„Marin Zamanja, koliko zasad [1948.] znamo, ne spada u red osobito poznatih i istaknutih ljudi Dubrovnika. On je više predstavnik jedne posebne grupe Dubrovčana koju je iznijela na površinu izvanredno interesantna i neobično živa dubrovačka sredina u vrijeme renesanse. Istina, Zamanja je igrao nešto [raz]vidniju ulogu u politici svoje države, osobito u njenim vanjsko-političkim odnosima, ali ne znamo ni za [i]kakav krucijalni događaj za koji bismo vezali njegovo ime. Zato ga više iznosimo kao lik karakterističan za svoje vrijeme, lik koji nam otkriva određene vrline, kao i mane Zamanjinih suvremenika.

Zamanje su stara vlasteoska obitelj, koja se, vjerojatno, odvojila u XIII. vijeku od još starijeg vlasteoskog roda Menčetića. U starim spomenicima njihovo se ime bilježi kao Žamanović, pa ih je narod, po svoj prilici, tako i nazivao. Tijekom svog vremena postojana Dubrovačke Republike članovi ove obitelji često se spominju na raznim državnim funkcijama, a jedan od najistaknutijih među njima bio je Marin Zamanja. Inače, njegova je obitelj nadživjela propast Dubrovačke Republike, pa još i danas [1948.] ima svojih potomaka u Dubrovniku.

Ona grana obitelji Zamanja kojoj je pripadao Marin bila je osobito ugledna i bogata. Marinov otac Stijepo rodio se oko 1449. godine. Mnogo se bavio trgovačkim poslovima, imao je dosta veliki imetak, vršio je razne državne službe, bio je u raznim poslanstvima, pa je kao ugledan vlastelin nekoliko puta biran za kneza [Dubrovačke] Republike.

Žena mu je bila Franuša, kći Mata Tom. Bunića. U svezi njihova vjenčanja spominje se jedna interesantna afera koja nije bila rijetka i neobična u starom Dubrovniku. Naime, Stijepo Zamanja bio je dugo vjeren sa Franušom, pa mu je Mato Bunić unaprijed isplatio i jedan dio miraza. Međutim, Stijepo je odjednom počeo izbjegavati vjerenicu i nije ju htio povesti svojoj kući, a primljeni novac nije vraćao njenom ocu. Slično su, uostalom, dosta često radili i mnogi drugi Dubrovčani. Mlađa vlastela više su voljela momački život, pun slobode i svakojakih avantura, nego[li] da se vjenčanjem vežu za kuću i obitelj, te da se drže, makar i prividno, strogih propisa konzervativnog dubrovačkog društva. Nesumnjivo su ponekad utjecali na njihovo držanje i osjećaji, pa nisu htjeli uzimati djevojke koje su slabo poznavali i malo voljeli, a s kojima su bili vezani voljom svojih praktičnih roditelja. Oni su i time htjeli održati ili uspostaviti veze s nekom obitelji ili novcem svojih nevjesta popraviti slabo ekonomsko stanje i svoje i svojih sinova. U vrijeme renesanse mnogi su vlastelini odbijali ženiti se, iako su duže vremena bili vjereni, jer je renesansni život u Dubrovniku bio dosta živ, neobuzdan i prilično moralno iskvaren, pa su mladi vlastelini mogli svuda naći zabave. Mnogi su odlazili ne samo javnim kurtizanama, nego i djevojkama sa sela koje su kao služavke radile po dubrovačkim kućama. Zabavljali su se tada dosta i s drugim ženama i djevojkama, osobito s onima kojima su muževi ili očevi bili na moru ili negdje u tuđini. [Dubrovačka] Vlada je oštro ustajala protiv ovakvog života i strogo prijetila, a prijestupnike stalno kažnjavala. Nekoliko puta je donosila propise protiv onih koji se nisu htjeli ženiti na vrijeme, a zatvarala one koji su i dalje ostajali uporni.

To se dogodilo i Stijepu Zamanji. [Dubrovačka] Vlada ga je neko vrijeme držala u zatvoru, ali su i on i vlastelin Marko Crijević, za kojeg ne znamo zbog čega je bio u zatvoru, pobjegli krajem prosinca 1474. Tada je vlada ogromnom većinom glasova donijela zaključak da se poduzmu mjere protiv obojice, osobito protiv Zamanje. Tijekom dana Stijepa je morala predati osoba koja ga je skrivala, inače se sam trebao predati u roku od dva dana, zatim da dade jamce da će do polovice veljače [1475.] povesti vjerenicu svojoj kući, jer će mu u suprotnom slučaju oduzeti dio majčina miraza da bi Mato Bunić mogao naplatiti ono što mu je već dao. [Dubrovačka] Vlada je još proglasila zaplijenjenim i sva dobra Stijepova oca dok Stijepo ne ispuni obećanje prema svojoj vjerenici. Zaključeno je da se postupi i protiv čuvara zatvora i protiv onih koji su Stijepu dali neko oružje i omogućili mu bijeg. Stijepo se odmah pokorio naredbi [dubrovačke] vlade, sam se prijavio vlastima, a polovicom siječnja [1475.] poveo Franušu svojoj kući. Tada je [dubrovačka] vlada naredila da se zapiše kako je Stijepo ispunio sve obveze ‘jer je gospođu Franušu, svoju ženu, poveo kući svog oca, u kojoj stanuje i sam gospodar Stijepo, da bi tako ostvario brak, a to je izvršio tjelesnom vezom, kako se to javno govori i priča’.

Franuša je Stijepu rodila nekoliko djece, a kada je Stijepo sastavljao svoj testament 19. kolovoza 1509. ona je već bila mrtva. Zapisujući svoju posljednju volju, stari Zamanja izjavio je kako to čini zbog bolesti koja ga već duže vremena drži u postelji. Kao bogat, a pobožan čovjek, odredio je da se svim samostanima u Dubrovniku, a franjevačkim u cijeloj [Dubrovačkoj] Republici, podjele određeni iznosi novaca, a tako isto da se daruju domovi za siromašne, gubavci, razni siromašni, neke dumne (redovnice) i drugi. Ostavio je još 50 perpera dubrovačkoj državi za rasteretiti svoju savjest ‘i to, ako sam u bilo čemu propustio učiniti svoju dužnost pri upravljanju državom’. Često se događalo da su Dubrovčani, podrazumijeva se samo vlastela i bogati građani, ostavljali pred smrt državi određene iznose novca na ime onoga što su joj za života uzeli. Međutim, savjest Stijepa Zamanje nije bila opterećena tim ‘nepošteno oduzetim’, kako su Dubrovčani govorili, nego nekim njegovim propustom pri vršenju dužnosti u državnoj upravi. Mnogo je novaca ostavio i raznim privatnim osobama, kao i svojim slugama. Inače je sav svoj veliki imetak ostavio ‘svom ljubljenom sinu Marinu’, jedincu, koji je u roku od godinu dana morao izvršiti njegovu posljednju volju, poželjevši mu na kraju testamenta, uz svoj očinski blagoslov, mnogo sreće i napretka u životu. Stari Stijepo ipak nije umro 1509., kako se pribojavao, nego tek u prvoj polovici lipnja iduće [1510.] godine.

Marin Zamanja bio je tada u tridesetoj godini (rođen 1480.), oženjen. Ne znamo gdje je i kako proveo svoju prvu mladost, ali mislimo da je proveo kao i ostala dubrovačka vlastela. Škole je, svakako pohađao u svom rodnom mjestu gdje je već preko pola vijeka postojala reformirana i dobro uređena klasična srednja škola. Njezini profesori i ravnatelji dolazili su većinom iz Italije, a među njima je bilo vrlo sposobnih i kulturnih ljudi. Krajem XV. vijeka, kada je Marin Zamanja vjerojatno pohađao dubrovačku školu, njezin je ravnatelj bio istaknuti i učeni humanist Danijel Klarius [Clarius] iz Parme kojem je čuveni Aldo Manuzio posvetio prvo tiskano izdanje Aristofanovih komedija. U svojoj posveti, datiranoj u Veneciji 15. srpnja 1498., Manuzio kaže da Danijel u Dubrovniku predaje mladićima latinski i grčki jezik. Danijel je kasnije (1505.) napustio školu i postao dubrovački kancelar, a umro je u Dubrovniku 5. listopada 1523.

Od 1494. do 1496. služio je u Dubrovačkoj školi kao profesor Marin Becikemi, Skadranin koji je u humanističkoj literaturi poznat po svom interesiranju za Cicerona i Plinija, a koji je i objavio nekoliko latinskih rasprava iz povijesti i književnosti. Becikemi je bio i povjerljivi agent mletačke vlade kojoj je stalno slao tajne izvještaje o novostima i događajima u Dubrovniku i u našim krajevima. Dubrovčani, vjerojatno, nisu za to znali, jer ga inače ne bi bili ponovno primili u službu 1505. Od veljače 1497. radio je u dubrovačkoj školi, kao drugi profesor, poznati dubrovački humanist i ‘ovjenčani pjesnik’ Ilija L. Crijević, koji je također mogao biti Zamanjin nastavnik. U školi se tada nije učilo samo računanje i klasični jezici i književnosti, nego i pravo, crkveno i građansko, koje je bilo nužno mladim Dubrovčanima, osobito njihovoj vlasteli.

Kada je Marin Zamanja napustio dubrovačku školu, otišao je u inozemstvo. Njegovo kasnije slabo poznavanje talijanskog jezika, kao i njegov način izražavanja na tom jeziku, odaju čovjeka nedostatne školske spreme. Zato njegovu odsutnost iz Dubrovnika dovodimo u vezu s nekim praktičnim poslom u tuđini, vjerojatno trgovinom, a ne studijima na nekom talijanskom sveučilištu. Izgleda da je duže vremena bio odsutan. I druga su vlastela često ostajala duže izvan Dubrovnika ili da sami vode trgovinu ili da se uz prijatelje i rođake svojih roditelja u nju upute. Zbog svog boravka u inozemstvu, Marin [Zamanja] nije ušao u Veliko vijeće nakon navršene dvadesete godine kad je trebalo da uđe, nego 15. studenog 1503. kada je već navršio 23 godine, budući se, vjerojatno, tek tada vratio kući. Tri godine kasnije, u svibnju 1506., određen je za advokata ureda tka[la]čkog zanata, a poslije toga je svake dvije-tri godine stalno biran na razne druge službe i to obično sudske ili advokatske. Koliko smo mogli utvrditi, nije vršio nikakva zvanja izvan Dubrovnika. Vjerojatno ih je sam odbijao jer su, iako bolje plaćena, bila teža i povezana s više neugodnosti i napora.

Zamanja se oženio u svojoj 26-oj godini Pavlom Stijepa Gradića, iz jedne od bogatijih obitelji u Dubrovniku. Njezin otac Stijepo, kao ugledan i sposoban vlastelin, bio je više puta na položaju kneza [Dubrovačke] Republike, od 1492. do 1524. dvanaest puta. Na tom je položaju, što se vrlo rijetko događalo, i umro u siječnju 1524., u dubokoj starosti od 84 godine. Gradić se mnogo bavio trgovinom i sličnim poslovima, pa se poslije njegove smrti, kako je odredio testamentom, moglo podijeliti dosta novaca u religijske i humane svrhe.

Gradićeva kći Pavle rodila je Marinu Zamanji prvoga sina Stijepa prve godine poslije vjenčanja, a kasnije još jedno muško dijete koje su nazvali Sekondo, Seko (Drugi), kako su dubrovačka vlastela često davala ime svom drugorođenom muškom djetetu.

Pored upravljanja svojim posjedima Marin Zamanja se bavio i trgovinom, a bio je i član jednog društva za proizvodnju bakra koje je, dopuštenjem [dubrovačke] vlade podiglo radionicu na lijevoj obali dubrovačke rijeke Omble. Upravnik ove radionice-tvornice bio je poznati Paskoje Miličević kojeg su nazivali inženjerom, a koji je krajem XV. vijeka uredio i proširio dubrovačku luku i u njoj podigao neka utvrđenja. Bio je to umješan i okretan čovjek i [dubrovačkoj] vladi se često nudio za razne praktične poslove. On je podigao i ovu radionicu na Ombli, u njoj topio bakar i proizvodio bakrene ploče i druge predmete. Jedan od dioničara toga društva bio je i Marinov tast Stijepo Gradić koji je dao 1400 zlatnih dukata, dok je Miličević sa svoja dva sina ulagao svoj rad, a s Marinom Zamanjom radionicu, razne sprave i alat; Marin je uložio i 500 zlatnih dukata. Društvo je trebalo trajati deset godina, Paskoje [Miličević] i njegovi sinovi imali su izrađivati bakar, a Marin [Zamanja] se obvezao da će, kad god zatreba, ‘osobno odlaziti u Bosnu i Srbiju kupovati bakar za ovo društvo i to bez ikakve provizije ili plaće’, samo uz naplatu efektivnih troškova. Marin je još morao voditi sve račune, a Gradićev stariji sin sve trgovačke knjige. Međutim, ne znamo zašto, ovo se društvo razvrglo već u travnju 1513. Zamanja je još 1518. imao svoju radionicu bakra u kojoj je radio neki majstor iz Bergama. Kasnije, u više navrata, Marin je trgovao finim tkaninama, bakrom iz Rudnika i žitom koje je prodavao u Dubrovniku ili izvozio u Italiju. Svoga sina Sekonda držao je neko vrijeme u Mesini (1528.-1529.), a ovaj je tamo trgovao i održavao poslovne veze s Dubrovnikom.

U isto vrijeme Marin nije izbjegavao ni državnu službu ni druge dužnosti. Pored toga što je skoro svake godine biran u razna državna zvanja, išao je i kao poslanik u inozemstvo. Tako je u rujnu 1517. poslan hercegovačkom sandžak-begu prema Neretvi i Počitelju da ga pozdravi i preda mu darove koje su Dubrovčani obično slali turskim pograničnim predstavnicima. Krajem prosinca iste [1517.] godine poslala ga je [dubrovačka] vlada u Mletke da se požali na gusare na Levantu koje su predvodili neki Španjolac i neki francuski fratar, te zamoli Mlečiće da ih ne primaju u svoje luke na Istoku nego da ih uhvate i kazne. Jednom prilikom 1526. bio je i sam određen da kao zapovjednik državnog broda progoni neke gusare koji su pljačkali oko Dubrovnika.

Godine 1528. išao je s jednim [su]drugom u Hercegovinu fočanskom kadiji s molbom da se na dubrovačko-turskoj granici, u njihovom prisustvu, objesi jedan turski podanik koji je vršio nedjela po dubrovačkim selima. Marin Zamanja je bio i u Carigradu (1530.), pa je tako imao prilike propitivati i upoznati balkanske zemlje, ukoliko to nije već ranije učinio kao trgovac ili član onog dioničkog društva za proizvodnju bakra.

U Rimu je bio 1523. kada je protiv svoje volje poslan urediti spor nekog Dubrovčanina s jednim trgovcem iz Ancone. Zamanja se dugo otimao toj dužnosti, pozivao se na svoje pravo odbijanja jer se nedavno vratio od poslanstva iz Carigrada, ali mu to nije pomoglo. Vlada ga je prisilila poći u Rim, smatrajući, valjda, da je najpogodniji spor privesti kraju. Izgleda nam da je cijelo ljeto proveo u Italiji gdje je neko vrijeme bolovao.

Nema sumnje da je Marin Zamanja uživao ugled među dubrovačkom vlastelom i da su cijenili njegovo znanje, iskustvo i državničke sposobnosti. Svakako zbog toga, biran je dosta mlad za člana [dubrovačkog] Senata, najvažnijeg državnog tijela Dubrovačke Republike, i to u svojoj 39-oj godini. Već poslije dvije godine, čim je opet stekao pravo na to, vlastela su ga ponovno izabrali. Tako je bilo i 1524., a i kasnije vrlo često. U Malo vijeće, koje je zajedno s knezom predstavljalo izvršnu vlast u [Dubrovačkoj] Republici, ušao je 1526., a prvi put je izabran za kneza u prosincu 1530. Tu je dužnost vršio šest puta; skoro svake godine pak bio je član Senata i Malog vijeća i tako je mogao pratiti političke događaje i utjecati na vođenje državnih poslova punih trideset godina. Postao je jedan od istaknutijih članova dubrovačke vlade i to u vrijeme kad je Dubrovnik preživljavao značajno i dosta opasno razdoblje svoje povijesti.

Zamanja je mogao zauzimati visoke položaje u državnoj upravi i odigrati određenu ulogu u političkom životu zato što je, izgleda, prirodno bio pametan i odmjeren čovjek, te što je stekao veliko iskustvo, osobito potrebno za vođenje državnih poslova. Zbog toga su Dubrovčani jednom prilikom s pravom rekli da je Zamanja jedan od otaca njihove domovine, a neki stranac je za njega kazao da je ‘veoma pametan vlastelin’. Ne znamo koje je sve zemlje obišao u svojoj mladosti, ali sigurno u svojim ranijim godinama nije mirovao. Vidjeli smo da je otišao u Rim i Veneciju, prošao balkansku Tursku, a baveći se trgovinom pratio je ekonomske prilike u svom kraju i na Mediteranu. Kao član raznih državnih vijeća poznavao je vrlo dobro političke događaje u južnoj Europi, i to u jednom od najvažnijih razdoblja njezine moderne povijesti. Marin Zamanja je, dakle, po svojim sposobnostima, zvanju i iskustvu mogao odigrati značajnu ulogu u političkom životu, (u)koliko je, naravno mala Dubrovačka Republika pružala prilike za to. A kada se uskoro i ta prilika ukazala, Zamanja se, istina dosta skromno i povučeno, umiješao u događaje međunarodne politike zbog čega je njegovo ime postalo poznato i izvan granica Dubrovnika.

Godine 1532. izbila je u Dubrovniku jedna velika afera među vlastelom koja je zadugo izazivala svađu i nemir u njihovim redovima. Naime, senator Miho Bučinčić (Bučinjolo), član veoma stare i ugledne vlasteoske obitelji, bio je optužen i zatvoren zbog tajnog obavještavanja stranaca o političkim i vojnim prilikama u Turskoj. Njemu se kasnije pridružio i brat Pavo.

Već u srpnju 1529. uhvaćena su Mihova šifrirana pisma, a u svezi toga [dubrovačka] vlada je uklonila iz Dubrovnika nekog čovjeka iz Rijeke. Pisma su [dubrovačkoj] vladi predala vlastela Đivo Mar. Pucić i Nikola Tom. Sorkočević, senatori, pa je odmah provedena istraga protiv Bučinčića. Kako se radilo o vrlo važnoj stvari, a sam Miho je bio senator, ugledni stariji vlastelin (rođen oko 1479.), to je [dubrovački] Senat sam preuzeo istragu protiv njega. Čim je to zaključeno na sjednici od 21. srpnja [1529.], istražena je cijela afera, pa je Miho proglašen krivim. Inače, od njega je zatražena obavijest o šiframa u pismu, pa je utvrđeno da su u pitanju tajni izvještaji koje je Bučinčić nekome slao. Kako se kasnije pokazalo da cijela afera stoji u svezi kralja Ferdinanda I. Habsburškog, mislimo da je Miho već tada održavao tajne veze s njim i to preko Rijeke. Na osnovi odluke [dubrovačkog] Senata od 28. prosinca 1526. o zabrani izvještavanja stranaca o događajima u Turskoj, Miho Bučinčić je kažnjen, ali nije izgubio nikakva vlastelinska prava, pa je već u siječnju 1530. [dubrovački] Senat izjavio da Miho može biti biran u sve državne službe.

Ali ova prva kazna nije opametila Miha Bučinčića. Tri godine kasnije izbila je mnogo teža afera. U travnju 1532. na svojim tajnim sjednicama [dubrovački] Senat p[r]oveo je istragu protiv ovog svog člana, te ga 11. travnja [1532.] proglasio krivim i odmah zatvorio. Na istoj sjednici Bučinčić je osobno ispitan, pa kada ga je [dubrovački] Senat zatvorio u jedan od tri tzv. ‘morska zatvora’, najgora u [dubrovačkom Kneževu] Dvoru, svi su se prisutni senatori obvezali da neće nikome pričati što se toga dana događalo jer će inače biti kažnjeni s 500 dukata kazne i gubitkom svih vlastelinskih prava na deset godina. Neki su predlagali da se Bučinčić kazni samo zbog kršenja propisa iz 1526., ali je taj prijedlog odbijen (s 35 protiv 13 glasova), jer se pronašlo da je više puta slao tajne izvještaje što je bilo suprotno državnim odredbama. Na osnovi toga Bučinčić je osuđen na doživotni gubitak svih vlastelinskih prava i na jednu godinu strogog zatvora iza dvostruko zaključanih vrata koja se nisu smjela otvarati bez osobitog dopuštenja [dubrovačkog] Senata. Naređeno mu je da ne smije nikome pisati izvan [Dubrovačke] Republike i da bez vladinog dopuštenja ne smije nikada napuštati dubrovačku državu, a ukoliko to prekrši, bit će zaplijenjena cijela njegova imovina za koju je morao dati jamce na iznos od 3000 dukata. Mogao je biti pomilovan jedino s pet šestina [5/6] glasova u svim državnim [dubrovačkim] vijećima.

Međutim, baš tada stigla su još neka šifrirana pisma na adresu Bučinčića. [Dubrovačka] Vlada ih je dobila 15. travnja [1532.], pa je prepustila knezu i Malom vijeću da ih dešifriraju. Kako pisma, izgleda, nisu sadržavala ništa na štetu Bučinčića, Senat je odlučio 4. svibnja [1532.] da se zbog bolesti Miho može premjestiti u neki bolji zatvor. Inače su ključevi zatvora čuvani u državnom notarijatu i kadgod su vrata otvarana morao je biti prisutan jedan od zapovjednika gradske noćne straže. U to vrijeme dobili su knez i Malo vijeće još neki izvještaj štetan za interese [Dubrovačke] Republike koji je pročitan na tajnoj sjednici [dubrovačkog] Senata 10. svibnja [1532.]. Ova obavještenja, izgleda, poslao je vladi francuski poslanik iz Venecije. Odmah je u Senatu riješeno da se Miho Bučinčić vrati u onaj prvi stroži zatvor, a pred njegova vrata postavljena su dva stražara koji mu nisu smjeli dopustiti razgovor s drugima osim onima koji su mu donosili hranu. Sljedećeg dana 11. svibnja [1532.] odlučio je Senat da se u najvećoj tajnosti pošalje caru Karlu V. i Ferdinandu I., njegovu bratu, jedan poslanik, vjerojatno u svezi primljenih vijesti. Prvotno su namjeravali uputiti jednoga vlastelina, ali kada je prvo glasovanje za izbor poslanika ostalo bez rezultata, odlučeno je da pođe jedan vlastelin svećenik i to Klement Ranjina, vjerujući da će njemu biti lakše u tajnosti izvršiti ovu delikatnu i povjerljivu misiju.

Bučinčić je kasnije ponovno molio da ga smjeste u neki bolji zatvor, ali je [dubrovački] Senat to dva puta odbio. Međutim, 9. srpnja [1532.] ispunili su njegovu molbu, pa ga zbog bolesti premjestili u jedan zdraviji zatvor i to samo na mjesec dana. Utoliko se i kralj Ferdinand iz Regensburga pismeno obratio [dubrovačkoj] vladi zauzimajući se za Bučinčića 21. srpnja [1532.] i Senat je zaključio da će o tome raspravljati ne jednoj svojoj kasnijoj sjednici. Ali se upravo tada cijela afera još više zaoštrila, jer je u noći između 24. i 25. srpnja [1532.] Miho Bučinčić pobjegao iz zatvora i iz [Dubrovačke] Republike. To su, uostalom, skoro uvijek radili i druga vlastela kadgod su bili osuđeni izdržavati neku strogu kaznu. Senat je odlučio na tajnoj sjednici od 25. srpnja [1532.] da se može izdati novac za potrebu i za sve ostalo što bude potrebno da se Bučinčić uhvati u [dubrovačkoj] državi ili u inozemstvu, ali je odbio osuditi ga na smrt i raspisati nagradu njegovom ubojici. Međutim, sva su nastojanja [dubrovačke] vlade ostala bez ikakva rezultata, ako je uopće nešto i poduzimano. Miho se iz Dubrovnika najprije sklonio u Bari, zatim u Veneciju, pa u zemlje kralja Ferdinanda, odakle je uskoro započeo djelovati protiv Dubrovačke Republike.

Dok se sve ovo događalo, na ušću Neretve boravio je Pavo Bučinčić koji je tu držao pod zakupom prodaju državne soli. Tijekom istrage protiv njegova brata i dok je ovaj bio u zatvoru, Pavo je, dopuštenjem [dubrovačke] vlade, dva-tri puta, tobože zbog posla, dolazio u Dubrovnik. Krajem svibnja [1532.] dopustila mu je [dubrovačka] vlada stanovanje u Malom Stonu ako se na Neretvi razboli od malarije. Konačno je početkom kolovoza [1532.] dobio jednomjesečni dopust da zbog berbe grožđa može doći i u Dubrovnik.

Izgleda da je Pavo Bučinčić dolazio u Dubrovnik u svezi afere svoga brata, ali ne znamo da li je i on bio u nju umiješan, iako je, vjerojatno, znao za Marinov rad. Međutim, uskoro se i on povezao s njime, pa je, možda nagovoren i pozvan od Miha, napustio prodaju soli na Neretvi, uzeo sa sobom 3.000 dukata državnog novca i pobjegao u zemlje kralja Ferdinanda. Kralj ih je primio i smjestio u Gradiški, dao im je stan i uzdržavanje, a u siječnju 1533. primili su Dubrovčani Ferdinandovo pismo u kojem se zauzimao za Bučinčiće. Kako je isti čovjek donio u Dubrovnik i jedno pismo Karla V., mislimo da je i to pisano za istu stvar. Zato je krajem siječnja [1533.] Senat najprije riješio da se pošalju dva vlastelina Karlu i Ferdinandu, pa je tu odluku izmijenio i ponovno poslao jednog vlastelina-svećenika, ovog puta fra Ambroza Ranjinu. [Dubrovačka] Vlada mu je naredila da Ferdinanu ne govori o primljenim pismima ako ih kralj ne spomene, a u vezi s Bučinčićem neka mu kaže da dubrovačka vlada smatra Miha za svoga sina, a njegova je kazna više očinski ukor nego [nešto] drugo; ona ga u svom srcu drži onom ljubavlju kojom otac drži svoje dijete, pa možda i više nego što i sam Miho vjeruje.

Ovo poslanstvo, izgleda, nije mnogo koristilo. U ožujku 1533. pronio se glas po Dubrovniku da je Karlo V. dozvolio Bučinčiću da se represalijama može [o]svetiti Dubrovčanima i tako naplatiti svu štetu koju je pretrpio. Ali po svemu izgleda, ove su vijesti bile netočne. Tada se i Ferdinand ponovno obratio Dubrovčanima zauzimajući se još više za braću Bučinčiće, pa je [dubrovačka] vlada odlučila u kolovozu 1533. uputiti mu poslanika. I ovaj pokušaj Dubrovčana da se spor uredi ostao je bez uspjeha, a braća Bučinčići započeli su još jaču djelatnost protiv [Dubrovačke] Republike. Početkom 1535. saznala je dubrovačka vlada preko Ancone da se obojica spremaju napasti Ston i predati ga kralju Ferdinandu u čijem su se posjedu tada nalazile još neke dalmatinske tvrđave. Zato je odmah proglasila Bučinčiće za veleizdajnike i odmetnike, a njihovim ubojicama obećala nagradu od 500 dukata po glavi. Iako su ovi zaključci bili sasvim tajni, ipak je za njih saznala Bučinčićeva sestra Klara, žena Paladina Crijevića, te rekla nešto o tome dvjema vladikama (vlastelinkama). Zbog toga je p[r]ovedena stroga istraga, ali se, prirodno, nije otkrilo tko je odao državnu tajnu. U listopadu [1535.] već se vodila istraga i protiv nekih koji su obavijestili braću Bučinčiće o svemu što je protiv njih poduzeto u Dubrovniku, ali je i ta istraga ostala bez ikakva rezultata. Tada je nekolicini vlastele bila povjerena briga da se ubiju Bučinčići, a u srpnju 1536. povećana je nagrada njihovom ubojici na 800 dukata po glavi. Ovaj zaključak objavljen je 10. srpnja [1536.] javno u [dubrovačkoj] Luži, na trgovačkom trgu, i to uz svirku truba. Tih dana je još odlučeno da se zaplijene sva njihova dobra, osim miraza njihovih žena i potraživanja vjerovnika, te da se prognaju iz [Dubrovačke] Republike sva njihova muška djeca čim navrše 14 godina. Kako su Miho i Pavo Bučinčić imali zajednički imetak s trećim bratom Jerom koji je i dalje živio u Dubrovniku, njihov je imetak podijeljen na tri dijela. Jero je izabrao jedan dio za sebe, a ostale je zaplijenila država. Tada su Miho i Pavo brisani iz spiska dubrovačke vlastele, a pored njihovih imena je zapisano ‘izdajnik domovine i odmetnik’.

Ali ni Bučinčići nisu mirovali. Za vrijeme rata Španjolske, pape i Venecije protiv Turske (1538.) kada su Jadranskim morem plovili mnogi ratni i gusarski brodovi i kada je tu vladala velika nesigurnost, Pavo Bučinčić je poduzeo represalije protiv dubrovačkih trgovačkih brodova, zaplijenio robu u vrijednosti oko 8.000 dukata i potpuno upropastio neke trgovce. Zbog toga su se Dubrovčani potužili Ferdinandu 1539., ali njihov poslanik nije ništa postigao. Kralj je bio stalno neprijateljski raspoložen prema Dubrovniku i zbog toga što su Dubrovčani odbijali da mu plaćaju godišnji danak od 500 dukata koji su do 1526. davali ugarskim kraljevima, a koji je i on tražio kao zakoniti vladar Ugarske. Po jednoj vijesti od 1541. vidimo da su Bučinčići još i tada držali naoružane brodove koji su hvatali i pljačkali dubrovačke trgovce i pomorce. Protiv njih su Dubrovčani naoružali nekoliko svojih lađa u ožujku 1541. i poslali ih u potjeru do Venecije. Pored ovoga, Bučinčići su obilazili strane zemlje i vladarske dvorove, kako ćemo još vidjeti, klevetali Dubrovnik i sve moguće radili protiv njega, zatim okupljali oko sebe i neke naše ljude koji su, željni avantura i zarada, uvijek bili spremni sudjelovati u sličnim urotama i djelatnostima, primajući novac od bilo koga za svoje potrebe i za ostvarenje svojih čudnih planova. U XVI. stoljeću Bučinčići nisu bili jedini koji su poduzimali ovakve djelatnosti: i prije njih imamo vijesti o sličnim avanturistima i konspiratorima, kao i o stranim agentima i obavještajcima [špijunima] u Dubrovniku, koji su za svoj rad bili plaćeni stranim novcem. Jedan od najinteresantnijih tipova dubrovačkih urotnika XVI. vijeka bio je Marin Držić, a jedan od najistaknutijih Dubrovčana obavještajaca [špijuna] i tuđih političkih povjerenika bio je upravo Marin Zamanja.

Tridesetih godina XVI. stoljeća Dubrovčani su na španjolskom dvoru rješavali jedan svoj stari spor. Neki Biskajci iz Sv. Sebastijana pljačkali su i hvatali dubrovačke brodove koji su se, nakrcani engleskim tkaninama, vraćali blizu Biskajskog zaljeva u Sredozemno more. Na taj način htjeli su naknaditi štetu koju im je učinio neki dubrovački pomorac kada im je još 1517. oteo jedan brod. Zbog toga se godinama vodio spor i u Dubrovniku i na španjolskom dvoru, a Biskajci su nastojali represalijama prisiliti Dubrovčane za platiti štetu. Neko vrijeme su dobivali za to i pismene dokaze Karlove majke, Ivane Lude, a jednom je čak i sam car popustio Biskajcima, pa i to isto dopustio, iako je inače uvijek podržavao Dubrovnik i štitio njegove interese. Zato, kada se u Dubrovniku doznalo za ovo popuštanje Karla V., [dubrovačka] vlada odlučila je da ga preko svojih poslanika zamoli da zaboravi represalije. To se poslanstvo dugo pripremalo i o njemu se u državnim vijećima više puta raspravljalo jer su svi izbjegavali primiti se ove dužnosti. Neka vlastela radije su pristajala platiti određenu novčanu kaznu nego ići na tako dalek i naporan put. Konačno je izbor pao na Marina Zamanju i Nikolu Sorkočevića; oni su primili ovu tešku dužnost i 4. prosinca 1533. napustili Dubrovnik da preko Napulja otplove u Španjolsku.

Ova dva dubrovačka poslanika, osobito Marin Zamanja, vođa poslanstva, uspjeli su svojim sposobnostima i umješno vođenom diplomatskom djelatnošću zatomiti rad dubrovačkih protivnika. Car im je dao privilegije koje su Dubrovniku i dalje osiguravale zaštitu moćne Španjolske i slobodu trgovine po svim njezinim zemljama i posjedima. Karlo V. je to dao tek u studenom 1534. kada se spremao rat protiv Turske. Time je najjača država Zapadne Europe preuzela zaštitu male Dubrovačke Republike, kao što je to 1526. učinila i moćna Turska koja je poslije bitke kod Mohača ostala jedina njezina zaštita na Istoku. Osiguravši tako zaštitu i pomoć dviju najmoćnijih zemalja Europe, Dubrovnik je mogao uz više mira i pouzdanja gledati u budućnost i to u trenutku kada su se ova dva politička tabora spremala za odlučnu borbu. Udio Marina Zamanje u tome bio je znatan.

Došavši u Španjolsku 1534. dubrovački poslanici naišli su na sasvim nove prilike. Već od prije nekoliko godina nastojao je francuski kralj Francois I., veliki protivnik Karla V., uspostaviti prisne veze s moćnim Sulejmanom II. Osobito je na tome radio otkako je admiral Andrea Doria napustio francusku službu i, kao pravi kondotijer, prešao na stranu Španjolske boriti se protiv Francuske. Međutim, španjolskoj su mornarici sve više zadavali muke sjevernoafrički gusari pod čuvenim i neustrašivim vođom Hajredinom [Hajrudinom] Barbarosom koji je svoju gusarsku državicu na obalama Tunisa i Alžira stavio pod protektorat Turske. On je skoro stalno napadao trgovačke brodove Španjolske i pljačkao njezine posjede. Na taj način sve se više približavao Francuskoj i Francuska je, upravo preko njega, uspostavila i svoje prve odnose s Turskom. Na tome se mnogo radilo 1532.-1534. budući Sulejman nije uspio osvojiti Beč, a Španjolci su pune dvije godine držali neke turske luke na Peloponezu. Godine 1534. poveo je Hajredin [Hajrudin] flotu protiv Španjolaca, oslobodio Peloponez, opljačkao južne obale Italije i 24. kolovoza [1534.] osvojio Tunis. Ovo važno utvrđenje imalo je sada postati glavna baza tursko-gusarske mornarice.

Usporedno s time nastavio je Hajredin [Hajrudin] i svoju diplomatsku djelatnost za zbližavanjem s Francuskom. U srpnju 1533. stiglo je njegovo prvo poslanstvo na francuski dvor, a u proljeće 1534. poslao je Francois I. svog emisara u Tursku i to preko Afrike. Ovaj francuski predstavnik koji je imao uspostaviti prve direktne diplomatske veze između Francuske i Turske, bio je, kako zasad izgleda, dubrovački vlastelin Serafin Gučetić. U listopadu 1534. iskrcalo se u Marseilleu i drugo Hajredinovo [Hajrudinovo] poslanstvo, i tako su, napokon, Francuzi i Turci uspostavili direktne i prijateljske odnose.

Zajednički rad ovih novih saveznika bio je uperen protiv Karla V. i njegove velike države. Dubrovački poslanici Zamanja i Sorkočević to su bez sumnje odmah uočili, pa su se u svojoj diplomatskoj misiji time koristili. Umjesto da cara, po savjetu svoje [dubrovačke] vlade, čak i plačući mole za zaštitu, on im je sam dao velike povlastice koje su kasnije vrlo mnogo doprinijele ekonomskom jačanju Dubrovnika. To je bilo krajem 1534. kada se već znalo za spremanje tursko-francuskog saveza i kada je zbog toga u Španjolskoj trebalo imati prijatelja na Sredozemnom moru. Dubrovčani sa svojom velikom trgovačkom mornaricom mogli su im zaista mnogo pomoći i koristiti.

Za ovaj diplomatski uspjeh Dubrovnika osobito je zaslužan Marin Zamanja. On je bio vođa poslanstva, a uskoro je ostao i jedini njegov član jer je Sorkočević umro. Zadržavajući se dugo na španjolskom dvoru, Zamanja je uspostavio osobite osobne veze s Karlom V. koje su kasnije imale velikog utjecaja na njegov politički rad. Cijeneći Zamanjine sposobnosti i zasluge, a vidjevši, vjerojatno, njegovu veliku privrženost sebi i svojoj politici, car ga je u znak počasti imenovao za člana veoma uglednog vijeća reda sv. Jakova, zaštitnika Španjolske (Caballero de la Orden de Santiago). Poslije toga je Zamanja istupao kao glavni predstavnik španjolskih interesa u Dubrovniku, obavještavao Španjolce o svemu što se događalo na Balkanu, primao njihove predstavnike i tajne agente, pomagao im i savjetovao u radu i u svakoj prilici stajao potpuno na strani Karla V. i njegove politike na Levantu. Kako su Dubrovčani obično dobro pazili da u svako poslanstvo šalju onoga između sebe koji ima veze s vladarom ili dvorom pred kojima će braniti interese svoje države, tako nije isključeno da je i Marin Zamanja već otprije bio upoznat sa Španjolcima i pristajao uz njih. A kako su ovom prilikom dubrovački poklisari morali urediti s Karlom V. jedno veoma važno pitanje, to je još vjerojatnije da je za vođu poslanstva bio određen neki carev privrženik ili čovjek koji je poznavao Španjolsku.

Zamanjino poslanstvo trajalo je dosta dugo. Na polasku je [dubrovačka] vlada naredila poslanicima da se na carevu dvoru zadrže najviše jedan mjesec, a samo ako bude velika nužnost, neka ostanu još najviše deset dana.

Privilegije koje je Karlo V. odobrio uvelike su razveselile Dubrovčane. [Dubrovačka] Vlada je, svakako, morala znati koliko je za to zaslužan Marin Zamanja koji je donio sa sobom i osobite znakove careve počasti i osobne pažnje prema sebi. Već krajem travnja 1535. budući se vratio s puta, Zamanja je biran za kneza [Dubrovačke] Republike, čime mu je iskazana najviša počast dubrovačke vlastele. Otad se uz njegovo ime ne bilježi više uobičajeni naziv ‘ser’ (gospar), već ga kao stranog viteza nazivaju ‘dominus’. A kada je 1. lipnja [1535.] napustio svoju jednomjesečnu kneževsku službu i čast, izabralo ga je Veliko vijeće za člana [dubrovačkog] Senata (16. lipnja [1535.]), dok mjesec dana kasnije 16. srpnja [1535.] postaje providur [Dubrovačke] Republike, pa zajedno s još četiri člana, kao vrhovni čuvar zakona, pazi da odluke triju vijeća kao i cijeli rad državnih organa ne bi došli u sukob s dubrovačkim ustavom i zakonima. Tako je, eto, i kod kuće zauzeo najviše položaje u državnoj upravi.

Tijekom tog vremena stanje je na Sredozemnom moru ponovno postalo vrlo teško. Španjolska se pobojala tursko-francuske prevlasti na moru, pa je Karlo V. pripremio vojni pohod protiv sjevernoafričkih gusara. U lipnju 1535. poveo je veliku španjolsku armadu protiv sjeverne Afrike i u srpnju osvojio Tunis. Otud je car otputovao u južnu Italiju 17. kolovoza [1535.] uvjeren da je ovim zadao veoma težak udarac svojim tursko-francuskim protivnicima. Pomišljao je o nastavku borbe s Turcima, a neki njegovi ljudi već su ga vidjeli kako pobjedonosno ulazi u sam Carigrad. Međutim, Turci i Francuzi učvrstili su svoje veze. Već u veljači 1535. pošao je u Tursku, u francuskoj diplomatskoj misiji, Dubrovčanin Saro Gučetić, a u travnju [1535.] otplovio je iz Marseillea i francuski poslanik. Iduće godine, u veljači 1536., potpisan je tursko-francuski trgovački ugovor, prvi prijateljski ugovor jedne zapadnoeuropske države s Osmanlijama.

Ujesen 1535. odlučila je dubrovačka vlada da po osobitom poslanstvu čestita Karlu V. na velikoj pobjedi i pozdravi ga prigodom njegovog prvog dolaska u Napuljsko Kraljevstvo. Početno je izabrala neka dva dubrovačka vlastelina, ali kako su se oni odrekli, odredila je 15. studenog [1535.] Jera Dž. Gradića i Marina Zamanju. Obojica su primili ovu dužnost, a Zamanja je odmah uputio jednu molbu [dubrovačkoj] vladi koju je ona prihvatila 17. studenog [1535.]. U njoj je istaknuo kako u mladosti nije nikada odbio služiti državi, kako je spreman isto učiniti i sada, u starijim godinama, ukoliko to bude mogao bez povrjede svoje časti. Prošlih godina, kaže dalje u molbi, kada je bio u Španjolskoj, car ga je odlikovao ‘viteštvom reda Sv. Jakova od mača’, a kako je došlo vrijeme izvršiti sve ceremonije koje su vezane uz dodjelu reda, molio je [dubrovačku] vladu da mu dopusti to sada slobodno izvršiti i bez zapreka primati prihode koji mu, prema propisima reda, budu pripadali.

Kada su Gradić i Zamanja napustili Dubrovnik 10. siječnja 1536. i preko Manfredonije stigli u Napulj, [dubrovačka] vlada im je naredila da caru čestitaju na uspjesima u Africi uz molbu da ponovno potvrdi sve privilegije koje su Dubrovčani već ranije dobili u njegovim zemljama. Caru su nosili raznih srebrnih poklona u vrijednosti od 856 dukata, a trebali su mu naglasiti kako se izlažu opasnosti pred Turcima ako dubrovački brodovi budu i dalje sudjelovali u španjolskim armadama, zatim ga zamoliti neka ih otad ostavi na miru i u potpunoj neutralnosti. U svezi toga poslanici su morali obavijestiti potajno sve dubrovačke pomorce na koje putem budu naišli da se nikako ne smiju pridružiti carevoj ratnoj mornarici kada bude krenula protiv Turaka. Budući je car poslušao poslanike i ispunio sve njihove molbe, oni su se preko Rima i Ancone vratili kući 17. svibnja [1536.]. Zamanja je, vjerojatno, tom prigodom ispunio sve uvjete za postati član reda Sv. Jakova, pa se tako vratio u Dubrovnik kao pravi španjolski vitez. Već polovicom lipnja [1536.] biran je ponovno za [dubrovačkog] senatora.

Nemirne prilike na Sredozemnom moru tridesetih godina XVI. vijeka uskoro su izazvale otvoreni rat. Španjolska nije bila više usamljena u svojim borbama s tursko-francuskom silom jer su joj se pridružili papa i Venecija. Tako je, na kraju, došlo do sklapanja saveza, Svete Lige, između Španjolske, pape i Venecije u veljači 1538. Tijekom ove iste [1538.] godine saveznička mornarica, pod vodstvom Andreae Dorije, pošla je prema Istoku napasti Turke. Dvije neprijateljske flote našle su se nedaleko Preveze, ali Doria je izbjegnuo otvorenu bitku i otplovio prema sjeveru. Zadržao se kratko vrijeme pred Krfom, a zatim je ušao u Jadransko more, pa napao Turke i preoteo im Herceg-Novi (28. listopada [1538.]). Umjesto da grad zauzmu Mlečani koji su to i tražili, u tvrđavi su ostali Španjolci. Mlečići su se tada povukli i, iz više razloga nezadovoljni ovim savezom, stupili u pregovore s Turskom i raskinuli Svetu Ligu. Kako je prisustvo španjolske vojske u Herceg-Novom bilo opasno za Turke jer su sada Španjolci mogli neposredno utjecati na prilike u pograničnim turskim područjima, iduće [1539.] godine Hajredin [Hajrudin] napao je Herceg-Novi i poslije dvadeset dana opsade osvojio ga 8. kolovoza 1539. godine.

Cijelo to vrijeme Dubrovnik je bio važan centar diplomatske djelatnosti raznih država. Tuda su prolazili diplomatski predstavnici i agenti, a tu su stalno ili privremeno boravili i neki njihovi povjerljivi ljudi. Između samih Dubrovčana tada su formirane dvije glavne grupe privrženika i agenata stranih država. Jedni su podržavali Francusku i radili za njezin račun, dok su drugi bili uz Španjolsku. Frankofilska grupa Dubrovčana okupljala se oko dubrovačkog nadbiskupa Filipa Trivulcija (Trivulzio) iz jedne od najuglednijih vlasteoskih obitelji Milana. Nadbiskup je stajao u stalnoj vezi ne samo s francuskim predstavnicima u Carigradu i Veneciji, nego i sa Francoisom I. Od njega je primao novac za sebe i za svoju djelatnost u našim stranama, a iz Dubrovnika je slao stalne izvještaje o svemu što se događalo na Istoku. Njemu su upućivani i svi francuski predstavnici, povjerljivi ljudi i uhode kojima je uvijek izlazio ususret i pomagao ih za lakše obavljanje njihove misije. Ova grupa francuskih pristaša napravila je i jednu veliku nepogodnost dubrovačkoj vladi zbog koje zamalo što nije došlo do međunarodnog zapleta, kada je početkom lipnja 1537. oduzela neka pisma mletačkom glasniku koji je preko dubrovačkog teritorija išao u Kotor.

Glavni predstavnik i vođa španjolskih pristaša i povjerenika u Dubrovniku bio je Marin Zamanja. Svoje dužnosti vršio je uredno, pa je za to preko napuljskog namjesnika primao neku novčanu nagradu. Njegov je rad, bez sumnje, bio osobito živ i važan cijelo vrijeme tursko-španjolskih sukoba na Mediteranu, kao i tijekom trajanja Svete Lige. Nismo, nažalost, detaljnije upućeni u to, ali sudeći po onome što znamo o njegovu kasnijem radu, kao i po onome što je poduzimala grupa francuskih pristaša i povjerenika, možemo barem donekle nešto kazati i o radu Marina Zamanje. Tu se, u prvom redu, radilo o stalnom izvještavanju španjolskih vlasti o događajima u Turskoj, što je neobično mnogo interesiralo Karla V. u vrijeme sukoba s Turcima. Zatim je Marin Zamanja, svakako, pratio rad nadbiskupa Trivulzija i njegovih ljudi, kao i francuskih agenata i diplomatskih predstavnika koji su prolazili kroz Dubrovnik. Baš tada je vođena, kako smo već rekli, neobično živa diplomatska djelatnost oko uspostavljanja prijateljskih i savezničkih odnosa između Francuske i Turske. Kako je preko Trivulzija vođena skoro sva korespondencija između francuskih diplomata u Carigradu i Francuske, to su, zacijelo, Marin Zamanja i njegovi ljudi dosta pazili i na to. Španjolski agenti u Dubrovniku ili negdje u ovim stranama pripremali su hvatanje Sara Gučetića za čije se oslobađanje Francois I. osobno obraćao Karlu V. Krađa pisma francuskog poslanika u Carigradu koja je izvršena u Dubrovniku 1540. sigurno stoji u svezi rada španjolskih pristaša oko Marina Zamanje. Tada je bilo u Dubrovniku i agenata drugih država. Tako su neki mletački povjerljivi ljudi slali odatle stalne izvještaje u Veneciju. Austrijski kralj Ferdinand I. držao je tu svog povjerenika, nekog čovjeka iz Ancone, za kojeg Dubrovčani nisu ni znali jer se, vjerojatno, bavio trgovinom kako bi lakše prikrio svoje pravo zanimanje. Njega je kasnije netko ubio, noću 30. srpnja 1543., možda iz političkih razloga, pa su državni organi ušli u njegov stan i izvršili pregled i popis nađenih stvari. Tek tada je [dubrovačka] vlada otkrila njegovo pravo zanimanje jer je među nađenim papirima našla i pisma kralja Ferdinanda. [Dubrovačka] Vlada je naredila da se zapečate i čuvaju, a kralja o svemu obavijestila i stavila mu na raspolaganje pisma iz kojih se vidjelo da je ubijeni ‘potajno vodio poslove Vašega Veličanstva’. Još se [dubrovačka] vlada obvezala da će nastaviti traganje za ubojicama, ali ih, koliko zasad znamo, nije pronašla. U Dubrovniku je tijekom Svete Lige radio i Stefano [Stjepan] Palacino, izgleda Talijan, koji je javno istupao kao zakoniti predstavnik Španjolske, a stajao je, svakako, u vezi s Marinom Zamanjom. Palacino se, po izjavama dubrovačke vlade, nije ponašao kako treba, bio je čak i nezahvalan prema njoj. Naime, dosta se družio s običnim građanima, otvoreno je govorio protiv vlastele i aristokratskog uređenja Dubrovačke Republike, što je [dubrovačkoj] vladi bilo vrlo neugodno i zbog čega se žalila napuljskom namjesniku.

Marin Zamanja je bio osobito zauzet tijekom španjolske okupacije Herceg-Novog. Francesco Sarmiento, zapovjednik tvrđave, dobio je naređenje Andrea Dorije da čuva i održava prijateljske veze s Dubrovčanima i da ničim ne šteti njihovim interesima. Sarmiento je morao nastojati buniti turske podanike i da preko njih dobiva točne informacije o pokretima turske vojske. Sve veze s Dubrovčanima imao je održavati preko Stafana [Stjepana] Palacija koji će se u svakoj stvari obraćati dubrovačkom knezu i njegovim vijećnicima, ‘ali to ima raditi vješto i na način da se ne otkrije i ne sazna da Dubrovčani čine bilo kakvu uslugu ili pružaju ikakvu pomoć španjolskoj vojsci, zbog čega bi pretrpjeli velike štete od strane Turaka, a Njegovom Veličanstvu to ne bi ništa koristilo’. Međutim, Sarmiento nije održavao ove veze samo s Palaciom, nego i s Marinom Zamanjom koji je krajem listopada 1538., u vrijeme osvajanja Herceg-Novog, pošao Doriji kao dubrovački poslanik, pa se neko vrijeme kod njega i zadržao. Nije isključeno da baš Zamanji treba pripisati ovakvu stilizaciju Dorijine upute Sarmientu. Očuvano nam je i jedno pismo Sarmienta upućeno Zamanji 18. lipnja 1539. U njemu je molio da se Zamanja zauzme za oslobađanje Don Feranta Gonzage, španjolskog vlastelina koji je, prenoseći u Italiju neka pisma, uhvaćen od gusarskog broda iz Valone i prodan u Draču. Sarmiento je još molio Zamanju predujmiti dio otkupnine za Gonzagu, što će mu on naknado isplatiti.

Za vrijeme Hajredinova [Hajrudinova] napada na Herceg-Novi i njegova osvajanja u srpnju i kolovozu 1539., Dorija je sa svojim brodovljem kružio oko južnih obala Italije, najviše oko Otranta. Smatrao je da nema dovoljno snage za napad na tursku flotu, pa nije ni pošao prema Dalmaciji. Samo je slao izvještaje Karlu V. o događajima u Jadranskom moru i o kretanju turske flote, a Sarmientu je preporučio da se drži kako najbolje zna [i umije]. Kada je čuo za pad Herceg-Novog, poslao je u Dubrovnik svog tajnika za pokupiti vijesti o tome; tajnik je 25. kolovoza [1539.] otplovio iz Brindisija, te stigao u Dubrovnik noću 29. kolovoza [1539.].

Čim je Dorijin tajnik prispio, obratio se Zamanji i nekoj drugoj vlasteli. Oni su mu detaljno opisali pad Herceg-Novog da je na osnovi tih podataka Doria kasnije sastavio izvještaj za Karla V. Iz njega vidimo da je Sarmiento imao u turskoj vojsci jednog izdajnika, nekog Španjolca muslimana koji ga je stalno obavještavao o svemu. Kasnije je ovaj Španjolac prebjegao u Dubrovnik odakle ga je Zamanja uputio španjolskom poslaniku u Veneciju da ga pokrsti.

Poslije pada Herceg-Novog Zamanja se zauzimao za oslobađanje nekih španjolskih zarobljenika. Ujesen 1539. primio je 210 dukata od napuljskog namjesnika za oslobađanje nekog Španjolca, a prvih dana 1540. platio je nekom Turčinu iz Herceg-Novog 140 dukata za oslobađanje jednog vlastelina iz Biskaja. Vjerojatno je slično radio i za druge zarobljenike koji su se zbog toga obraćali njemu.

Marin Zamanja je nastavio vršiti svoju službu i kasnije kada se Karlo V. nije više neposredno i mnogo miješao u događaje na Jadranskom moru i u Turskoj. On je i tada slao izvještaje španjolskim vlastima i održavao veze s njima. Međutim, Turci su saznali za njegov rad. Sultan je poslao u Dubrovnik svog glasnika s pismom u kojem je upozorio dubrovačku vladu da se tu nalazi neki Španjolac Marin Zamanja, doušnik, koji obavještava Karla V. o kretanju turske vojske, te je tražio da se Zamanja istjera iz Dubrovnika. Dubrovčani su odgovorili Porti 18. ožujka 1541. da u Dubrovniku postoji Marin Zamanja, ali da on nije Španjolac nego dubrovački vlastelin čija obitelj tu živi preko 600 godina. I on, kao i njegovi preci, uvijek su se držali ispravno, pa je Marin bio u raznim poslanstvima, čak i u Carigradu. Zamanja je, stoji dalje u odgovoru, jedan od istaknutijih ljudi Dubrovnika i [dubrovačka] vlada ga može samo pohvaliti.

Zamanjin je rad, nema sumnje, ipak izazivao sumnju i uznemirenje među članovima dubrovačkog Senata jer, vjerojatno, oni nisu mogli točno znati o čemu sve Zamanja izvještava svoje španjolske prijatelje i da li time ugrožava slobodu Dubrovnika i interese [Dubrovačke] Republike. Sumnje je mogao izazvati i slučaj braće Bučinčića koji su i dalje radili protiv svoje rodne zemlje i tražili tuđu pomoć kako bi joj se osvetili i tako naplatili za štetu koju su pretrpjeli uslijed zaplijene svojih imetaka. Zbog svega toga moralo se paziti i na Zamanjin rad, pa se o njemu razgovaralo u [dubrovačkoj] vladi prvih dana 1543. Odlučeno je 8. siječnja [1543.] da se u [dubrovački] Senat donesu svi njegovi zapisi, vjerojatno nađeni u kući, te da se tu pročitaju. Kako se povodom toga nije ništa drugo poduzelo, mislimo da se [dubrovačka] vlada uvjerila da njegov rad ne ide na štetu državnih interesa. Ali ipak nije time potpuno uklonjena svaka sumnja. [Dubrovačka] Vlada ili barem neki njezini članovi nastavili su paziti na Zamanju, a nije isključeno da su u tome bili osobito aktivni njegovi osobni i politički protivnici. Čini se da u Dubrovniku još nije bilo svima jasno kakva veza postoji između Marina Zamanje i svega onoga što su radila braća Bučinčići. Jer jedna i druga strana stajale su u službi Habsburgovaca, prvi radeći za Karla V., drugi pomažući njegova brata Ferdinanda I. Jedan događaj koji ih je 1545.-1546. doveo u vezu, o čemu ćemo još govoriti, morao je dosta pojačati sumnjičavost dubrovačke vlade i prema Marinu Zamanji.

Godine 1545. uspostavljeni su, posredstvom Francuza, mirni odnosi između Karla V. i Turske, a tijekom iste godine potpisan je mir između Turske i Ferdinanda I. Zbog tih pregovora pošao je u Tursku carev poslanik Gerard Veltvik, Nizozemac, koji je [ot]putovao u Carigrad zajedno s francuskim poslanikom Jean de Monlikom. Oni su se našli u Veneciji, otplovili odatle za Dubrovnik i stigli 18. lipnja 1545. Čim su napustili Veneciju, Monlik se razbolio, pa je i u Dubrovniku odležao skoro petnaest dana na vrlo velikoj vrućini. Dubrovčani su primili oba poslanika lijepo i srdačno, a [dubrovačka] vlada dobila je dopuštenje da može slobodno činiti izdatke za njihovo čašćenje. Dade im i neke poklone, kao što je davala i drugim strancima, pa su ih jednog dana vlastela odvela na zabavni izlet u Rijeku dubrovačku gdje su im u Franjevačkom samostanu priredili zakusku.

Očuvana su tri Veltvikova pisma koja je on iz Dubrovnika uputio caru. U prvom pismu javio je o dolasku u Dubrovnik i o bolesti francuskog poslanika; hvalio je lijep prijem na koji je naišao kod Dubrovčana, a spomenuo je i neke careve vjerne pristaše koji su mu dali određena obavještenja o Turcima. Dubrovačka vlada ga je zamolila da je preporuči caru i da mu iznese teško stanje u kojem se nalaze Dubrovčani ‘zbog čega se ne usuđuju i ne mogu otkriti svoje srce i privrženost koju osjećaju, u želji služenja Vašem Veličanstvu’. Veltvik ih je sa svoje strane uvjeravao kako i Karlo V. osjeća prema njima isto tako veliku ljubav, pogotovo u tadašnjim sređenim prilikama koje su nastale poslije potpisivanja mira između Španjolske i Francuske (1544.). ‘Taj je mir sklopljen’, kazao je poslanik Dubrovčanima, ‘prvenstveno radi kršćanstva, a vitez Zamanja može posvjedočiti o dubrovačkoj vjeri Vašeg Veličanstva i o velikoj želji za općim dobrom kršćanstva, osobito ove (dubrovačke) gospode. Jer dok je ovaj vitez bio poslanik na dvoru Vašeg Veličanstva, bio je favoriziran i pruženi su mu dokazi velike ljubavi prema ovoj gospodi’. Zatim poslanik nastavlja šifrom: ‘Vitez Zamanja je veoma pametan vlastelin i dobar sluga Vašeg Veličanstva, vrlo potreban na ovoj granici i za poslove Levanta, osobito ako bi Francuzi htjeli prekinuti mir’.

U drugom pismu Veltvik je javio caru da je doznao kako je Hajredinu [Hajrudinu] Barbarosi pobjeglo s jedne galije 150 robova. Pričalo se da su to većinom ‘ostaci onih iz Herceg-Novog’ i onih koje je Hajredin [Hajrudin] uhvatio na svom posljednjem krstarenju oko obala Napuljskog Kraljevstva. Zatim je spomenuo sukob svog suputnika, francuskog poslanika, s dubrovačkom vladom koju je ovaj oštrim riječima ukorio zbog nekog žita Antonija Rincona, bivšeg francuskog diplomata, te zbog stvari nadbiskupa Trivulzija koje su poslije njegove smrti nađene u kući. Cijeli Dubrovnik, javio je Veltvik, govorio je o ovakvom držanju Monlika koji je više puta govorio Veltviku o nestalnosti Dubrovčana i kako su veliki hvalisavci, prevrtljivi i lažljivi. Veltvik je mislio da se Monlik ljutio na Dubrovčane i zbog toga što je među njima našao mnogo carevih pristaša. A zatim je nastavio: ‘Zaista, mnogo je uglednijih ljudi u ovom gradu privrženo Vašem Veličanstvu i oni se boje da ne budem dovoljno informiran o glavnom pitanju, naime o ugledu (Španjolske) u Turskoj, a usporedno s time i o sramoti koju su doživjeli Francuzi, budući da je Vaše Veličanstvo ušlo i prošlo s vojskom kroz Francusku, čemu se Turci neobično dive i ne prestaju se rugati Francuzima. – Sire [Gospodine], ne mogu propustiti ne preporučiti Vašem Veličanstvu poslove viteza Marina Zamanje koji se potpuno odaje službi Vašeg Veličanstva i koji je veoma koristan za ovdašnje poslove’.

U pismu od 12. srpnja [1545.] Veltvik je javio caru o ozdravljenju Monlika, o velikoj vrućini u Dubrovniku i o skorom odlasku za Carigrad.

U prosincu ove iste [1545.] godine došao je u Dubrovnik i grof Kristofor Rogendorf, ugledni aristokrat iz Austrije. Zbog neslaganja sa svojom ženom i zbog sukoba s dvorom krenuo je na put, tobože u Svetu Zemlju, a zapravo je htio prijeći u Tursku. Tako je stigao i do Dubrovnika gdje se upoznao s Marinom Držićem kojeg je uzeo u službu po preporuci Marina Zamanje. Međutim, tijekom boravka u Dubrovniku stigla je Rogendorfu vijest da je njegov spor s austrijskim dvorom sređen, pa se odmah vratio natrag. U Gradiški se našao s braćom Bučinčićima kojima je predao neka pisma iz Dubrovnika. Tu je uzeo u svoju službu mladog Marina P. Bučinčića i obećao da će se kod kralja Ferdinanda zauzeti za povećanje novčane pomoći koju je car braći dotada davao. Odatle je Rogendorf s pratnjom stigao u Beč gdje mu se ponudio u službu i Marin, sin Miha Bučinčića, koji se spremao optužiti Dubrovčane na kraljevu dvoru zbog zaplijene imetka njegove obitelji. Držić je kod Rogendorfa u Beču ostao samo tri mjeseca, a na povratku je donio u Dubrovnik grofova pisma Marinu Zamanji, njegovu sinu Seku i kapetanu broda kojim su bili otplovili iz Dubrovnika.

Sljedeće godine, krajem kolovoza 1546. Rogendorf se ponovno našao u Dubrovniku. Htio se osvetiti Karlu V. što je donio neku presudu u prilog njegove žene, pa se spremao stupiti u sultanovu službu. Preko Dubrovnika došao je do Carigrada, ali su ga Turci loše primili i odredili mu prihode koji nisu bili dostatni za njegove velike potrebe, tako da je uskoro zapao u novčane neprilike. Tada je pokušao pobjeći iz Turske, ali su ga turske vlasti uhvatile i zatvorile. Zauzimanjem francuskog poslanika dopustili su mu da napusti Carigrad i dođe u Francusku gdje je ostao do smrti.

Tijekom boravka u Dubrovniku u kolovozu 1546. Rogendorf se stalno kretao u društvu Marina Zamanje i njegova sina Seka, te je stanovao u Gružu. S njima su često bila i neka druga vlastela, između kojih se posebno spominju Marin Vl. Sorkočević i neki Nikola nazvan Skaveta, a dolazila je jednom prilikom i Sekova žena. Dok se Rogendorf tu nalazio, [dubrovačka] vlada je doznala da se među njegovim pratiteljima nalazi mladi Marin P. Bučinčić koji je sa svim odraslim muškarcima svoje obitelji bio prognan iz Dubrovnika. Vlasti su odmah naredile da se uhvati i raspisale su nagradu od 500 dukata za njegovu glavu. Međutim, Rogendorf je prebacio Bučinčića preko dubrovačke granice, a Marinu Zamanji uputio jedno pismo iz Gruža s tim da mu ga glasnik preda prije završetka sjednice [dubrovačkog] Senata koja se baš tada održavala. To je, vjerojatno, ono pismo što se nalazilo u Gradskoj knjižnici u Dubrovniku, a koje je pisano 31. kolovoza [1546.]. Sastavljeno je na lošem talijanskom jeziku, s mnogo španjolskih izraza, a dijelom i španjolskim pravopisom, inače pisano lijepim rukopisom. Smatrajući da [dubrovačka] vlada neće dati mladom Bučinčiću salvum conductum [pismeno dopuštenje nesmetanog prolaza i zaštite] za koji je grof molio, javio je Zamanji da ga je prebacio na turski teritorij. Molio je Zamanju da o tome izvijesti [dubrovačku] vladu. Inače, da je za ovo znao ranije, ne bi ni doveo Bučinčića u Dubrovnik. Odmah poslije toga Rogendorf je prešao u Tursku, a u tom momentu izbila je još jedna afera. Naime, ujutro 6. rujna [1546.] osvanuli su na nekim javnim zgradama nalijepljeni oglasi sa Rogendorfovim potpisom, u kojima se spominjao ovaj slučaj s Bučinčićem i napadala [dubrovačka] vlada, te obećalo 1000 dukata nagrade onome tko bi ubio eventualnog ubojicu mladog Bučinčića. Odmah je provedena tajna istraga kojom se utvrdilo da su pri lijepljenju oglasa sudjelovali neki stranci, većinom svirači kod kojih su se sastajale grofove sluge, kao i talijanski trgovac Lorenzo Miniati koji se u Dubrovniku bavio ne samo trgovinom, nego i nekim sumnjivim poslovima, pa i špijunažom u korist zapadnih država. Ali prije nego što se ovo utvrdilo, sumnja je pala i na Bučinčićevu rodbinu, a možda i na sve one koji su se sa Zamanjom kretali u Rogendorfovu društvu u Gružu.

U svezi toga provedena je tajna istraga, a povod za to dao je sam Marin Zamanja. Naime, po odlasku Rogendorfa iz Dubrovnika i poslije svega onoga što se dogodilo s mladim Bučinčićem i anonimnim oglasima, pojačana je, izgleda, sumnja u rad Marina Zamanje. Sada su [dubrovačka] vlada ili barem jedan njezin dio imali vidljive dokaze o vezi između njega i austrijskog dvora, oko kojeg su neprestano obilazili Bučinčići i neki drugi njihovi pomagači i istomišljenici. Jer Rogendorf se u dva navrata u Dubrovniku stalno kretao u društvu Marina Zamanje i njegova sina, Zamanja je posredovao između njega i [dubrovačke] vlade, a on mu je našao i Marina Držića. Nije isključeno da se Rogendorf već pri prvom dolasku u Dubrovnik odmah obratio Zamanji, na kojeg je morao biti upućen od nekoga izvana, valjda od Bučinčića. Ali izgleda da je Zamanju osobito teretila jedna činjenica. To je bilo prisustvo mladog Bučinčića u društvu u kojem se kretao Zamanja koji, prema tome, nije mogao previdjeti da pred sobom ima sina onog istog veleizdajnika kojem je deset godina ranije (30. siječnja 1535.) izrečena smrtna presuda i raspisana nagrada njegovom ubojici. Iako je Zamanja znao sve to, a i mnogo više jer je bio stalno u redovima prvaka [Dubrovačke] Republike, ipak je dolazio u dodir s Bučinčićem i nije ga prijavio državnim vlastima, niti ga je dao uhititi. Možda je Zamanja pripadao onom krilu dubrovačke vlastele koja je bila protiv onako strogog kažnjavanja Bučinčića, pa se zbog toga ovako držao prema jednom članu njihove obitelji. Ali takvo držanje vjerojatno je izazvalo i prema njemu nepovjerenje dubrovačke vlastele koja nije mogla znati kakve sve veze postoje između njega i stranih dvorova, njihovih povjerenika i predstavnika. U [dubrovačkoj] vladi, izgleda, nisu točno znali ni tko je sve zalazio u Rogendorfovo društvo u Gružu, ni kakvi su se razgovori vodili, pa su i o tome mnogo saslušavali svjedoke. A istragu je p[r]ovelo Malo vijeće i to jednu od onih sasvim tajnih istraga koje su obično vodili samo knez i dva-tri člana njegova vijeća. To su bili tzv. tajni procesi Malog vijeća koji su ponekad vođeni za istražiti rad čak i najuglednijih članova dubrovačke vlade. Pred takvom komisijom opisao je i Marin Držić svoje veze s Rogendorfom 9. siječnja 1547. Govorio je tko se sve kretao u njihovu društvu u Dubrovniku, ispričao kako je putem za Gruž sreo M. Vl. Sorkočevića s grofovim pismom Marinu Zamanji, kako je vidio istog Sorkočevića i još neke u razgovoru s mladim Bučinčićem i kako se jednom raspravljalo da li je i ovaj Bučinčić protivnik ili ne, a tom razgovoru su prisustvovali Seko Zamanja, M. Sorkočević i – ‘ako se dobro sjećam’ – Marin Zamanja. Držić je još izjavio kako mu je Rogendorf rekao, na putu od Novog Pazara, da je nekome u Dubrovniku ostavio novčanu nagradu za onoga koji ubije eventualnog ubojicu mladog Bučinčića. Tom prilikom Držić je ispričao da je Rogendorfov tajnik napisao one oglase koji su noću u Dubrovniku [za]lijepljeni, a da ih je sam grof potpisao.

Istraga o radu Marina Zamanje nastavljena je sljedećih dana. Neki Lovro je ispitan 13. siječnja 1547. o pismima koja je Zamanja preko njega slao u Tursku. Izjavio je da je u studenom 1546. nosio vladina pisma u Carigrad, pa su mu i neki Dubrovčani dali svoja da ih ponese, među njima i Marin Zamanja. Zamanjina pisma predao je vlastelinu Mihu Fr. Kabužiću u Drinopolju da ih pošalje dalje u Carigrad Orsatu Zamanji. Kada ih je u Dubrovniku Lovro primio, Marin Zamanja mu je rekao da su to pisma za španjolskog poslanika na Porti. U Drinopolju mu je, međutim, Kabužić podrugljivo rekao da će ih poslanik primiti jedino ako ih dostave po nekoj ptici jer Turci nikako ne dozvoljavaju da s njim razgovara.

Ispitan je i Luka Ra[d]osalić, dubrovački dragoman, koji se 13. siječnja [1547.] vratio iz Carigrada. Njemu je Orsat Zamanja u Carigradu dao neka pisma da ih na prolasku kroz Drinopolje preda, ako može, poslaniku kralja Ferdinanda, a – ukoliko to ne bude mogao – da ih tu preda Mihu Kabužiću. Međutim, Ra[d]osalić je uspio ući u poslanikovu kuću u trenutku kad se jedan stražar malo udaljio od stražarskog mjesta, a drugi nekud otišao. Ušavši unutra, zatekao je poslanika kako leži na krevetu, predao mu pisma i odmah izišao na ulicu. Tu ga je presreo stražar i oštro napao, ali se on nekako opravdao i brzo nastavio putovanje prema Dubrovniku. Izjavio je još da ne zna tko je donio pismo Orsatu Zamanji, ali misli da je to mogao biti Lovro jer nitko drugi nije tada dolazio iz Dubrovnika. Marin Zamanja, dakle, nije slao pisma samo španjolskom nego i austrijskom poslaniku, što je [dubrovačkoj] vladi moglo izazvati još veće nepovjerenje prema njemu.

Nekoliko dana kasnije 17. siječnja [1547.] ispitan je neki Talijan nastanjen u Dubrovniku kojeg je Zamanja [po]slao napuljskom namjesniku. Ovaj je ispričao kako ga je Marin Zamanja potražio u ožujku 1545. i ponudio mu otići u Napulj. U pitanju je bila naplata 1.200 dukata koje mu je Karlo V. dodijelio nekom odlukom. Međutim, u Napulju nije mogao dobiti cijeli novac, već mu je namjesnik ponudio jednu izvozninu za žito koju je mogao unovčiti. Ali Zamanja nije na to pristao, nego je tražio cijeli iznos u gotovini. Kako je napuljski namjesnik uporno ostao pri svom prijedlogu, Zamanjin se opunomoćenik vratio u Dubrovnik donijevši samo jedno namjesnikovo pismo. Zamanja ga je poslije toga ponovno uputio u Napulj izvještavajući kako je mnogo novaca potrošio u carevoj službi, osobito u potkupljivanju nekog Turčina, pa je tražio da mu se to nadoknadi. Ali namjesnik nije htio ni pročitati ovo pismo, vjerojatno zbog velikog iznosa koji je bio u pitanju.

U svezi ispitivanja ovog Talijana očuvano je jedno pismo Marina Zamanje koje je iz Dubrovnika uputio u Napulj 30. travnja 1545. Napisao ga je sam Zamanja talijanskim jezikom i to vrlo slabim, a isto tako i vrlo lošim pravopisom. Zamanja je javio Talijanu da je primio vijesti o njegovu dolasku u Napulj i o predaji pisma. Čudio se što su mu tamo rekli da su već od drugih saznali za neke vojne pripreme Turaka jer to nije točno, već je on, Zamanja, o tome obavijestio namjesnika provincije Otranta i Barija, a ovaj je te vijesti dostavio u Napulj. Zamanja je dalje pričao kako je stalno upozoravao ovog namjesnika da pazi na svoj kraj, naročito na Brindisi jer je doznao da se u Carigradu mnogo vijećalo o jednom oružanom pohodu protiv južne Italije, od čega se odustalo jer Turci nisu imali pogodne luke odakle su mogli izvršiti napad. Nadalje je tješio ovog svog opunomoćenika što u Napulju nije naišao na onakav prijem kakav je očekivao i poticao ga na ustrajnost jer je uvjeren da će car nagraditi njega, Zamanju, za vjernu službu koju vrši. U svezi toga već se obratio pismom nadležnom mjestu, pa mu je poslao namjesnika i jedno carevo pismo koje će imati efekta. Naredio mu je još da ne napušta Napulj prije nego što dobije njegovo dopuštenje, a žalio je što neke utješne vijesti iz Tunisa nisu bile naknadno potvrđene. Pismo je potpisao: Marin Zamanja, vitez.

Na jednom saslušanju pred knezom i njegovim vijećem izjavio je 26. siječnja 1547. neki Marko Lovričević, pomorac, da je svojim brodom progonio i uhvatio neke krijumčare vinom. Dok se još nalazio na moru, primio je Zamanjino pismo koje je interesiralo [dubrovačku] vladu i zbog kojeg je povela onu tajnu istragu. Zamanja je u pismu odobrio njegov postupak protiv krijumčara, ali da ne bi bili potpuno upropašteni predložio je Lovričeviću da dio vina popije sa svojim ljudima, a dio neka proda da bi tako i kazna bila manja.

Tako su tijekom siječnja [1547.] nekoliko puta vršena tajna ispitivanja s ciljem da se utvrdi krivnja Marina Zamanje ili da se on, eventualno, prikaže kao nepouzdan pa možda i kao veleizdajnik. Vjerojatno je knez za siječanj [1547.], Jero Dž. Gradić, bio iz protivničkog kruga dubrovačke vlastele, pa je svakako htio pronaći nešto što je moglo naštetiti Zamanjinom ugledu.

Sva ova tajna ispitivanja p[r]ovedena protiv Marina Zamanje nisu donijela neka naročita otkrića. Utvrđeno je točno kakvim se poslovima bavi[o], s kime održava[o] tajne veze i za čiji račun. Pored svih neugodnosti koje je zbog toga Dubrovnik morao doživjeti, [dubrovačka] vlada je ipak morala konstatirati da Marin Zamanja ne vrši nikakav veleizdajnički rad, da svojim radom ne ugrožava direktno [Dubrovačku] Republiku, niti se u tome mnogo izdvaja od nekih drugih Dubrovčana, pa ni od same [dubrovačke] vlade, jer su i oni dostavljali slična tajna obavještenja stranim državama. To je, vjerojatno, razlog što [dubrovačka] vlada nije ništa poduzela protiv Zamanje neposredno poslije istrage. Međutim, njezino je držanje po svoj prilici utjecalo na prijatelje i pristaše Marina Zamanje koji su tada otvoreno stali na njegovu stranu. Vjerujemo da je to došlo kao posljedica baš ovih saslušanja koja teško da su mogla ostati potpuno tajna u onako malom mjestu kao što je Dubrovnik. Zato kada je 28. siječnja 1547. u Velikom vijeću izvršen izbor kneza za veljaču, bio je izabran Zamanja, čovjek protiv kojeg je samo nekoliko dana ranije p[r]ovedena tajna istraga i za kojeg su svi u Dubrovniku znali da je otvoreni pristaša i pomagač politike jedne velike strane sile. Već pri prvom glas[ov]anju Zamanja je pobijedio, ali samo s dva glasa većine (78 : 76). Inače, Zamanja je bio kandidat i za kneza u siječnju na sjednici Velikog vijeća od 1. prosinca 1546., ali je pobijedio Jero Dž. Gradić sa 106 prema 70 glasova. Međutim, izbor Zamanje za kneza u veljači [1547.] najbolje pokazuje kakvo je raspoloženje vladalo kod dubrovačke vlastele i kako je španjolska stranka u Dubrovniku bila jaka.

Ali dubrovačka vlada ili barem onaj njezin dio koji nije odobravao držanje Marina Zamanje uskoro je istupio još aktivnije. U [dubrovačkom] Senatu kao vrhovnom tijelu za vođenje vanjske politike [Dubrovačke] Republike, pobijedila je struja koja je bila odlučno protiv Zamanjina tajnog rada. Naime, [dubrovačka] vlada odredila je da se na carev dvor u Njemačku uputi Dubrovčanin dr. Lujo Đurašević, ljekar, koji je prije toga učio u Bologni, a kasnije na istom sveučilištu držao jednu katedru medicine. Đurašević je dobio instrukciju [uputu] 6. kolovoza 1547. u kojoj mu je naređeno da kaže Karlu V. kako je [dubrovačka] vlada doznala za tajnu službu Zamanjinu što je veoma opasno po Dubrovnik, pa ga je molila da Zamanju oslobodi ove službe. Ako car bude htio da iz Dubrovnika i dalje prima izvještaje, neka tu postavi nekog stranca kako su radili i drugi vladari. Njemu bi [dubrovačka] vlada u svemu bila pri ruci.

Car nije htio poslušati ovu molbu Dubrovčana, pa Đuraševića čak i nije primio u audijenciju. To je zabrinulo dubrovačku vladu koja je 31. prosinca [1547.] poručila Đuraševiću da preko drugih nastoji doći do cara da ga umiri i da ga svakako [za]moli da oslobodi Zamanju dotadašnje službe. [Dubrovačka] Vlada je caru obećala da će se ubuduće uvijek lijepo odnositi prema Zamanji jer to car hoće i jer je Zamanja jedan od ‘otaca domovine’. Ovu milost je [za]molila, pisala je [dubrovačka] vlada, ne iz kakve zle namjere, nego za poslušati barem cara koji joj je nekoliko puta poručio da pazi i čuva svoju slobodu. Slično je [dubrovačka] vlada javila Đuraševiću i 14. siječnja 1548. kada ga je podsjetila na neke careve izjave kojima je odobravao neutralnost Dubrovčana.

Karlo V. ostao je nepopustljiv prema svim ovim molbama. Nikako nije htio da Zamanju oslobodi njegove službe i time, eventualno, oslabi grupu svojih pristaša u Dubrovniku. Podržavanje španjolskih simpatizera moglo je biti opasno za interese Dubrovnika, ne toliko zbog Turaka koji su baš tada bili u miru sa Španjolskom, nego zbog akcije onih Dubrovčana koji su na dvoru Karla V. godinama radili protiv slobode i interesa [Dubrovačke] Republike. To je, vjerojatno, utjecalo na dubrovačku vladu na sumnjičavo gledanje i na ovu španjolsku grupu Marina Zamanje koja je, uostalom, održavala neke veze i s ljudima i pristašama austrijskog kralja. Dubrovčani su imali puno razloga da baš ovih godina budu vrlo oprezni.

Na tajnom sastanku 5. siječnja 1548. izjavio je jedan dubrovački vlastelin da je putujući za Brindisi u listopadu prošle [1547.] godine naišao na neke ljude koji su pričali, ne znajući tko je on, kako su imali namjeru doći u Dubrovnik i za račun Španjolske zapaliti državni arsenal.

S druge strane, kada je dr. Lujo Đurašević stigao u Njemačku, otkrio je cijelu zavjeru protiv Dubrovnika. Glavni inicijatori toga bili su Bučinčići koji su, živeći u emigraciji, sve snage uložili u borbu protiv svoje rodne zemlje. Đurašević je o tome davao obavijesti [dubrovačkoj] vladi još iz Njemačke, ali nam sva njegova pisma nisu očuvana. Možda su o tome dolazile u Dubrovnik informacije i s drugih strana jer se zavjera nije ograničila samo na Ferdinandov dvor. Kada se Đurašević vratio u Dubrovnik, predao je [dubrovačkoj] vladi pismeni izvještaj u kojem je detaljno opisao sve što je doznao i vidio u svezi akcije Bučinčića i njegovih ortaka.

Interesirajući se za mišljenje i držanje Karla V. i njegova brata Ferdinanda prema Dubrovniku, Đurašević je čuo od velikog broja najuglednijih ljudi na dvoru da je car uvijek naklonjen Dubrovčanima i odobrava njihov način vođenja politike, dok je kralj Ferdinand slabo raspoložen prema njima. Kralj čak nastoji utjecati i na cara, a sve to ne radi svojom inicijativom, nego najviše potaknut Mihom i Pavom Bučinčićem i njihovim istomišljenicima. Oni su vršili loš utjecaj na njega, podbadali su ga protiv Dubrovnika i nagovarali da traži isplatu godišnjeg prihoda [izdatka] koji su Dubrovčani skoro dva stoljeća plaćali ugarskim kraljevima. Ferdinandu je jednom u krugu svojih dvorjana rekao kako su Dubrovčani dužni isplaćivati taj tribut jer je on sada pravi kralj Ugarske, a koliko se uzdaju u zaštitu Turske zaprijetio je da će jednom doći vrijeme kada će oni i bez njegove molbe sami to izvršiti. Kralj je zbog toga odredio da u Dubrovnik pođe neki kapetan Marko iz Risna, zajedno s jednim Španjolcem. Ali je Risnjanin odbio poći jer se bojao Turaka protiv kojih se bunio dok su Španjolci bili u Herceg-Novom, pa su oni čak raspisali i nagradu za njegovu glavu. Đurašević je još izjavio kako je Ferdinand odlučio zauzeti Ston u prosincu 1548., ali ga je od toga odvratio Karlo V. upozorivši ga da bi to moglo izazvati Turke.

Vidjevši sve ovo, Đurašević se pobrinuo da na Ferdinandovu dvoru stekne nekog prijatelja i zaštitnika. Našao ga je u jednom uglednom čovjeku iz Šlezije, kraljevu savjetniku koji je pisao knjige i koji je ‘veliki prijatelj našeg jezika’, a kojeg je Ferdinand mnogo poštovao. On je potvrdio Đuraševiću sve ono što je već znao o kraljevu neraspoloženju prema Dubrovniku, tvrdeći da su za to najviše krivi Bučinčići. Ispričao mu je i kako Ferdinand ima u Dubrovniku nekoga koji ga stalno obavještava o svemu što se radi protiv Bučinčića i drugih, a koji s nekim ljudima u samom gradu i s nekima izvana priprema opasnu zavjeru protiv dubrovačke države. Preporučio je Đuraševiću da nastoji uspostaviti vezu s dvojicom ljudi koji se dosta kreću po dvoru i često izlaze iz kraljevskih odaja; to su bili neki prokurator s Malte i kapetan Marko Kušinić iz Risna. Poslije toga je Đurašević lukavo počeo hvaliti i uzdizati Risnjanina i osobito isticati njegovu vjernost kralju Ferdinandu i govoriti kako su mu o tome pričali mletački poslanik i dr. Jero Buća, dubrovački vlastelin koji je bio na dvoru bavarskog vojvode. Kada je za to doznao Risnjanin, postao je prijatelj Đuraševića. Na sličan način stekao je uskoro i prijateljstvo Malteža[ni]na. Jednom prilikom, našavši se s Risnjaninom, kazao je Đurašević, ‘hvalio sam slobodu našega naroda (dubrovačkog) i govorio kako bi svaki od našeg jezika morao željeti da cijela Dalmacija bude slobodna, barem kao i Dubrovnik, i da bi se svaki tko je našega jezika morao ponositi slobodom Dubrovnika; raznježio ga je sličnim riječima i počeo mu je štošta pričati’ … Đurašević je poslije toga saznao kako se sprema akcija protiv Stona, vidio je kod Maltežanina plan ove dubrovačke tvrđave napravljen navodno po jednom nacrtu koji je imao Bučinčić. Risnjanin i Maltežanin pričali su mu o nekim ljudima koji su iz Dubrovnika sigurno u vezi s Bučinčićima i koji su se s njima dopisivali. Naime, u studenom [1548.] sastali su se neki od njih u Trstu za dogovoriti se o akciji protiv Turaka. Na osnovi toga Ferdinand je pozvao Risnjanina na dvor u Njemačku da ga s uskocima pošalje u Dubrovačku Republiku, s tim da upadnu negdje oko ušća Neretve. Tada su zaista pošli na kraljev dvor Marko Risnjanin i Miho Bučinčić u siječnju 1548. za dobiti kraljeve upute. Ali Bučinčić je, izgleda, više došao za saznati što radi Đurašević jer se bojao da nisu i Dubrovčani nešto saznali o cijeloj stvari. Kada je Karlo V., možda molbom Đuraševića, odvratio svog brata od namjere da napadne Dubrovačku Republiku, Ferdinand je rekao Risnjaninu da zasad ne mogu ništa uraditi jer se čini da u Dubrovniku za to znaju. Međutim, Bučinčići su odredili da Đuraševića na povratku stalno prati jedan njihov doušnik, neki Poljak, i da mu putem oduzme pisma. Ovaj ga je doista u stopu pratio od Brisela do Italije, pa su se u mnogim mjestima našli u istom konačištu, tako u Anversu, Augsburgu, Insbrucku, Trevisu. Risnjanin je još [is]pričao Đuraševiću kako ga je Dubrovčanin Orsat Zamanja poslao iz Venecije u Friaul [Friuli, Furlanija] za ubiti braću Bučinčiće, vjerojatno u svezi onog tajnog zaključka dubrovačke vlade. Ali su ga Bučinčići tako lijepo primili da ne samo što ih nije ubio, nego je postao njihov prijatelj i suučesnik u borbi protiv Dubrovnika. Kazao je dalje da je kralj Ferdinand naredio i hrvatskom banu Nikoli Zrinskom da pomogne Bučinčiće. Đurašević je doznao na dvoru i imena njihovih suučesnika. To su bili: pop Zaharija, biskup u Istri; Mrkoč Mrškić koji je imao neki posjed prema Brgatu blizu Dubrovnika; fra Dominik Skvarcafigo [Squarzzafigo]; Bartolomej Đurđević zvani Ugrin s Korčule i Andrija Banjanin iz Neretve. Svi su oni bili na sastanku u Trstu. Na istom je poslu još radio neki Španjolac, Ferdinandov agentu u Veneciji, zatim neki mletački trgovac u Dubrovniku, te jedan dubrovački pop koji je išao i na kraljev dvor.

Vijesti koje su o ovome dolazile u Dubrovnik tijekom Đuraševićeva boravka u Njemačkoj, primjedbe vjerojatno i s drugih strana, izgleda da su dosta uznemirile dubrovačku vladu i stvorile osjećaj uznemirenosti i straha. U takvim prilikama nije ni čudo što su Dubrovčani sumnjičavo gledali na svaku akciju koja se iz Dubrovnika vodila u prilog bilo koje zapadnoeuropske države za ovu ako je ona u bilo kojem vidu mogla koristiti kralju Ferdinandu. Tako je 17. svibnja 1548. prekinuta tajna istraga protiv biskupa Zaharije kojeg je Đurašević spomenuo među povjerenicima, a koji se baš tada vratio iz Njemačke.

Zaharija je bio rodom iz dubrovačke države, izgleda iz okolice Stona, a imao je jednu malu biskupiju negdje u Istri. Kada je boravio u Stonu, hvalio se svojim vezama s kraljem Ferdinandom i prijetio nekim popovima kako će im oduzeti njihova prava kada uskoro postane gospodar Stona. Osvojit će ga, govorio je, pomoću uskoka kojih u njegovoj biskupiji ima oko 800 kuća. Zaharija je bio i u Veneciji, pa je tu bio u nekim vezama s francuskim, a i španjolskim poslanikom, a kada je došao u Dubrovnik, održao je jedne noći nekakav tajni sastanak. Kasnije 5. studenog 1548. [dubrovačka] vlada je tajno saslušala jednog dubrovačkog zlatara i od njega saznala neke pojedinosti o putu biskupa Zaharije u Beč na austrijski dvor. Sam Zaharija je pričao ovom zlataru da će ga kralj poslati u Dubrovnik da mu odatle šalje izvještaje o Turcima i uopće događajima na Istoku, ostavljajući mu pritom slobodu da radi što hoće. Sa Zaharijom se tada našao i neki pop Franjo koji je iz Dubrovnika bio prognan na sedam godina. Zaharija se još hvalio da je kapetan uskoka njegov veliki prijatelj, a da će uskoci budući se raskine mir između Austrije i Turske, započeti žestoke borbe u okolici Dubrovnika. Ovaj pop Franjo prvi je donio vijest o Marinu Zamanji, pa je tom prilikom rekao zlataru da će to poboljšati i učvrstiti položaj biskupa Zaharije kod kralja Ferdinanda jer će tako Zaharija odsad vršiti poslove koje je dotle završavao Zamanja. Prema tome su, dakle, i ovi zavjerenici [urotnici] smatrali da je Zamanja bio i u službi austrijskog kralja.

Ove iste godine p[r]ovedena je istraga protiv Mihoča Nik. Jakšića, mornara iz Gruža. On je tajno saslušan 4. kolovoza 1548. i tada je izjavio da već šest godina putuje raznim brodovima, pa je tako u Veneciji upoznao Marka Risnjanina zvanog Kušinić. Marko mu je jednom prilikom dao pismo da ga u Dubrovniku preda komaldaru Vukši koji je stanovao na Prijekome [u staroj jezgri Dubrovnika]. Jakšić ga nije zatekao u Dubrovniku jer je ovaj otišao u Risan, pa je pismo predao nekom njegovom pomoćniku. Međutim, u izvještaju koji je Đurašević predao [dubrovačkoj] vladi na povratku iz Njemačke stajalo je da je Jakšić više puta prenosio pisma zavjerenika [urotnika]. Ali kako nam nije poznato da je [dubrovačka] vlada bilo što poduzimala protiv njega, mislimo da se vjerovalo njegovoj izjavi na saslušanju.

S aferom Bučinčića treba dovesti u vezu i ono uporno nastojanje dubrovačke vlade da Karlo V. oslobodi Zamanju njegove povjerljive službe. [Dubrovačka] Vlada se, prirodno, nije usuđivala sama mu zabraniti vršenje tog posla jer se bojala da ne izazove carevo neraspoloženje i to u trenutku kada je on jedini mogao spriječiti ostvarenje planova svog brata. Zbog toga su Dubrovčani preko Đuraševića više od godine dana stalno molili cara da ispuni njihovu molbu. Obraćao se caru i sam Zamanja, ali bez uspjeha. Zauzimao se za Dubrovčane i kardinal Sfondrato, dubrovački zaštitnik u Vatikanu koji se tada nalazio u Njemačkoj, ali ni to nije pomoglo. Car je htio po svaku cijenu zadržati Zamanju u svojoj službi i nekoliko mjeseci je odbijao svaku intervenciju u tom pravcu. Dubrovčani su zbog toga bili jako zabrinuti, nisu znali kako se izvući iz ove neprilike, a svakako su htjeli Zamanji onemogućiti rad, ali naravno samo uz carev pristanak. I baš kada su uložili sve sile da ovo pitanje povoljno privedu kraju, Marin Zamanja je iznenada umro od kapi u kolovozu 1548.

Zamanjinom smrću kao da je prestao glavni rad veleizdajnika braće Bučinčića; čini se da je poslije 1548. zamrla svaka njihova akcija protiv Dubrovnika. Istina, na njihovo su držanje nesumnjivo utjecale i one tajne istrage protiv nekih suučesnika u zavjeri, kao i samo saznanje da dubrovačka vlada zna za cijelu aferu. Dubrovčani tada nisu više krili rad na uništenju braće Bučinčića, pa su 10. ožujka 1549. izdali patent kojim su javno objavili da su oba brata osuđena na smrt i da će njihov ubojica biti nagrađen.

Smrću Zamanje izgubila je španjolska stranka u Dubrovniku svog vođu, ali se nije raspršila. Ona je i dalje nastavila pozorno pratiti događaje europske politike i simpatijama gledati na rad i na uspjehe velike i moćne Španjolske. Kada su uskoro nastavljene borbe između Španjolske i Francuske, u Dubrovniku se konstatiralo da neka vlastela pristaju uz jednu, a druga uz drugu zaraćenu državu. I mnogo kasnije, tijekom XVII. stoljeća, španjolska je stranka bila jaka među vlastelom. Prema tome, ono što je započeo uglavnom Marin Zamanja očuvalo se dugo i imalo je dosta utjecaja na kasniji politički život Dubrovnika.“ (Jorjo Tadić, Dubrovački portreti, I, Kolo XLIV, knj. 305, Srpska književna zadruga, Beograd, 1948, str. 9-52).

Jorjo Tadić

(Prepisao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić)

 

P.S. Povijest je kao rijeka: ona ima svoje višestruke pritoke i rukavce prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kada sadašnjost i budućnost postanu prošlost očekivano je da neće biti imune na dijagnozu otkrivanja „tople vode“ budućnosti nekih post-preda(van)ja, istraživanja, zapisa, prijepisa i priloga (budući je ovaj tiskan u originalu na ćirilici bio manje dostupan). Profesor koji na sveučilištu priča o osobama prošlosti studentima koji ne poznaju pismo odnosnog zapisa možda je donekle sličan svećeniku koji je u srednjem i novom (čak i XX.) vijeku većinom nepismenom narodu držao misu na latinskom: jedni ne mogu pročitati (prečesto i nepoznati im) zapis, drugi nisu razumjeli izgovoreno, a treći su pak oni koji ništa ne (na)uče iz povijesti, te broj takvih obično zahvaća sve stupnjeve i kategorije i jednak je u određenom momentu ukupnom broju stanovnika svijeta. Pisac redaka je čovjek koji je iz kapi nastao i u rijeci nestaje.