Dubrovačka Republika imala je 1734. godine 25.000 stanovnika, a 1770-ih oko 38.000 stanovnika.

            Dubrovački senat (45 vijećnika) od 1747. obnaša trogodišnju umjesto jednogodišnje vlasti, a izbori novih članova (većinom glasova) izgledni su u slučaju smrti 10 vijećnika, dok je primanje građana u redove vlastele (plemića) razvidno samo kod nekoliko obitelji. Gotovo 3/4 vlasništva brodarstva u rukama je građana i pučana. Građani nezaustavljivo jačaju sredinom XVIII. stoljeća u dubrovačkom trodiobenom sustavu vlastele, građana i pučana. Brojčano rastući građani veoma su obrazovani i u trendu europskih kretanja ideja i politike, ali manje prijeteći sustavu dubrovačkih plemića. Kandidat za primitak u bratovštinu Lazarina morao je 1779. posjedovati na dubrovačkom području barem 5.000 dukata u nekretninama.

            „Odviše udomaćeno strančarenje, grupašenje i spletke“ doveli su do izmjene zakona izbornog sustava (1763.) u svrhu „obnove slobode glasovanja u vijećima“. Vlastelin koji bi uvrijedio i prijetio članu Vijeća umoljenih ili pokušao silom spriječiti sjednicu Senata bio bi lišen svih časti i beneficija tijekom 10 godina.

            Nedostatne materijalne intervencije dubrovačke države u prvim desetljećima XVIII. stoljeća nisu znatnije pokrenule privatno poduzetništvo iako bijahu razvidne mjere nakane dubrovačke vlade u svezi obnove pomorstva (brodogradnje u Gružu). Veliki arsenal i lazareti obnavljani su tijekom 1720-ih, te je školska reforma (1725.) starijeg školskog programa gimnazije (Jezuiti) izložila potrebitost novije škole u svrhu obrtnog, trgovinskog i pomorskog obrazovanja. Gimnazija isusovaca (do 1773.) i domaćih svećenika (do 1777.) nadalje je pod upravom redovnika skolopa (pijarista).

Norme o pomorstvu Dubrovačke Republike (Pravilnik o plovidbi, 1745.) i kasnije nadopune iskorak su u potvrđivanju kodificiranja pomorskih odredbi starog Dubrovnika. Snažan temelj obnove dubrovačke mornarice sredinom XVIII. stoljeća stvoren je prethodnom strogom zaštitom domaćeg poduzetništva. Mletački generalni providur za Dalmaciju u izvješću (1747.) ističe sveobuhvatnu brigu dubrovačke vlade u svrhu unaprijeđenja dubrovačke trgovine. Dubrovčani su tada navodno tjedno kovali 20.000 talira.

            Venecija je prakticirala presretanje, zaustavljanje i pregledavanje dubrovačkih brodova, te ometala dovoz soli za Dubrovnik iz Apulije, što je donekle ublaženo Travničkim protokolom (1754.).

            Još 1750-ih godina Trgovačka komora u Marseilleu naziva Dubrovčane „Nizozemcima Mediterana“.

            Dubrovačka mornarica imala je sredinom XVIII. stoljeća oko 150  brodova i oko 2.200 pomoraca (u izvanjadranskoj plovidbi oko 1.100 mornara i kormilara), a tada premija pomorskog osiguranja bijaše 24%, dok je krajem XVIII. stoljeća (i same Republike) imala oko 270-280 brodova (čak 80 brodova male obalne plovidbe). Mornari su se često bunili i zahtijevali veće plaće, kako je zabilježio dubrovački konuzul iz Cadixa 1777. godine. Pelješki brodovi (njih oko 50-ak) prijevoze sol iz južne Italije i Sicilije u Dubrovnik ili Trst, te tijekom putovanja Smirna – Aleksandrija – Trst – Venecija ili Ancona.

            Obećanje zaposlenja 400 ljudi (gradske sirotinje i „besposličara koji dangube na placi i ulicama grada“) izraženo je u zahtjevu podnositelja prijedloga manufakturne proizvodnje brodskoga platna u svezi državnog kredita (danas bi rekli poticaja) od 6.000 dukata.

            Korumpirani državni aparati Venecije i Turske pogoduju krijumčarenju u Bosni i Hercegovini, pa trgovina uzima maha i izvan dubrovačke „skele“ (trgovačkog puta).

            Dubrovačko selo nosi biljeg čestih agrarnih sporova i sukoba što potvrđuju sudski i upravni spisi prve polovice XVIII. stoljeća, a u drugoj polovici XVIII. stoljeća osjetno je povećanje prometa zemljom. Tako je 1776. određeno da se nekretnine koje su stekli stranci ili crkvene ustanove moraju prodati na javnoj dražbi izričito kupcu „Dubrovčaninu koji živi u Dubrovniku“.

(Bernard Stulli, Studije iz povijesti Dubrovnika, Konzor, Zagreb, 2001, str. 94-98, 101-104, 106, 108, 110, 113-115, 117-118, 120-123, 125, 127).

priredio: Đivo Bašić