MOGUĆA IZMJENA PRIJEVODA I NA HRVATSKOM…

‘U molitvi Očenaš Bog nas ne uvodi u napast’, kaže papa Franjo i dodaje da, ako nas netko uvodi u napast, to je Sotona. Franjo smatra da prijevod nije dobar, a Francuzi su već promijenili taj dio poznate molitve. Ta izmjena u francuskom Očenašu na snagu stupa s novom liturgijskom godinom.
Kod nas su kao obično svakojaki komentari; od najružnijih epiteta za Papu te za sve njegove promjene i pokušaje u okoštalom bogatom Vatikanu, pa do pitanja, kako će ta Oče naš zvučati na francuskom kako su to onamo učinjeli!?

Da te mili Bog sačuva; koji smo mi narod. Ok…oprostite! Čjeljad mahom odgovara kako će nastaviti po starom; ok…ne mislim da treba nikoga siliti na malo dublje promišljanje. Osobno nikada nisam molila: „ ne uvedi me u napast“, nego kako piše u mom starom Molitveniku iz 1909 godine – Kapucini na Rijeci! Usudim se reći neka svaki čovjek koji se želi uvjeriti u molitvu ili zaželjeti nekome Dobro; prisjeti se svih teških trenutaka u svojem životu, svih tjelesnih i duševnih patnji koje je pretrpio i koje još uvijek trpi; i neka se upita u čije ime je pretrpio sve te užase. Kako bi uopće mogli rasuditi čiji je život sretniji ili nesretniji, je li onaj od vjernika ili nevjernika trebamo se barem u mislima osloboditi pogrešnih predrasuda i bez unaprijed stvorenog stava pogledati na sebe i ljude oko sebe.
Recimo ovako; ljudi najviše vole petak popodne, a ponedjeljak jutro kada odlaze na posao iz svojih zagušljivih nastamba-spavaonica su namršteni, i idu na posao koji su odavno zamrzili. Neprekidno i mukotrpno su radili i radili, a danas kao istinski mučenici. I radnici, i ministri i njihove žene, i prostitutke, i trgovci; pronađite među tim ljudima, od prosjaka do milijunaša barem jednog čovjeka kojemu bi bilo ono što zarađuje dovoljno za ono što je po njemu nužno, što nam naši Upravljači govore kako je nužno, jer Ustav tako nalaže. Neće te naći niti jednog. Jer, čim je dobio što si ćeo, hoće nešto drugo! I Sizifov posao se nastavlja u krug …u krug, i tako u beskraj uništavajući pritom ljudske živote.
Koji su neophodni preduvjeti ljudske sreće?
Ne narušavati sponu između prirode i čovjeka. Naravno ekološki dugoročni zakoni i planovi. Drugi preduvjet je rad, jerbo onaj čovjek voli svoj posao i koji će pristupiti s voljom poslu; umori se, lijepo povečera i spava ko andio. A bogatuni, ubili se od dosade, njima ništa nije „nužno“; razboljeli se načisto. Treći, preduvjet je obitelj. Ali, avaj…ne provode vrijeme s obitelji niti s malom djecom, nemaju kad!? Ili pak ona starija djeca, koja jedva čekaju da starci odapnu, pa finu na sudu oko nasljedstva i ne razgovaraju jedni s drugima. Četvrti preduvjet je biti slobodan, nesputan kontakt sa svim ljudima svijeta. A danas što si viši na hijerarhijom piramidi to manje ljudi smiju s njim stupiti u kontakt; tj. moraju u blindirane aute!? I na kraju, peti preduvjet je sreća, zdravlje i bezbolna smrt.
A Isus je lijepo rekao: „Tko želi poći za mnom, neka ostavi kuću, polja, braću, neka pođe za mnom za Bogom i primit će… … …!“
Ali nitko ne polazi…
Sudac po cijeli dan kopa po spisima kako bi unesrećio ionako nesretne ljude, ili ministar cijeli dan trči od jednog trga na drugi potpisuje nešto bez veze, ili časnik koji naredi idi u ratište: „ Ubij…“
I svi pođoše …

Jadranka