tih aktivnosti proizlazi nešto što ostaje zauvijek, naš suvenir za svijet u obliku prijevoda djela Marina Držića.

Ravnatelj Doma Marina Držića Nikša Matić naglasio je važnost prevođenja Držićevih djela na strane jezike i s ponosom istaknuo kako je ovo već peti prijevod na engleski jezik u izdanju Ustanove, od kojih je četiri preveo upravo Filip Krenus (Dundo Maroje / Uncle Maroye, Novela od Stanca / Old Stan or A Fool Fooled, Skup / Pinch Hoard, Grižula / Plakir, Son of Cupid), dok je petom izdanju (Venere i Adon / Venus and Adonis) bio urednik. Posebno je važna činjenica kako je Krenus autor prvog cjelovitog prijevoda nekog Držićevog djela na engleski jezik, komedije „Dundo Maroje“, što treba istaknuti kao posebnost i vrijednost, jer su svi prijevodi prije toga bili u skraćenim oblicima kao adaptacije za kazališne predstave. Podsjetio je kako je „Plakir, Son of Cupid“ premijerno predstavljen u engleskom gradu Yorku krajem travnja ove godine, što je bilo treći put kako Dom Marina Držića sudjeluje na tom Međunarodnom festivalu Shakespearea s engleskim prijevodima Držićevih djela pa taj dan s ponosom nosi naziv Držić Day. Ovakvi projekti su prozori u svijet i afirmacija hrvatske kulture kroz Marina Držića. Cilj im je uputiti čitatelja u vrijednost njegovih djela i dati stručnu prijevodnu adaptaciju kako bi engleski prijevod bio u potpunosti usklađen s hrvatskim izvornikom i time zabavnu izvornu živost Marina Držića što više približio čitateljima u zemljama engleskog govornog područja. Pravu vrijednost prijevodi će postići kada se Držićeva djela budu izvodila u kazališnim dvoranama diljem svijeta Kako ćemo to postići? Recept je vrlo jednostavan, raditi i samo raditi. Na nama je odgovornost nastaviti proučavati i istraživati najvećeg hrvatskog komediografa, te ga vrednovati na način na koji doista zaslužuje. Upravo je to naš zadatak, brendirati Držića kao jednog od najistaknutijih hrvatskih književnika i najznačajnijih autora europske renesansne komedije. Titula je to koju nedvojbeno zaslužuje, a upravo ovakvim izdavačkim projektima Držića čuvamo od zaborava. Prema mišljenju najuglednijih hrvatskih teatrologa, povjesničara književnosti, književnika i prevoditelja, prevođenje njegova djela na engleski iznimno je važan pothvat, jer omogućuje da se međunarodnoj akademskoj publici i širem krugu čitatelja predstavi jedno kanonsko djelo dubrovačke, hrvatske i europske renesanse. Ti prijevodi omogućuju Držićevoj dramaturgiji, estetici i poetici da lakše pronađu svoje mjesto u kontekstu europske dramske umjetnosti, ali i otvaraju mogućnosti za preseljenje Držićevih djela u europski kazališni milje. Nikša Matić zahvalio je svima koji su pomagali i vjerovali u projekt, prvenstveno vlasniku i osnivaču Gradu Dubrovniku kojeg je predstavljala pročelnica za kulturu Grada Dubrovnika dr.sc. Julijana Antić Brautović, prevoditelju Filipu Krenusu, povjesničarki književnosti dr. sc. Katji Bakija, Dariji Mikulandri Žanetić i Jeleni Maržić iz Midsummer Scene festivala. Završio je s rečenicom slavnog Umberta Ecca: „The language of Europe is translation.“ (Jezik Europe jest prijevod.).

Prevoditelj Filip Krenus nadovezao se na navedeni citat podsjećanjem na najpoznatiji Eccov roman „Ime ruže“ opaskom o važnosti imena, odnosno nadimaka likova u Držićevim djelima. To mu je bila najveća dvojba, uz odabir naslova djela koje nije sačuvano, ali se najčešće zove „Grižula“ po glavnom liku. No, on se odlučio za Plakira, zbog duha engleskog jezika, ali i sličnosti s Puckom iz Shakespeareovog „Sna ivanjske noći“ s kojim se upravo „Grižula“ često uspoređuje. Istaknuo je sličnosti Shakespearea i Držića po korištenju antiteza, načinu na koji pristupaju tekstu, spoju stihova i proze. Objasnio je kako se odlučio za jampski heksametar kao vrstu stiha za prijevod Držićeva izvorno dvostruko rimovana dvanaesterca, budući da on bolje odgovara tempu engleskog jezika. Posebnost Krenusova prijevoda je i u tome što je nadopunio Držićev tekst vlastitim završetkom koji je u originalu izgubljen. Zahvalio je i Dubravku Kastrapeliju čije ilustracije krase ovo izdanje u upečatljivoj crnoj boji s bijelim i crvenim detaljima.

Povjesničarka književnosti, dr. sc. Katja Bakija započela je svoj osvrt na engleski prijevod „Grižule“ izjavom kako nas je okupio naš Vidra, pjesnik, dramatičar, vizionar, čija djela i danas zrače živošću, humorom i pronicljivošću. Iako su nastala u 16. stoljeću, obrađuju teme koje ne poznaju granice jezika, nacija, teritorija. Njegov „Plakir“ iliti „Grižula“ napisana je u Dubrovniku 1556. godine i svakako treba reći kako je riječ o važnom djelu hrvatske renesansne književnosti koji u sebi spaja elemente komedije, alegorije i fantastične igre. Dr. sc. Bakija u svom je govoru posebno istaknula važnost prevođenja kanonskih autora kakav je Marin Držić na svjetske jezike za hrvatsku književnost i za hrvatsku kulturu, osobito na engleski jezik. Prijevod u tom smislu postaje kulturni čin, najsnažnije i najvažnije, sredstvo međunarodne vidljivosti i način i put uključivanja nacionalne književnosti u širi svjetski književni prostor. Hrvatska književnost, premda bogata i višestoljetna, pripada književnostima manjih jezičnih zajednica. Za razliku od književnosti i opusa nastalih na jezicima velike međunarodne rasprostranjenosti, ona bez prijevoda teško može ostvariti širu recepciju izvan vlastitoga kulturnog prostora. Kanonski autori poput Marina Držića upravo putem prijevoda prestaju biti isključivo dio nacionalnog kulturnog pamćenja te postaju dostupni čitateljima različitih kultura, a i međunarodnoj akademskoj zajednici. Osobito je važno spomenuti i  vrijednost prijevoda na engleski jezik jer on danas ono što je nekad bio latinski, funkcionira kao globalni posrednički jezik znanosti, kulture i književne razmjene. Djelo prevedeno na engleski često postaje dostupnije i za sekundarna prevođenja na druge jezike jer engleski prijevod često predstavlja „ulazna vrata“ u svjetski književni sustav. Bez takve posredničke uloge brojna djela hrvatske književne tradicije ostaju ograničena na nacionalne okvire i onda rijetko ulaze u međunarodne antologije, sveučilišne programe ili komparativna istraživanja, a prijevodi im omogućuju da postanu dijelovi europske kulturne povijesti. U akademskom smislu prijevodi omogućuju uključivanje hrvatske književnosti u područje komparativnih studija. Tek kada su djela dostupna na jezicima međunarodne komunikacije, moguće je sustavno uspoređivati hrvatske autore s europskim i svjetskim književnim tradicijama. Citirala portugalskog romanopisca, Joséa Saramaga, dobitnika Nobelove nagrade za književnost koji je rekao: „Pisac stvara nacionalnu književnost, a prevoditelji stvaraju svjetsku književnost.” I doista prevođenje je jedan od ključnih preduvjeta da hrvatska književna baština i Marin Držić kao njezin kanonski autor postanu aktivni sudionici svjetske kulture. A Dom Marina Držića, jedna mala ustanova, radi važan posao koji bi trebao biti dio nacionalne kulturne strategije.

Na kraju, Filip Krenus, ne samo prevoditelj već i glumac te kreativni producent Midsummer Scene festivala, počastio je prisutne izvedbom dramskog čitanja izdanja „Plakir, Son of Cupid“, čime je osvojio zaslužene ovacije. I oduševljenje kada je ravnatelj Doma Marina Držića, Nikša Matić, objavio kako već vrijedno radi na novom prijevodu djela najvećeg hrvatskog komediografa.