U dubrovačkim „zamršenim prilikama i nesređeni Obad je htio igrati neku ulogu u izvještavanju [dubrovačkog] Senata o političkim prilikama u svijetu. Iako je od njegovog dopisivanja ostalo vrlo malo, ipak je sačuvan Obadov izvještaj koji pri kraju 1794. g. u velikoj tajnosti šalje Senatu pod šifrom ‘Kate Banica s Petrova Sela’ o nekoj oružanoj uroti koja se kovala na Krfu protiv nezavisnosti Dubrovnika. U tom istom pismu, koje ne potpisuje zbog želje da ne bude otkriven i ne nanese neugodnosti sebi i dubrovačkoj vladi, govori protiv Altestija koji je tada u Petrogradu i još o nekim drugim događajima. […] 11. travnja 1814. kad je Dubrovnik već u sklopu Austrije, Obad iz Dubrovnika upućuje caru Franju I. predstavku u kojoj moli da se na nj bez plaćanja vrijednosti prenesu dobra redovnika sv. Benedikta i časnih sestara sv. Klare koja se nalaze na otoku Šipanu, a kojima su tada upravljali pijaristi. […]

Za 1801. g. Obad piše da ga je po nalogu posjetio kanonik Vlatković koji je nekoliko mjeseci bio zatočen u Dubrovniku i govorio mu u ime vlade o ukinuću Dubrovačke Republike, iz čega je Obad razumio da će to izvesti carsko oružje dolaskom u Dubrovnik. […]

Kada je pak u Dubrovnik stigao general Marmont došao je u doticaj s Obadom i, u nazočnosti triju osoba Marmontovog povjerenja, raspravljalo se o organizaciji Dubrovnika. Tom prilikom ih je Obad obavijestio o mnoštvu zamisli za koje sam kaže da su bile probitačne i korisne. Tu im je spomenuo ustanovu dubrovačkog kneza, slobodnu luku, trgovačku komoru, civilnu upravu, apelacijski sud, vojničku bolnicu, akademiju likovnih umjetnosti kao što je ona u Beču, akademiju za redovite studije, povjerenje u župnike, popravak solane u Stonu, brodogradilište u Rijeci dubrovačkoj, utvrđenja, slanje oružja u Hercegovinu. Sve je to Marmont odnio sobom u Beč, otkle mu je stigla poruka ‘da će ona stvar biti’, iz čega je razumio da će carsko oružje ući u Dubrovnik. […]

Dubrovački kanonik Ivan Stojanović, i on čovjek ‘svoga načina’, u svojoj ‘Najnovijoj povijesti Dubrovnika’ iznosi događaj koji Obada još jednom prikazuje u njegovom uobičajenom čudnom svjetlu: ‘Vrijedi spomenuti i dum Antuna Obada, valjanog mehaničara, koji kažnjen, istom rukopoložen, da za nekoliko dana ne opslužuje misu, ne htjede je više nikada do smrti reći. Kad car Frano I. posjeti Dubrovnik, on izađe pred cara da mu daruje neku svoju radnju, i, kad se suoči s carem, uhvati ga za ruku i prodrma ga dobro sasvijem na prijateljsku, na veliku sablazan svijeh na okolo dvorjana. Kao nastran čovjek prođe za to bez kazne’.“ (Vinko Ivančević, Ćudljivi kalupar Antun Obad (1766-1844), posljednji kalupar dubrovačke kovnice, č. „Dubrovnik“, god. II (XVI), br. 3, Dubrovnik, 1973, str. 117-120. Također vidi članak: Vinko Ivančević, Antun Obad, posljednji kalupar dubrovačke kovnice, Numizmatičke vijesti, br. 11, Zagreb, 1958, str. 10-12).

Vinko Ivančević
[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]