„Svoj ulazak u javni život Frano Lukarević je obilježio jednim skandalom: drugim još većim, pročuo se pred samu smrt. To su dva najvažnija događaja u njegovu životu koji nam ujedno mogu osvijetliti određene pojave, ne tako rijetke u životu Dubrovčana njegova vremena.

Lukarević se rodio u Dubrovniku početkom 1542. Budući je napunio dvadeset godina od začeća, ušao je kao mladi vlastelin u Veliko vijeće 27. lipnja 1561. Dvije godine kasnije nalazimo ga u nekoj nižoj državnoj službi, a uskoro je 30 lipnja 1563. sklopio, izgleda u Firenzi, trgovačko društvo s dva svoja vršnjaka i prijatelja: Lukom N. Sorkočevićem i Marinom (Mariom) Vl. Držićem. Trebalo je poduzeće voditi u Firenzi pet godina pod firmom ‘Luka Sorkočević, Frano Lukarević i ortak’. Sorkočević je uložio 5.500 firentinskih dukata, Lukarevći 4.000, a Držić samo 500 dukata, tako da je firma raspolagala glavnicom od 10.000 firentinskih dukata. Dobit ili eventualna šteta imala se dijeliti u dvadeset jednakih dijelova, od kojih je Sorkočeviću pripadalo jedanaest, Lukareviću osam, a Držiću jedan. Za prve tri godine vodio bi trgovinu Lukarević, a tijekom preostale dvije godine Sorkočević, ali su i jedan i drugi smjeli obvezivati poduzeće samo u visini svoga uloga u tvrtki.

Prije nego što je preuzeo vođenje firme, Lukarević je u Dubrovniku primio na sebe još jednu obvezu: vjerio se Nikom, sestrom Luke Sorkočevića. Tako su i rodbinske veze imale učvrstiti i jače povezati ovo trgovačko poduzeće mladih ljudi. Lukarević je u Dubrovniku inače bio poznat kao pjesnik. Sorkočević i Marin Držić pisali su također pjesme, u Firenzi, gdje su već otprije živjeli. Sada je i Lukarević prelazio u središte kulturnog života Italije, dok je Sorkočević ubuduće imao upravljati svojom drugom trgovačkom tvrtkom koju je u Veneciji vodio s bratom pod firmom ‘Luka i Džono Sorkočević’. Iz Mletaka je Luka održavao čvrste veze s ortakom Lukarevićem: dostavljao mu je novosti koje su brodovi donosili iz Dubrovnika, davao mu poslovne naloge i izvršavao njegove, primao informacije o prilikama na firentinskom tržištu, interesirao se za političke i druge događaje u Toskani i ostaloj Italiji, i sam ga, štoviše, obavještavao o tome. Luka je dobro poznavao firentinsku sredinu u kojoj je proveo nekoliko godina. Onamo je došao mlad, najkasnije 1562., dakle malo poslije navršene dvadesete godine života. Kao trgovac imao je uspjeha i tako stekao ugledan položaj među poslovnim ljudima. Raspolagao je velikim kapitalom, tako da je u listopadu 1562. mogao posuditi vojvodi Cosimu Mediciju 8.000 škuda, koje mu je ovaj vraćao dvije godine. Ali nisu samo poslovi oduzimali sve vrijeme i pozornost ovog mladog trgovca. Luka Sorkočević, kao i mnogi njegovi suvremenici u Dubrovniku, pokazivao je veliki interes za književnost, a on je, svakako, bio pojačan njegovim životom u kulturnom centru Italije. Jadni Sabo Bobaljević, koji nije imao sreću kretati se u talijanskoj sredini, zavidio je u jednom sonetu svome prijatelju Sorkočeviću što će moći učiti toskansko narječje na živom izvoru. I sam Sorkočević je pisao pjesme, vjerojatno još za svog boravka u Dubrovniku, pa je to nastavio i kasnije u Firenzi, pišući na talijanskom jeziku. Očuvan je jedan njegov sonet koji je 1563. objavljen u zbirci prigodnih pjesama spjevanih prigodom smrti toskanske vojvotkinje i njezina dva sina. Neki drugi suradnici iste zbirke spominju u svojim sastavcima i Sorkočevića u svezi događaja o kojima pišu. U knjizi je objavljen i jedan sonet Marija Držića, trećeg poslovnog ortaka Frana Lukarevića, po čemu se vidi da je i on pisao. Luka Sorkočević je imao i drugih veza s literarnim krugovima Italije; tako mu je 1567. godine mletački knjižar Domenichi Fari posvetio izdanje komedije Lodovica Domenichi ‘Dvije kurtizane’.

Već tijekom 1565., dakle dvije godine nakon osnivanja trgovačkog društva ova tri ortaka, konstatirano je da poslovi ne idu dobro. U svezi toga mora biti onaj pismeni sporazum između Franova oca i Luke Sorkočevića sklopljen 3. travnja 1565. Stari Lukarević obvezao se toga dana Sorkočeviću i njegovoj sestri Niki, u ime svoga sina Frana, da će ovaj uzeti Niku za ženu i potvrdio da je u svrhu njezina miraza već primio od Luke Sorkočevića obećanih 3.000 dukata. Izjavio je, usto, da njegov sin Frano nema prava ni na kakvu dobit društva ako do toga dana nije uplatio sve što je prema ugovoru bio obvezan uplatiti u zajedničku kasu. Prema tome, do travnja 1565. ovo je društvo radilo, uostalom, novcem Sorkočevića koji je čak isplatio i miraz svoje sestre, vjerojatno zbog loših materijalnih prilika u kojima se Lukarević tada nalazio. Ali sve ove mjere nisu mnogo pomogle. Bilo zbog Franova slabog materijalnog stanja ili zbog njegova ne baš primjerenog ponašanja u privatnom životu, uskoro se počelo govorkati da ga mladi Sorkočević ne želi za zeta. Glasovi su doprli i do Lukarevića, u Firenzu, pa je o tome tražio obavijesti. Sorkočević ga je uskoro razuvjerio: ‘Kao odgovor na Vaše pismo od prošle subote’ – piše on – ‘trebam Vam kazati da se veoma čudim Vašoj sumnji da Vas neću za svoga zeta, kako Vam obećah. Ostavite se takve pomisli, jer ja želim da se držimo obećanja, a s moje strane neka Vam ovo služi kao obveza’.

Lukarević se tada spremao poći i do Venecije, te mu je Sorkočević poručio da će tom prigodom osobno srediti neke račune. Pismo je zanimljivo i zato što oslikava određene običaje onog vremena. Sorkočević se dalje interesira i za opklade u svezi izbora novog pape; priložio je pismu izvještaj o stanju opklada na mletačkom novčanom tržištu i molio ortaka da se kladi u njegovo ime na starog kardinala Pisanija i na kardinala Nicolina po 500 škuda, ako ima izgleda da se na prvome može postići 7%, a na drugom 12% dobiti; molio ga je da svakako nastoji doznati za kojeg se kardinala zauzima toskanski vojvoda.

Do polovice prosinca 1565. Franova trgovina u Firenzi nije pokazivala neke znakove bliske propasti. U pismu Luke Sorkočevića, u kojem se toliko govori o raznim poslovima, zacijelo bi nešto bilo spomenuto o tome. Međutim, nepuna tri mjeseca kasnije, Lukarević je prestao odgovarati svojim poslovnim obvezama, zatvorio trgovinu i pobjegao pred vjerovnicima iz Firenze. Za manje od tri godine Frano je u trgovini izgubio veliki novac i u svojoj dvadesetčetvrtoj godini doživio težak materijalni i moralni udarac. Bježeći pred organima vlasti najprije se sklonio u neku firentinsku crkvu, pa tajno krenuo u Veneciju svome zetu i ortaku Sorkočeviću.

O svemu ovome očuvani su samo dokumenti iz obiteljske sredine Lukarevića i Sorkočevića, pa ne možemo donijeti potpuno objektivnu i točnu prosudbu o uzrocima Franova bankrota. U tim privatnim pismima članova obiju obitelji jasno izbija njihovo nastojanje za što ljepšim prikazom Frana, njegov način rada i života, a krivnja za sam slom prebacuje se na drugoga odnosno na opće prilike, nepovoljne za trgovinu. Frano je tada bio vjerenik Nike Sorkočevićeve, pa je njezinoj braći moralo biti stalo obraniti ga i prikazati u što ljepšem svjetlu. Na Sorkočeviće je pritom mogao utjecati još jedan razlog. Oni su imali, kako smo vidjeli, dosta svog novca uloženog u ovu zajedničku trgovinu, a do njega su mogli doći jedino ako stari Lukarević, veoma ljut na sina, ne prepusti ovoga njegovoj sudbini i ako Franu na vrijeme pritekne u pomoć. Zbog svega toga se iz očuvanih dokumenata ne vidi Franova krivnja u ovom slomu, iako je, vjerojatno, postojala.

Frano je bio mlad, tek navršio 21 godinu, kada je preuzeo trgovinu u Firenzi. Dotada je u Dubrovniku provodio bezbrižan život, kao većina mlade vlastele. Možda se nešto malo uputio u trgovinu svoga oca. Inače, u Dubrovniku je prijateljevao s mladim pjesnicima, a i sam je već pisao na materinjem i talijanskom jeziku. Iz toga vremena nemamo o njemu nikakvih vijesti, ali sudeći po onome što je kasnije u zrelim godinama radio, ne mislimo da je bio osobito staložen i miran mladić. To potvrđuje i nadimak ‘Burina’, kojeg je, vjerojatno, stekao već u ranoj mladosti, a u priobalju uspoređuju se s burom (sjeveroistočnjakom) ljudi nemirne i nagle, kolerične naravi, brzi i nedostatno promišljeni u svojim postupcima. Razumljivo je da ‘burina’, pogotovo u svojim dvadesetim godinama, nije nimalo pogodan za dobrog trgovca, još u novoj i nepoznatoj sredini, u velikom gradu, daleko od svojih i bez njihova nadzora i savjeta. Zato je slom njegove trgovine i mogao onako lako i brzo nastupiti.

Frano je prestao odgovarati svojim obvezama početkom ožujka 1566.; povukao se u svoju kuću i pretvarao da je bolestan. Baš tih dana dospijevalo je nekoliko mjenica koje su redom podnošene na isplatu. Kako ih nije mogao prihvatiti, odmah se među poslovnim ljudima na Novom trgu i Trgovačkoj placi u Firenzi pronio glas da je Frano zapao u financijske neprilike. Uznemireni su bili i ostali njegovi vjerovnici koji su počinjali zahtijevati isplatu svojih potraživanja, a za loše prilike u njegovom poduzeću saznalo se i izvan Firenze. Bojeći se da ga vjerovnici ne zatvore, Frano je potajno napustio svoj stan i sklonio se u crkvu i samostan sv. Annunziate [Blagovijesti]. Tu je uživao pravo azila i nikakva svjetovna vlast nije ga smjela uhvatiti. Frano je našao načina uspostaviti vezu s nekim poznanicima i prijateljima i oni su ga posjećivali, između ostalih, i mladi Giorgio [Đuro] Z. Bartoli, sin jednog Firentinca nastanjenog u Dubrovniku, inače dobar Lukarevićev poznanik iz djetinjstva.

Giorgio je živio u Firenzi budući je 1557. prognan iz Dubrovnika na šest godina, izgleda u svezi neke ljubavne afere u koju je bila upletena i mlada vladika Kata B. Crijevićeva. Lukarević se, dakle, dogovarao s nekolicinom svojih poznanika i s njima ugađao kako se izvući iz Firenze. Nekoliko dana kasnije u društvu s dvadesetogodišnjim Dum Marinom Ranjinom, dubrovačkim kanonikom, pobjegao je u Veneciju.

Našavši se u Veneciji, izvan dohvata vjerovnika, Frano Lukarević pristupio je sređivanju računa i ispunjavanju svojih obveza. U tome mu je vrlo mnogo pomogao Luka Sorkočević koji je cijelu stvar shvatio ne samo kao član društva, nego i kao dobar prijatelj i njegov budući srodnik. Sorkočević je kasnije išao i u Firenzu sve osobno pregledati i srediti i nagoditi se s Franovim vjerovnicima. Dobiva se dojam da je on preuzeo na sebe sređivanje cijele ove afere.

Za Franov slom doznalo se, naravno, i u Dubrovniku, pa je sada trebalo umirivati staroga Lukarevića, objašnjavati mu da Frano nije kriv za nesreću koja se dogodila i da bi uz malu očevu pomoć sve mogao popraviti i tako spasiti svoju i obiteljsku čast. Očuvano nam je nekoliko Franovih i Sorkočevićevih pisama upućenih starom Lukareviću, iz kojih crpimo mnoge vijesti o Franovu poslovanju u Firenzi, bankrotu i sređivanju njegovih dugova.

Dok je Sorkočević sređivao trgovinu u Firenzi, Frano se u svojim pismima iz Venecije pravdao pred ocem, dokazivao mu kako je sve lijepo i časno dovedeno u red i molio ga očuvati svoju naklonost prema njemu i da ga nešto malo pomogne. Tvrdio je da još ima isplatiti samo 370 škuda nekoj trgovačkoj kući u Anconi, pa je ocu u pismu priložio detaljni pregled dugova, kao i svojih potraživanja, iz čega je izgledno da njegova potraživanja iznose 11.020, a dugovanja 10.440 škuda. U ovoj njegovoj aktivi nalazili su se, pored ortaka raznih trgovačkih kuća u Veneciji, Firenzi i Besanconu i stavci prema kojima mu je Luka Sorkočević dugovao 2.750 škuda na ime miraza svoje sestre Nike i 4.000 škuda koje je naplatio u Pisi od njegovog brata Petra-Sekonda; od svoga prodanog broda potraživao je 2.100 škuda, dok mu je Mario Držić dugovao 200, a Vlaho Lukei 150 škuda. Stari Lukarević je, međutim, još godinu dana ranije naplatio 3.000 škuda kao miraz Nike Sorkočevićeve, a sva Franova potraživanja od Petra-Sekonda i njihova broda bila su vrlo sumnjiva. Točno je, ustvari, da su Franovi gubici iznosili nekoliko tisuća škuda, kao što je poslije utvrđeno. Ovakav način sastavljanja obračuna pokazuje Frana u osobitom svjetlu: ili je bio površan i neozbiljan u poslu, pa je mislio da će otac vjerovati njegovim računima, ili ga je svjesno htio zavesti svojim računima [kalkulacijama]. Istina, sve je to radio za umiriti oca i što više ublažiti svoju krivnju, pa je u takvom tonu i pisano cijelo pismo. Govorio je ocu koliko pati zbog nesreće koja ga je pogodila, ali bi sve to lako podnio ako se otac ne bude ljutio na njega i ako mu bude i dalje ukazivao svoju raniju naklonost i ljubav.

U drugom pismu brani se pred ocem od njegovih prijekora i napada i uvjerava ga da će sve urediti jer hoće spasiti svoju i obiteljsku čast do koje je, čvrsto vjeruje, i samome ocu mnogo stalo. Drugom prigodom Frano je molio oca da preuzme na sebe neke njegove nove obveze, pa mu je, izgleda, u svezi toga uputio i nekakve prijetnje ili pisao nešto što je otac tako shvatio. Zbog toga je stari Lukarević oštro ukorio Frana, pa se ovaj u pismu ispričavao i uvjeravao kako na to nije bio ni pomislio, a budući je njihov brod koji su odlučili prodati, upravo stigao u Livorno, nema više potrebe da ga otac pomaže. Na kraju ovoga pisma Frano je opet umirivao oca, priznao svoju krivnju i molio da se ne ljuti: ‘Jer ako sam i napravio kakvu neurednost, bit ću sposoban ispraviti je i pružiti vam neku zadovoljštinu, što dosad nisam činio’.

Odgovarajući na pismo staroga Lukarevića, Luka Sorkočević mu, na povratku iz Firenze, piše 12. lipnja 1566. i daje pregled stanja Franovih dugova i drugih njegovih obveza. Po njegovu mišljenju, Frano nije kriv što je trgovina ovako loše prošla, pa je svu krivnju za to bacao na njegovog brata Petra-Sekonda i na slab ishod opklade u svezi izbora pape. Brat Seko[ndo] je zapovijedao brodom u koji je Frano uložio 4.000 škuda, ali je upravljao loše i neuredno polagao račune, tako da je za boravka u Španjolskoj, a i inače, napravio toliko dugova da se brod morao smatrati izgubljenim. Frano je morao izdavati mjenice da bi podmirio barem brodske troškove. Drugi jači udarac dobio je Frano prigodom izbora pape Pija V. Sorkočević je izvijestio starog Lukarevića da je njegov sin na tim opkladama izgubio 500 škuda sam, a 800 škuda u zajednici s njim i s Držićem, pa je njihovo trgovačko društvo tom prilikom oštećeno za 2.000 škuda. Prema tome, nastavljao je Sorkočević, ovo su bila dva glavna uzroka Franova bankrota, nastala bez njegove krivnje, naročito gubitak što mu je nanio brat koji ga je oštetio za više od 500 škuda. Sorkočević je apelirao na starčev osjećaj časti, pa ga je molio da Frana pomogne s 3.000 – 4.000 škuda, obećavao i svoju pomoć i uvjeravao ga da će tako spasiti ‘ovog svog sina, koji će mu vremenom služiti na čast i korist’.

Imamo još jedno Franovo pismo ocu poslano iz Venecije, izgleda kao odgovor na neke očeve oštre napade. Frano piše u očaju: ‘Prejasni gosparu oče, Ne mislim Vama prepustiti svu brigu oko vraćanja svoga duga koji i nije toliko velik kako Vi mislite – sam ću se mučiti, pa ću, ako bude trebalo, i danju i noću raditi dok ga ne vratim. Nemojte mi ipak uskraćivati milost da se pred gosparom Lukom (Sorkočevićem) pokazujete dobro raspoloženi prema meni, kako ne bi pomislio, kao što je mogao misliti pročitavši Vaše posljednje pismo, da me namjeravate isključiti iz nasljedstva, a to mu je, zaista, bilo veoma neugodno. Zato Vas molim, kada ionako nema drugog lijeka, da mu pišete kako ne samo da nemate niti ste ikad imali namjeru da me lišite nasljedstva i svoje milosti, nego da ćete svim silama nastojati da mi pomognete i da spasite moju čast. Tako ćete Vi ispuniti svoju obvezu, njega ćete potaknuti da me pomogne, a meni ćete pružiti najveću utjehu, jer sam dosad u svojoj muci toliko očajavao zbog Vašega gnjeva. Preklinjem Vas da mi ovu želju ispunite, barem zbog gospara Luke, ako nećete da me i on potpuno liši svoje naklonosti, što ne bih mogao podnijeti. Napišite i meni svojom rukom jedno ljubazno pismo, koje bih mu mogao pokazati kao potvrdu onome što ćete Vi njemu poslati. I nemojte postupati drukčije jer ovim ništa ne gubite, a meni pružate najveću utjehu, dok ćete na ovog pravog gospara utjecati da se uz više volje založi za moju stvar. Učinite ovo, tako Vam ljubavi koju osjećate prema bogu, a koju i ja gajim prema Vama, jer ću se inače predati očaju. Kada biste znali kakav život provodim i kakve muke podnosim nalazeći se u ovakvom stanju, još pod sumnjom ovog čestitog čovjeka, imali biste samilosti prema meni. Zato, ako biste ikada zaželjeli napisati mi neko ljubazno pismo, napišite ga sada, a ja ću se, čim ga primim, odmah vratiti Vama, i služit ću Vam boljim načinom nego što sam to dosad radio. Ako pak postupite drukčije, gospar Luka će se odlučiti za raskid rodbinske veze sa mnom, a ja ću biti osramoćen i uvrijeđen, kako od njega tako i od Vas, što ne bih ni za svoj život htio da se dogodi. Ostajem Vam na usluzi. Tamo dolazi naš Petar-Sekondo koji će Vas o svemu podrobno izvijestiti. Vaš najposlušniji sin Frano Lukarević. U Veneciji, 20. lipnja 1566.’

Poslije razmjene ovih pisama, vjerojatno tijekom ljeta 1566., Frano Lukarević napustio je Italiju i došao u Dubrovnik. Dum Marin Držić, koji je baš tada u Firenzi radio na pripremanju političke revolucije u Dubrovniku, u jednom svom pismu toskanskom vojvodi od 28. kolovoza [1566.] spominje i Frana Lukarevića. Moleći, naime, vojvodin odgovor na predstavke i pisma koja mu je već više od dva mjeseca upućivao, javio mu je toga dana da se sprema napustiti Firenzu u društvu dvojice Dubrovčana: Luke Sorkočevića i Frana Lukarevića. Ako su ovi Držičevi navodi točni, znači da je Lukarević još jednom dolazio u Firenzu, a to je lako mogao učiniti ako se prije toga, posredstvom Sorkočevića, nagodio sa svojim vjerovnicima.

Frano nije mogao doći u Dubrovnik prije kraja kolovoza [1566.] jer je dotad zbog dolaska turske ratne mornarice u Jadransko more bila ugrožena i skoro prekinuta svaka veza između Venecije i istočnojadranske obale. Nakon dolaska kući on je, sigurno, imao dosta i posla i neugodnosti usred svoga bankrota jer je trebalo srediti mnoge stvari prije nego se svi njegovi računi, obveze i potraživanja privedu kraju. Tu je bio i stari otac, ne baš miran i popustljiv čovjek. Pored svojih briga, uskoro je Frana pogodila još jedna nevolja.

Nepunu godinu dana poslije Franova bankrota proglasili su stečaj i braća Sorkočevići, te je Luka, kao suvlasnik, bio uhvaćen i zatvoren u Veneciji. Ovaj bankrot se otkrio izgleda u veljači 1567. jer već 4. ožujka [1567.] o tome pišu iz Dubrovnika Džono Sorkočević i Stjepo Gradić nekom mletačkom trgovcu. Na to pismo dobili su 23. ožujka [1567.] odgovor, u kojem ih Mlečanin uvjerava da je ‘cijelom svijetu jasna nevinost gospodina Luke u ovoj nesreći, jer ga je Quirino opljačkao. Budući da se to priznaje, neće biti okaljana njegova čast i zato je neophodno urediti stvar s vjerovnicima. A da bi do toga što prije došlo i da bi se gosp. Luka tamo (u Dubrovnik) vratio, treba mu se uputiti doznaka od 15.000 škuda. Kako to, možda, nećete moći izvršiti tako brzo, bilo u novcu ili u mjenicama, mi pristajemo stvar dovesti u red, uz jamčenje vaših roditelja, tastova i gosp. Stjepa (Gradića)’. Tješi ih da se za Luku, iako je mnogo utučen, ništa ne brinu, jer on pazi na njega; Luka se nalazi u jednom dobrom zatvoru gdje ni u čemu ne oskudijeva.

Čim je u Dubrovniku primljeno ovo pismo, Sorkočevići su požurili prikupiti potrebna garancijska pisma na iznos od 15.174 škude (13.656 dukata), koliko su iznosili dugovi firme ‘Luka i Džono Sorkočević’. Garancije za taj iznos dalo je više dubrovačke vlastele, između njih, i Frano Lukarević. Ova garancijska pisma potpisana su 10. travnja [1567.] i odmah su upućena onom mletačkom trgovcu kojem su se Sorkočevići obvezali podmiriti svoj dug u roku od četiri mjeseca.

U svezi ovih dvaju bankrota nastao je uskoro veliki spor između obitelji Sorkočević i Lukarević koji se otegnuo godinama. Tome treba zahvaliti što su u službenim knjigama dubrovačke kancelarije registrirani mnogi dokumenti koji osvjetljavaju ne samo određene njihove poslove i ondašnje prilike, nego i neke događaje iz života Frana Lukarevića. O tome sporu raspravljalo se i na sjednicama [dubrovačkog] Senata, ali ni na osnovi toga ne možemo utvrditi pravi uzrok sukoba i točnu krivnju stranaka. Iz privatnih pisama Frana Lukarevića u svakom slučaju vidimo da se Luka Sorkočević mnogo zauzimao za njega kad je bankrotirao, pomogao ga novcem, išao u Firenzu, preuzimao jamčevine, a Franu je bilo podosta stalo da ga Luka ne napusti, da se u njemu ne razočara ili da ne raskine njegovu vjeridbu sa svojom sestrom Nikom. Međutim, kada se Frano vratio u Dubrovnik, a Luka doživio u Veneciji sličnu sudbinu, ne vidimo da su Lukarević i njegovi odgovorili istim načinom. Naprotiv, Luka Sorkočević i njegova obitelj došli su u otvoren sukob s Franom i ostalim Lukarevićima, te se nekoliko godina s njima svađali, a cijelome Dubrovniku prepričavali svoje zajedničke poslove, pisma i račune. Za to je vrijeme Nika Sorkočevićeva i dalje čekala da je Frano odvede svojoj kući, kako je bio obećao. Izgleda da je najveća svađa nastala baš oko onih 3.000 škuda njezina miraza.

Luka Sorkočević, pozivajući se na svjedočanstvo o Franovoj vjeridbi s Nikom, stalno je tvrdio da je starome Lukareviću isplatio cijeli iznos miraza, dok su Lukarevići dokazivali da taj novac nisu nikada primili. Kako je stari Lukarević u svojoj izjavi o Franovoj vjeridbi dozvolio Luki Sorkočeviću da se njome može poslužiti kao službenim dokumentom kad god bude našao potrebnim, Luka je, izgubivši nadu u miran sporazum, cijelu stvar prijavio [dubrovačkoj] vladi i zamolio njezinu intervenciju. Tada je Senat riješio 21. svibnja 1569. da se ovaj privatni dokument da na čuvanje državnom notaru Aureliju Amalteu. Frano je, međutim, nastavio s braćom Sorkočevićima sređivati neke svoje račune, pa je u svibnju 1570. obećao Džonu da će mu isplatiti 259 škuda i tako prema njemu potpuno ispuniti sve svoje obveze. No, prema Luki nije postupio tako ispravno, naročito ne u pogledu primljenog miraza, kako je [dubrovačka] vlada baš u svibnju 1570. ponovno raspravljala o sporu ovih dviju obitelji.

Prvih dana siječnja 1572. ležao je stari Lukarević teško bolestan. Braća Sorkočevići su se pobojali da ona njegova izjava o Franovoj vjeridbi i primljenom mirazu ne izgubi svoju vrijednost ako je stari sada ne prihvati i ne potvrdi. Zato na njihov zahtjev pođe notar Ascanije Giufarini Lukarevićevoj kući, ali mu nije dopušteno uznemiravati bolesnika. Luka Sorkočević opet je zatražio da vlasti pošalju nekog da bolesnom Lukareviću podnesu dokument na potvrdu. 8. siječnja [1572.] poslan je kancelar Marin Sfondrato, ali ni on nije uspio doći do stana. Zato je Senat na sjednici istoga dana raspravljao o tome predmetu i zaključio da podnošenje dokumenta sinovima bolesnog Lukarevića ima istu zakonsku vrijednost kao da je podnijet njihovu ocu. Nekoliko dana kasnije umro je stari Lukarević i njegov testament, sastavljen 7. siječnja 1572., unesen je u službene knjige.

Sudeći po testamentu, stari Frano Lukarević bio je pri svijesti kada je notar dolazio. Ali ostali članovi obitelji nisu očigledno htjeli da se stvar iznese pred oca, bojeći se zakonskih posljedica akta. Ovo je moralo biti poznato i ostaloj vlasteli koja su, onda, jednoglasnim zaključkom Senata zaštitila interese braće Sorkočevića.

Poslije svega što je učinio za Frana Lukarevića u Firenzi i Veneciji, a vjerojatno i u Dubrovniku, Luka Sorkočević je, eto, doživljavao same sporove, neugodnosti i svađe, i s njime i s njegovim ocem i braćom. Moralo je zbog toga dolaziti do oštrih sukoba između njih, do otvorenog prepiranja i do prekida osobnih odnosa, jednom riječju do vrlo mučnih situacija, i to između dvije obitelji koje su spremale vjenčanjem Frana i Nike uspostaviti rodbinske veze. Tada se sigurno mnogo štošta govorkalo po dubrovačkim kućama, pa je to još više pojačavalo ogorčenje Sorkočevića. Jedan pismeni dokument iz tog vremena objašnjava prilično točno ovu atmosferu punu međusobnih sukoba i izmjeničnih prebacivanja. Naime, malo poslije smrti starog Lukarevića spremao se Luka Sorkočević na neko duže putovanje i bojeći se da ga na putu ne zatekne smrt, sastavio je svoj testament 13. veljače 1572.

U prvom dijelu testamenta Luka se sjeća svoje prošlogodišnje teške bolesti i svoga zavjeta da će dati izraditi po jednu sliku crkvama Gospe od Loreta, Annunziate [Blagovijesti] u Firenzi i sv. Antuna u Padovi. Zatim ostavlja svojoj ženi Niki, kćeri Petra Paskova Sorkočevića, 4.000 škuda njezina miraza, sav nakit, dragocjenosti i odjeću. Dalje se tuži da je imao mnogo neprilika u svome životu, pa navodi neke slučajeve koji još uvijek nisu sređeni: ‘Isto tako imao sam razne račune s gosparom Franom Fr. Lukarevićem, koji mi je u Veneciji izdao službenu priznanicu na 15.000 škuda da mi osigura ono što sam od njega imao dobiti. Za moju veću garanciju obvezao je i svoga brata Luku Lukarevića, pa sam tako i ja preuzeo mnoge obveze koje prije nisam imao. Izjavljujem da taj moj kredit iznosi 8.500 mletačkih dukata, kako se to vidi po našoj knjizi iz Venecije, potpisanoj njegovom rukom; u te stavke unio sam samo ono što je pravo, a to se može vidjeti iz njegovih pisama, napisanih u ono vrijeme. Ipak, da bi mu se napravio umjeren račun, želim da se odbije 1.000 dukata zbog kakve grješke koja je mogla biti učinjena, a zatim i eventualne dugove njemu na osnovi knjiga našeg trgovačkog društva u Firenzi, koji ne mogu prelaziti iznos od 500 dukata, otprilike. Dalje, u ovaj kredit ulazi i 3.000 škuda, odobrenih njegovu ocu i njemu na ime slavnog Vijeća umoljenih u ruke g. Aurelija Amaltea, a sada se nalazi u rukama g. Ascanija Giufarini. U spomenuti moj kredit ulazi i oko 6.000 škuda koje u ime rečenog Frana dugujem Fagnanu u Anversi, Pinelu u Oriju, Negronu u Rimu, Rucelaju u Rimu, Dampugnanu u Anversi, Lamzugnanu i Đivu u Anconi, Micheleu u Arnolfinu u Lyonu, Augustinu Nalješkoviću, Mihu Monaldoviću [Monaldiju], Džonu Crijeviću, Džonu Sorkočeviću, g. Franu L. Lukareviću (Franovu ocu), Mihu M. Zamanji i ortacima, što proizlazi iz dokumenata i privatnih zapisa izdanih na ime garancije spomenutim vjerovnicima. Iz toga svatko može razumjeti da su moja potraživanja realna i pravedna, a da je onaj pismeni protudokaz koji mi suprotstavljaju lažan i nepravedan. Što ovu stvar nisam rasvijetlio za života, neka moji nasljednici krive pravdu Dubrovnika, koja, zadržavajući me četiri godine, nikada nije dopustila iznijeti mi svoje razloge, ma koliko se trudio dokazati istinu; neka im to bog ne ubroji u grijeh. Iako Lukarevići zbog svojih loših postupaka ne zaslužuju nikakvu moju uslugu ipak, podsjećajući se da Evanđelje kaže: ‘Molite se za progonjene i činite dobro onima koji su vam zlo radili’, molim svoje nasljednike da s njima postupaju lijepo, nastojeći da se nagode, ako je to moguće, bez prisiljavanja. Navodim i da sam pregovarao za udati svoju sestru Niku, koja se nalazi kod kuće, za spomenutog gospara Frana Lukarevića. Ako ovo srodstvo slučajno ne bude sklopljeno, a moja sestra poželi udati se za drugoga, pa joj ne bude dostatan miraz što joj je otac ostavio, želim da joj se od mog imanja da 500 zlatnih dukata. Molim i g. Džona, svoga brata, da učini to isto, jer smo po savjesti dužni dobro je udomiti, kao i ostale sestre, a naša je krivnja što je ostala u kući duže nego što je trebalo; njoj bih rado ostavio i mnogo više da sam imao malo bolje sreće’.

Sorkočević dalje spominje kako je preuzeo na sebe i neki dug Frana Lukarevića od 1.200 škuda, pa preporučuje svojim nasljednicima da ga podmire iz sredstava njegove ostavštine. Na kraju ovog poslovnog dijela svog testamenta Luka Sorkočević spominje da on i brat potražuju od svojih dužnika oko 20.000 dukata u novcu, kako se to može vidjeti po njihovim trgovačkim knjigama iz Venecije i Firenze, a 4.000 dukata u zlatu, prema knjigama njihova nasljedstva. Kao kulturno-povijesnu zanimljivost spomenut ćemo da je svojim nećacima Niku Gradiću i Franu P. Sorkočeviću, koji je kasnije kao trgovac živio u Skoplju, ostavio po 10 škuda ‘za kupiti knjige i da za moju ljubav nastoje učiti’. Mihu Monaldoviću [Monaldiju] ostavio je svoj namještaj iz sobe za učenje, svećeniku Dum Marku Ranjini, koji je tada studirao u Padovi, knjige koje se u toj sobi nalaze, a svom ujaku Stjepu Gradiću najljepšu sliku koja se nađe u kući.

Testament Luke Sorkočevića pruža nekoliko vrlo interesantnih podataka o odnosima između njega i obitelji Lukarevića, pa je vrijedno na njemu se nešto duže zadržati. Ali je on još važniji za bolje poznavanje prilika i ljudi u Dubrovniku onoga vremena, jer baca neobično svjetlo na njihove međusobne odnose, na pravdu dubrovačkih sudova, na način trgovačkog poslovanja dubrovačke aristokracije, kao i na njihove pokušaje međusobnih podmetanja i prijevara. Prilike su, dakle, bile dosta nezdrave, a držanje ljudi neispravno, sve u nastojanju stjecanja što većeg bogatstva. Nije moguće stvoriti pravi sud o svemu tome, jer imamo vrlo malo privatnih zabilješki i dokumenata o životu i radu starih Dubrovčana, ali i ono što je očuvano često nas nagoni loše misliti o njihovim karakterima i moralnim osobinama. I afera oko Franova bankrota u Firenzi, ma koliko bila posljedica njegove lakoumnosti i trgovačke nesposobnosti, ukazuje na određene slabe strane njegova karaktera i na nelijepo držanje njegova oca i braće prema Sorkočevićima. Frano je svojim postupcima uvukao braću Sorkočeviće u velike neprilike i teškoće, nanijevši im i znatnu materijalnu štetu, a ipak su i on i njegovi sve uradili da se prema njima koriste svim strogim propisima dubrovačkih zakona koji su stajali na raspolaganju. Materijalni interesi nadvladali su u njima sve ostale obzire i moralne obveze. Iz Lukova testamenta vidimo da ni ostali ljudi oko njega, ni njegov brat, npr., nisu bili bolji; svaki je pazio samo svoje interese i prelazio preko svih obzira i dužnosti savjesti i morala.

Dok su dvije vlasteoske obitelji živjele u zavadi, uglavnom zbog bankrota Frana Lukarevića, dotle je on provodio život, po svoj prilici, dosta bezbrižno, kao i većina njegovih vršnjaka i ortaka.

Na jesen 1566. doznaše Dubrovčani da je turska vlada obaviještena da oni redovno šalju tajna izvješća napuljskom namjesniku o svemu što se događa u Turskoj. Izvješća su dostavljali kaštelanu Barleteu da ih on prenese u Napulj; Turcima ih je prijavio sin toga kaštelana koji je prebjegao u Tursku, prešao na islam i postao tumač za talijanski jezik na Porti. Da bi se obranili od turskih prijetnji, Dubrovčani su zaključili na tajnoj sjednici Senata 11. studenog 1566. da ubuduće nitko od vlastele ne smije slati izvješće na Zapad, jer će inače platiti 1.000 dukata; ako to bude uradio neki građanin, izgubit će život; ako se pak dozna da je u pitanju neki stranac, Senat će naknadno donijeti zaključak o njegovoj kazni.

Iako je ova odluka [dubrovačke] vlade bila veoma stroga, vlastelin Miho Vl. Sorkočević i dalje je nekom slao povjerljiva izvješća. Zbog toga je bio kažnjen progonstvom iz [Dubrovačke] Republike na osam godina, uz to da prve tri godine ne može biti pomilovan, a kasnije samo jednoglasnim pristankom sva tri [dubrovačka] vijeća.

Kako su se u to vrijeme u Turskoj zbivali važni događaji, napuljski namjesnik pronašao je Firentinca Lorenza Minijatija, trgovca nastanjenog u Dubrovniku, da ga potanko o tome izvještava. Dubrovčani ga, međutim, otjeraše iz svoje države bojeći se Turaka. Na oštar namjesnikov protest dubrovačka vlada nastojala je opravdati se strahom od turskih vlasti. Tada namjesnik javi da želi usmeno priopćiti nekome od dubrovačke vlastele jednu važnu poruku. Kada je 4. listopada 1567. otišao u Napulj, Đivo Đurđević (Đorđić), namjesnik mu priopći da svakako želi imati u Dubrovniku jednog povjerljivog čovjeka. Dubrovčane ovo uznemiri, pa odluče u Napulj poslati drugog poslanika koji će nastojati da namjesnika odvrati od njegovih namjera. Za ovo poslanstvo odredili su Frana Lukarevića koji je tek bio prešao dvadesetpetu godinu, a ipak su ga u [dubrovačkoj] vladi smatrali sposobnim za misiju. On je napustio Dubrovnik 10. prosinca 1567., pa je preko neke apulijske luke stigao u Napulj, vjerojatno pred sam Božić. Po naredbi svoje vlade trebao je svim mogućim razlozima, odlučno, nagovoriti namjesnika da odustane od postavljanja svog agenta u Dubrovniku. Ako pak bude vidio da ovaj neće popustiti, neka predloži sljedeće: namjesnik će poslati u Dubrovnik neku osobu nižeg reda kao svoju uhodu, i to radije Talijana jer su Španjolci sumnjivi Turcima. Naredit će mu da se ozbiljno bavi trgovinom žita ili ulja, a potajno će izvještavati o prilikama u Turskoj. Brodovi iz Apulije ne trebaju, međutim, dolaziti izravno u Dubrovnik, već na Lopud, odakle bi se pisma prenosila i predavala ovom agentu. Cijeli posao morao bi se voditi u najvećoj tajnosti jer bi Turci inače mogli uništiti Dubrovnik. Na kraju je [dubrovačka] vlada naredila Lukareviću da o svojoj misiji nikome ništa ne govori, a u slučaju kakve opasnosti da uništi pisana uputstva. Lukarević se na putu zadržao dugo, preko četiri mjeseca. No ne izgleda da je namjesnik bio odustao od svoje namjere, jer je i poslije toga bilo španjolskih tajnih agenata u Dubrovniku. Jedino su u svom poslu, možda, postupali po planu koji je predložila dubrovačka vlada.

Vrativši se iz Napulja, Frano [Lukarević] se prihvatio advokatske službe, a u isto vrijeme bavio se i sređivanjem svoga spora sa Sorkočevićima. Usto, iako već godinama vjeren, nije popuštao da na drugoj strani traži zabave. Istina, zbog svađe s obitelji svoje vjerenice Nike, nije bilo izgleda da će se vjenčanje uskoro obaviti, a zbog svoga bankrotstva nije imao sredstava za raskinuti vjeridbu i vrati primljeni miraz za koji je on, uostalom, tvrdio da ga nije ni primio. Zbog toga izabere srednji put kojim je išla većina mlade dubrovačke vlastele i uspostavi vezu s nekom ženom nižeg roda, možda i s više njih, s kojom je kasnije godinama održavao stalne odnose.

Konačno ipak dođe do sporazuma između braće Lukarevića i obitelji Sorkočevića. Istina, bile su prošle pune tri godine od smrti staroga Lukarevića i od onog sukoba zbog dokumenata o Franovoj vjeridbi i primljenom mirazu. Toliko je isto bilo prošlo i od dana kada je Luka Sorkočević zapisao u svom testamentu one vrlo oštre i neugodne riječi o Lukarevićima i o pravdi Dubrovčana. Za sve to vrijeme se, vjerojatno, nastojalo spor nekako srediti i da već jednom Frano povede Niku svojoj kući, jer su prolazile godine u kojima su mlade vladike ostavljale roditeljske domove; navršilo se punih deset godina otkad se Frano bio obvezao da će se vjenčati s Nikom. To je bilo puno i za dubrovačke prilike, gdje su se ponekad vladinim naredbama i strogim prijetnjama mlada vlastela morala progoniti na sklapanje braka sa svojim vjerenicama. Ne znamo čime su sve Sorkočevići natjerali Lukarevića na potpuno prihvaćanje njihovih prijedloga o pomirbi, ali vjerujemo da je najjače sredstvo bila ona izjava staroga Lukarevića da je primio 3.000 škuda Nikina miraza. Iako je Frano stalno tvrdio da taj novac nije nikada dobio, ipak su i on i njegova braća, kao očevi nasljednici, morali priznati ovaj dokument, pa, prema tome, i obvezu svoga oca. Zato su se u veljači 1575. Luka i Frano Lukarević obvezali u ime svoje i svoje braće da će u slučaju vraćanja Nikinog miraza – ‘od čega neka nas bog sačuva’ – zajednički isplatiti onih 3.000 škuda. Tako su Lukarevići konačno preuzeli na sebe raniju novčanu obvezu, ali Frano još nikako nije priznavao očevu obvezu o svojoj vjeridbi s Nikom. Čak je postojala mogućnost vraćanja već davno primljenog miraza, prema tome i raskida svih odnosa između njega i Nike, što je znak da Frano već odavno nije ni održavao osobne veze sa svojom budućom ženom. Ti su odnosi ponovno uspostavljeni tek sada, pa je trebalo obnoviti i sam vjenčani ugovor. Ali ni to Frano nije odmah učinio; odlučio se teška srca. Napokon je 9. svibnja 1575. sklopio vjenčani ugovor kojim se obvezao uzeti Niku za svoju ženu, ali ne govoreći u kojem roku. Priznao je da je 3.000 škuda već isplaćeno njegovom ocu, a kada Niku povede svojoj kući, dati će, prema dubrovačkom običaju, od svoga novca za njezinu odjeću i nakit 300 škuda. Tako su napokon sređena sva sporna pitanja između obitelji Lukarević i Sorkočević, pa se Frano mogao uskoro vjenčati s Nikom. Dvije godine kasnije, u veljači 1577., iznajmio je neku vlasteosku kuću u ulici Pustijerni, u kojoj je počeo živjeti sa svojom ženom.

Tada se već bio potpuno pomirio i s Nikinim bratom Lukom koji ipak nije potpuno zaboravio ono što je ranije od njega doživio. To se vidi po Lukovu testamentu koji je otvoren i službeno registriran 14. prosinca 1583. Njegov dodatak Luka je napisao u srpnju 1583. – smrt ga dakle nije iznenadila i on je imao dovoljno vremena za napisati potpuno novi testament u kojem je mogao poništiti ono što je napisao u veljači 1572. kada je sukob s obitelji Lukarevića bio najžešći. Međutim, ostavljajući da se poslije njegove smrti pronađe, pročita i zapiše u notarske knjige sve što je tada, možda u ljutnji, kazao o obitelji s kojom je kasnije ipak stupio u rodbinske veze, bez sumnje je htio pokazati kako nije zaboravio neugodnosti i uvrijede koje su mu nanijeli. Ni tada još nisu bili sređeni svi računi s Lukarevićima, od kojih je Luka potraživao još oko 1.000 škuda, kao njihov jamac kod raznih vjerovnika. U dodatku testamenta samo je istaknuo poništavanje svega što je ranije napisao o Franu i njegovoj braći i o Nikinom mirazu jer je sada ona Franova žena.

Ne izgleda da je Nike bila osobito sretna u braku s Franom. Ranije Franovo postupanje prema njoj ostavilo je, sigurno, traga na njihovim odnosima. O nekoj ljubavi između njih teško se moglo govoriti; u brak su stupili jer se, vjerojatno, drukčije nisu mogli srediti računi i sporovi njihovih obitelji. Nikinim ulaskom u kuću Frano se nije mogao ni materijalno koristiti. Njezin dosta veliki miraz bio je već davno potrošen, a ostajali su teški tereti i novi dugovi koje je morao snositi kao ortak svoje braće. Pritom je Nike svakako često slušala kako joj muž prebacuje da njezin miraz još nije isplaćen. – Frano je do svoje smrti tako i mislio, stalno tvrdeći da je prevaren. Ovakvi slučajevi izmjeničnog optuživanja nisu bili neobični u Dubrovniku gdje je miraz bio najvažniji problem pri sklapanju braka.

Pored materijalnih briga i teškoća Nike je u braku doživljavala i druge neugodnosti. Vjenčajući se u poodmaklim godinama, Frano nije lako napuštao svoj dotadašnji način života. Vezu koju je kao momak bio uspostavio s nekom ljubavnicom nije nikako prekidao. Naprotiv, izgleda da je ta veza sada bila još jača i stalnija jer s Nikom nije imao djece. Tako je Nike doživjela da njezinom mužu, desetak godina poslije njihova zajedničkog života, druga žena rodi kćer Anicu, pored sina Konstantina i kćeri Frane koje je otprije imao. Iako se u starom Dubrovniku nije gledalo kasnijim prezirom na slične veze i na vanbračnu djecu, niti su se slične pojave krile, ipak su ovakvu djecu mladi Dubrovčani obično imali prije svog vjenčanja. Frano se, međutim, nije samo otvoreno brinuo za svoju vanbračnu djecu, nego je na očigled ostalih Dubrovčana, pa i same svoje supruge, nastavio ići ljubavnici i s njom živjeti.

Glavno zanimanje Frana Lukarevića i dalje je bila trgovina. Radio je u društvu sa svojom braćom, posredujući između Turske i zapadnih zemalja. Brat Đivo trgovao je u Sofiji, Pero je imao trgovinu u Napulju, a ostali su živjeli u Dubrovniku i odatle, osobito dva najstarija Luko i Frano, upravljali cijelim poduzećem. Trgovina se vodila još tijekom očeva života, pa je već 1569. u Turskoj boravio Đivo koji je stalno živio po raznim mjestima Bugarske. Godine 1582. i kasnije Đivo je bio u Silistriji, zajedno s bratom Petrom-Sekondom; obojica su iz Bugarske slali kože bratu Peru u Napulj. Šesti brat, Jakov, zbog nekog svog prijestupa, kažnjen je strogo već u ranoj mladosti i prognan iz Dubrovnika. U veljači 1570. kaznio ga je Senat da u roku od tri mjeseca plati državnoj blagajni 1.000 dukata globe, a ukoliko ne isplati u tom roku, platit će 2.000. Novac je imao ostati u državnoj blagajni na raspolaganju Deše, žene Marina Vojvodića i njezinih nasljednika kojima bi se svake godine nešto isplaćivalo prema odluci Maloga vijeća i kneza. Presuđeno je, zatim, da se Jakovu odsiječe desna ruka i da se za deset godina progna izvan [Dubrovačke] Republike; ako se za to vrijeme vidi na dubrovačkom teritoriju, može ga svatko ubiti uz nagradu od 1.000 dukata i uz dopuštenje dovođenja u Dubrovnik jedne osobe koja je kažnjena zbog ubojstva. Jakov nije mogao biti pomilovan za punih deset godina, a poslije toga jedino zaključkom 5/6 glasova triju dubrovačkih vijeća.

Ovakvo surova kazna morala je odgovarati njegovom prijestupu. Kako se u presudi spominje ime jedne žene, vjerojatno je posrijedi bilo silovanje, što se u Dubrovniku uvijek vrlo strogo kažnjavalo. Dvije godine kasnije načinjen je pokušaj da se odluka o kazni poništi, ali je ogromnom većinom glasova odbijen.

I Franov drugi brat, Petar-Seko[ndo], doživio je mnoge neugodnosti zbog svojih dugova i bankrota. U siječnju 1583. [dubrovačka] vlada je o tome odlučivala, pa je zatražila da joj netko jamči da on neće pobjeći iz Dubrovnika. Javila su se četiri jamca, između njih i brat Frano, te je Seko[ndo] ostavljen na slobodi. Mjesec dana kasnije [dubrovačka] vlada našla je potrebnim da Sek[ond]a ipak zatvori i jamci su oslobođeni svojih obveza. Seko[ndo] je zadržan u zatvoru nekoliko mjeseci; tijekom travnja [1583.] dvaput se raspravljalo da li da ga premjeste u neki bolji zatvor, vjerojatno u onaj za dužnike, ali je svaki put prijedlog odbijen. Izgleda da je Seko[ndo] izvršio nekakav veći prijestup, možda neku prijevaru, jer [dubrovačka] vlada ne bi ovako postupila s njim pored tolikih jamaca.

Dolazilo je do sličnih sukoba i s ostalom Franovom braćom. Tako je Đivo imao spor s [dubrovačkom] vladom zbog nekog novca koji mu je ona slala za kupiti žita u Volosu, a s Lukom je nastao spor jer nije uredno vodio prodaju soli na Neretvi. Na prvi pogled vrlo čudna braća, ali se nisu, uostalom, mnogo razlikovala od ostale dubrovačke vlastele onog vremena.

Od svog povratka iz Firenze Frano se nije bavio samo trgovinom i vršenjem nekih državnih službi, nego se usput, kao i mnogi njegovi ortaci i suvremenici, interesirao za književnost i sam pisao pjesme. To je radio već u ranoj mladosti, kako smo spomenuli, pa je nastavio i kasnije. Očuvano je, međutim, vrlo malo njegovih pjesama tako da ne možemo stvoriti sud od njegovim literarnim sposobnostima. Suvremenici su imali veoma lijepo mišljenje o njemu kao pjesniku. Serafin Razzi ga stavlja uz Dinka Ranjinu i kaže da je Lukarević odličan pjesnik na talijanskom i materinjem jeziku; da je preveo veći dio Psalama Davidovih za koje su mu poznavatelji materinjeg jezika rekli da predstavljaju veliku vrijednost; o njemu su lijepo mislili njegovi prijatelji Dinko Ranjina i Sabo Bobaljević koji mu je uputio nekoliko svojih pohvalnih pjesama.

Do nas su došla samo dva veća Lukarevićeva književna djela koja su, uostalom, skoro sve što od njega imamo. To su dva prijevoda s talijanskog: tragedija ‘Atamante’ i pastoralna igra ‘Vjerni pastijer’. Prvo je djelo napisao Girolamo Zopio i objavio ga 1579., a drugo Giovanni Battista Guarini 1590. [‘Il pastor fido’]. I jedno i drugo djelo Lukarević je dosta slabo preveo, ispuštajući i dodajući na stotine stihova, pri čemu nije pokazao neke osobite pjesničke sposobnosti. Kao kulturno-povijesnu zanimljivost vrijedno je istaknuti da su i jedan i drugi prijevod nastali neposredno nakon objavljivanja njihovih originala u Italiji. Tako je ‘Vjernog pastijera’ Lukarević preveo između 1590. i 1592. i djelo posvetio svom šurjaku Džonu Mat. Gradiću, te je to prvi ili jedan od prvih prijevoda ovog djela. Tragedija ‘Atamante’ je sigurno prevedena već prije toga, tijekom onih desetak godina koje je Frano poslije 1580. mirno provodio u Dubrovniku.

Trgovina braće Lukarevića nije išla dobro. To je, uostalom, bilo vrijeme velikih i naglih promjena u ekonomskom životu Europe koje su izazivale vrlo osjetljive poremećaje, ne samo ekonomske, nego i socijalne. Životne potrebe bile su sve veće, a njihovo podmirivanje sve skuplje. Svi društveni slojevi teško su to podnosili, osobito onaj dio vlastele koja nije živjela od trgovine i pomorstva, nego od prihoda svojih kuća i polj[odjel]skih imanja. Odatle onda česti bankroti i u Dubrovniku gdje mnogi nisu bili dovoljno iskusni i otporni za nove ekonomske prilike. Na nekim stranim tržištima gdje su Dubrovčani ranije zauzimali izuzetne položaje ili čak držali monopol, nailazili su tada na jaku konkurenciju drugih trgovaca. Ovo osobito vrijedi za sve balkanske zemlje u kojima su se u sve većem broju pojavljivali Židovi i neki zapadnoeuropski trgovci. Isto je bilo i s dubrovačkim pomorstvom. Samo su se pojedinci uspjeli održati i uzdići, te steći velika bogatstva i oduprijeti svim poremećajima koji su zahvatili i dubrovačku privredu. U Dubrovniku su izvršene određene socijalne promjene: nekoliko građanskih obitelji preuzima vodstvo u privrednom životu Dubrovačke Republike. I braća Lukarević, kako smo već vidjeli, bili su zahvaćeni ovim događajima. Od prvog Franovog bankrota stalno su doživljavali slomove i primali udarce, jedva se održavajući u tim nesređenim ekonomskim prilikama. Društveni i ekonomski poremećaji loše su utjecali, nema sumnje, i na formiranje njihovih karaktera.

Franu Lukareviću bila je povjerena još jedna diplomatska misija. U studenom 1578. izabran je da s Matom Getaldićem odnese sultanu harač za iduću godinu. Međutim, nekoliko dana zatim neki članovi [dubrovačke] vlade uplašiše se, tobože, da Frano ne bi imao kakvih neprilika u Carigradu zbog svojih ranijih dugova jer se moglo dogoditi da mu neki vjerovnik, nastanjen u Carigradu, pravi neugodnosti. Zato se u [dubrovačkoj] vladi odlučivalo da li poništiti njegov izbor, ali je zaključeno da se ipak ostane pri ranijoj odluci.

U ožujku 1579. pošli su poklisari sa svojom pratnjom prema Carigradu. Pošli su ‘dubrovačkim drumom’, kroz krajeve istočne Hercegovine, Sandžaka, Srbije i Bugarske. Nakon što su predali sultanu harač od 12.500 dukata i uobičajene darove njemu, njegovu dvoru i svim uglednijim osobama na Porti, ostali su u Carigradu preko osam mjeseci, čekajući poklisare s haračem za sljedeću 1580. godinu. Tijekom svog boravka na Porti nisu imali nikakvih važnijih zadataka i vrijeme su provodili u obavljanju običnih poslova koje su radili i ostali poklisari.

U lipnju 1589. braća Lukarević su bili pod stečajem. Vlada je zaključila da se od njih silom naplate državna potraživanja i da im se u tu svrhu može prodati i očevina. Opet su Lukarevići morali spašavati što se moglo od zajedničke imovine, vraćati dugove i tražiti izmirenja s vjerovnicima, nastojati nekako održati trgovačku tvrtku, kako se stare poslovne veze ne bi potpuno prekinule. Za sređivanje ovog novog bankrota Frano je izgubio ono što je u međuvremenu bio stekao. Veći dio nakita, odjeće, zlata i drugih predmeta svoje žene također je prodao za podmirenje dugova. Nike se opet pokazala dobra i odrekla se i onoga čime je slobodno raspolagala, samo da pomogne svome mužu i njegovima, iako oni to nisu zaslužili. Nalazeći se u lošim materijalnim prilikama, Frano je 1593. krenuo u Napulj svome bratu Peru. Ne znamo da li je onamo išao u namjeri ponovnog početka trgovine ili je već odlučio učiniti ono što je kasnije izveo.

Dok se, naime, nalazio u Napulju, stupio je u vezu s napuljskim namjesnikom i ugovorio da ga otad stalno izvještava o prilikama i događajima u Turskoj. Odlučeno je da će Frano odmah poći u Tursku i tu obavljati svoj posao koji je, naravno, trebao biti veoma dobro plaćen jer je bio povezan uz veliku životnu opasnost. Sklopivši ovaj sporazum uz znanje svoga brata Petra, Frano se vratio u Dubrovnik. Tu se zadržao nekoliko mjeseci za srediti poslove i pripremiti sve što je potrebno za jedno takvo putovanje; tada je napisao i svoj testament.

‘Budući moram poći na put u Silistriju’ – počinje Frano – ‘a znajući koliko su opasna daleka putovanja i kako nenadano dolazi naš posljednji trenutak…’ on smatra potrebnim da, zdrav tijelom i duhom, ali opterećen godinama i grješkama, sastavi testament.

Frano ni sada ne priznaje da su on ili njegov otac primili miraz za Niku. ‘Protestiram pred veličanstvom božjim jer nije pravo da naše imanje, dužno mnogim drugim našim pravim i zakonitim vjerovnicima, poslije moje smrti bude razneseno i dano onima koji na to nemaju nikakvo zakonito pravo. Ipak spomenutu Niku molim da živi u miru i u ljubavi s mojom gospođom majkom, s mojim sestrama i braćom, stalno moleći boga za mene, kako bi mi se smilovao za moje grijehe, i opraštajući mi sve uvrijede koje sam joj svojom krivnjom ikada nanio. Molim i da od onoga dijela svoga miraza koji joj po zakonima našega grada pripada podijeli nešto milostinje za dobro moje duše. Neka nešto ostavi mojim vjerovnicima jer nemam načina da svojim sredstvima izvršim ovu obvezu što bih vrlo rado učinio da mi je tako sreća dosudila. Molim je za ovo utoliko više što sam uvjeren da će joj spomenuti miraz pripasti od moje očevine, a ne od onoga što sam ikada primio od njezine braće’. Za sve ono što je mogao bilo gdje posjedovati, Frano postavlja kao univerzalne nasljednike sve svoje vjerovnike. Ako pak i poslije toga nešto ostane, sve će naslijediti njegova braća, a oni su dužni hraniti i odijevati njegovog vanbračnog sina Konstantina i dvije vanbračne kćeri Franu i Anicu. Lukarević dalje moli sve one koji su se nepravedno i bez razloga, vjerujući tuđim spletkama i klevetama, oborili na njega i njegovu kuću da se okane toga jer je on svima uvijek samo dobro mislio. Ipak, prema običaju, određuje da se na ime ‘nepravedno uzetog’ isplati 150 dukata (prilično velika svota za tu svrhu), a Marinu J. Bobaljeviću za umiriti svoju savjest ostavlja 300 dukata. Napokon određuje ‘gospara Džona Mat. Gradića za nasljednika svih svojih rukopisa, kako onih na materinjem jeziku, tako i na talijanskom’ i moli ga da ih primi srcu.

U ovakvom raspoloženju napuštao je Frano Lukarević obitelj i rodni grad. Prezadužen, bez sredstava za podmiriti svoje dugove i – što je još teže – da išta ostavi dubrovačkim crkvama ili samostanima, a to je i po zakonu i po običajima morao učiniti svaki Dubrovčanin koji je sastavljao testament. Ne priznaje grješke svoje i svoje obitelji, a od žene, koju je cijelog vijeka samo iskorištavao i kinjio [mučio], traži da plaća njegove vjerovnike.

Testament pokazuje da su samo materijalni razlozi naveli Frana za stupiti u tajnu službu napuljskog namjesnika. Kao pravi brodolomac, bez igdje ičega, napustio je Frano svoj rodni grad poslije mjeseca travnja 1594. i u pedesetdrugoj godini prešao u Tursku naći sreću i bogatstvo ili izgubiti glavu. Sobom je poveo i mlađeg brata Jakova, po riječima same [dubrovačke] vlade, ‘na slabome glasu’, vjerojatno još od one afere iz 1570. Zajedno su došli do Sofije, gdje se Frano zadržao, a brata je poslao u Carigrad. Tu se negdje, u Bugarskoj, nalazio i treći brat Đivo. Ne znamo koliko je Frano ostao u Sofiji i zašto se sam vratio u Dubrovnik. Je li on to učinio iz straha ili je već bio izvršio svoju misiju ili je pak bio našao ljude koji će mu ubuduće slati izvješća?

Baš u to vrijeme počeli su se odigravati važni i zanimljivi događaji. Već tijekom 1591. i 1592. dolazilo je do pograničnih sukoba između bosanskog paše i austrijske vojske u Hrvatskoj, a 22. lipnja 1593. potučen je i ubijen kod Siska sam Hasan-paša. Ujesen iste [1593.] godine poveo je veliki vezir Sinan-paša tursku vojsku prema Ugarskoj i Dubrovčani mu poslaše ususret, u Beograd, osobito poslanstvo za pozdraviti ga, darovati i zaželjeti uspjeha; jedan od dva poslanika bio je Franov brat Seko[ndo] Lukarević. Kako Sinan-pašu nisu susreli u Beogradu, pošli su za njim u Ugarsku. Papa i neki kršćanski vladari spremali su se na akciju uz uvjerenje da se Turcima približava kraj. Bilo je potpuno prirodno da u takvim trenutcima i napuljski namjesnik, kao glavni predstavnik velike španjolske države u Italiji, dobro organizira obavještajnu službu na Balkanu. Dogodilo se da su Frano Lukarević i njegova braća postali njezini glavni organizatori.

Budući se Frano vratio u Dubrovnik, saznalo se za njegovu akciju i za mnoge njezine pojedinosti, pa ga je [dubrovačka] vlada zatvorila i optužila da je svojim radom iz koristoljublja izložio [Dubrovačku] Republiku najvećoj opasnosti. U [dubrovačkom] Senatu se o njemu raspravljalo 2. rujna 1594. i 29 članova od 32 prisutna proglasili su ga krivim. Zatim je predložena vrlo stroga kazna – da pet godina bude uzidan u jednom zidu Kneževa dvora [u Dubrovniku] i da mu se hrana daje kroz mali otvor. Pomilovan može biti samo odlukom 7/8 glasova sva tri [dubrovačka] vijeća; zabranili su mu svaki dodir pa i pismenu vezu sa svijetom, ali ako bi pokušao da se i njome posluži, bit će doživotno zazidan; ako zatvorenik pokuša da za svoje oslobođenje moli intervenciju nekog stranog vladara ili ako pobjegne i bude uhvaćen, njega će držati zazidana do kraja života, a ukoliko bi ga netko uhvatio pri bijegu, ima pravo ubiti ga uz nagradu od 100 dukata; za cijeli život kažnjenik gubi sva vlasteoska prava.

Drugi je prijedlog bio nešto blaži: umjesto petogodišnje tamnice u zidu [Kneževa] Dvora trebalo je Frana deset godina konfinirati [prognati] na otočić Sv. Andrije, udaljen šest milja od Gruža, na otvorenoj pučini, na kojem se nalazio samostan benediktinaca. Sve ostale točke prvoga prijedloga ponavljale su se u ovom drugom.

Budući su dvoranu [dubrovačkog] Senata napustila tri senatora, vjerojatno Franovi srodnici, [dubrovačka] vlada prihvatila je drugi prijedlog. Kazna je odmah priopćena Franu u jednom od tzv. ‘morskih zatvora’ [Kneževa] Dvora [u Dubrovniku], u kojem se privremeno nalazio. Istovremeno je [dubrovačka] vlada javila svojim poklisarima na Porti da narede Jakovu i Đivu Lukareviću da odmah napuste Carigrad i turski teritorij, ne govoreći nikome išta o uzroku. Đivo se nije ni vratio u Dubrovnik, već se prebacio u Erdelj i tu iduće godine umro.

Frano je, međutim, na pustom i usamljenom otoku počeo provoditi težak pustinjački život, kakav je nekoliko desetljeća ranije opjevao Dum Mavro Vetranović [Vetranić], živeći na njemu godinama kao benediktinski redovnik. Teške su na Sv. Andriji osobito zime kada bura i jugovina [južina] strahovito uzburkaju more i počnu prebacivati pjenu preko cijelog otočića i po čitave tjedne prekidaju svaku vezu s obližnjim većim otocima i s kopnom. Jedina Franova utjeha je, svakako, bila spoznaja da je mogao dočekati još težu kaznu i da je ipak znatno bolje živjeti u društvu nekolicine redovnika, nego biti uzidan u debele zidove Kneževa dvora [u Dubrovniku].

Ali, kako je rijetko koji dubrovački vlastelin izdržao do kraja neku težu kaznu, već bi uvijek našao načina da je skrati, i sada se netko pobrinuo da Frana liši neugodnosti koje su ga još čekale ako bude morao godinama živjeti na osamljenoj morskoj hridini. Nepunu godinu dana poslije izrečene presude, 12. kolovoza 1595. Frano je pobjegao sa Sv. Andrije, nekim brodom otputovao u južnu Italiju i našao se u Napulju. Tu se obratio napuljskom namjesniku koji je odmah od dubrovačke vlade pismeno tražio da se kazna izrečena Lukareviću poništi. Vlada nije nikako na to pristajala i odgovorila je namjesniku početkom studenog [1595.]. Napadala je Franovu pohlepu za novcem, osudila njegovu slabu brigu za sudbinu [Dubrovačke] Republike, iako je dobro znao da je svojim radom mogao ugroziti domovinu. Zbog svega toga, nastavljala je [dubrovačka] vlada, nije moguće poništiti raniju odluku i oprostiti Lukareviću kaznu jer bi time ona sama upućivala svoje podanike na najteže prekršaje, a to bi sigurno dovelo do potpune propasti dubrovačke države.

Ne dočekavši ovaj odgovor, još bjesniji što je vidio da su Dubrovčani u neprilici, namjesnik je već u listopadu [1595.] pristupio represalijama i odbio primiti i priznati dubrovačkog vicekonzula. Tada je dubrovačka vlada javila ovom svom predstavniku da u njezino ime opomene Frana Lukarevića neka nastoji umiriti namjesnika i neka ne zaboravi da se protiv njega nije postupilo strogošću koju je zahtijevao njegov prijestup.

Ali se namjesnik nije smirivao, htio je dobiti punu zadovoljštinu i zaštitu Lukarevića. Kada je ponovio svoje ranije zahtjeve, u Dubrovniku je bilo jasno da je ovaj sukob s namjesnikom ozbiljniji i da ga nije moguće urediti samo preko pisama. Odlučili su poslati u Napulj osobitog poslanika da osobno s namjesnikom uredi stvar, moleći ga da odustane od svojih zahtjeva i represija. Pošao je Marin Đ. Gundulić koji je otputovao 31. siječnja 1596. Uskoro je Gundulić javio iz Napulja da namjesnik popušta i da sada traži samo djelomični oprost Franove kazne. Ali je dubrovačka vlada bila nepopustljiva. Vremena su bila vrlo opasna, vodio se veliki rat između Turske i Austrije, cijeli kršćanski Zapad radio je na uništenju Osmanskog Carstva i vjerovao u njegovu skoru propast. Agenti stranih država obilazili su Dalmaciju i Dubrovnik i poticali narod na otpor i borbu. Nastajali su ustanci i nemiri u Banatu, Hercegovini i Klisu, te je izgledalo da za tren može planuti cijeli Balkanski poluotok. Dubrovčani su pak budno pazili da ovaj pokret ne zahvati i njihovu državu, ulažući dosta napora da unutra očuvaju mir, a izvana strogu neutralnost. Zato im je bilo osobito stalo postići sve ono što su molili od napuljskog namjesnika, strahujući da i ostali Dubrovčani u sličnoj situaciji ne zatraže intervenciju vladara u čijoj su se službi nalazili. Dubrovačka vlada je, kao i u svakoj drugoj prilici, pazila da se strane vlasti ne miješaju, čak ni savjetom ili molbom, u njezine unutrašnje poslove. Tako ni ovoga puta nije popuštala namjesniku i kada je vidjela da poslanik Gundulić ne može postići sve što je ona željela, obratila se za intervenciju svome zaštitniku u Vatikanu kardinalu Sfondratiju. Tako je, konačno, slijedeće godine došlo do potpunog sređivanja cijelog spora na zadovoljstvo Dubrovčana.

Frano Lukarević je izgubio i posljednju nadu da će se zauzimanjem napuljskog namjesnika vratiti u Dubrovnik. Ostalo mu je još jedino nadanje promijeni u raspoloženju dubrovačke vlastele, što su drugi prognanici ponekad dočekali, i to se moglo otegnuti godinama. Franov slučaj bio je, međutim, vrlo težak s obzirom na život njegov i njegove braće, na neprijateljsko raspoloženje Dubrovčana koje sam spominje u testamentu, osobito na očigledno koristoljublje koje ga je navelo stupiti u stranu obavještajnu službu. Izgleda da je sve ovo na njega vrlo nepovoljno utjecalo. Nepune tri godine nakon svog bijega u Napulj, prvih mjeseci 1598. Frano je tu i umro. U Dubrovniku je otvoren njegov poznati testament i 8. travnja [1598.] unesen u službene knjige notarijata.

Nike je muža nadživjela punih deset godina; to su joj vjerojatno bile najmirnije godine. Slagala se dobro s Konstantinom, vanbračnim djetetom svoga muža; on se oženio u Napulju i tu živio, možda još prije očeve smrti.

Nike u svom testamentu početkom 1608. ničim nije spomenula muža. Od njegovih se ipak sjetila Konstantinove žene i ostavila joj jednu zlatnu ogrlicu ‘da je nosi za njezinu ljubav’.“ (Jorjo Tadić, Dubrovački portreti, I, Beograd, 1948, str. 281-315).

 

Jorjo Tadić

[Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]