„[…] Zaželio sam ili, točnije, osjetio duhovnu potrebu vidjeti dva znamenita Dubrovčanina koji čine čast suvremenoj književnosti i umjetnosti […], a čije prijateljstvo imam, opet, ja čast uživati. Za Marka Murata, slikara, rekli su mi da je otputovao u Beograd [po]radi konzultacije ljekara; a Iva Vojnovića pronađoh u jednoj skromnoj sobi hotela ‘Petka’ blizu zaljeva u Gružu.

            Pjesnik koji je u bisernu ogrlicu dubrovačke poezije unizao dva krupna zrna bisera – ‘Dubrovačku trilogiju’ i dramu zavičajnih ribara i pomoraca ‘Ekvinocijo’ – stanuje već dugo u osami hotelske sobe. Povukao se ostarjeli pjesnik i gospodin kao što su učinili potonji [zadnji] vlastelini kada je ono godine 1806. Napoleonov general Lauriston ušao u Dubrovnik ugasiti vjekovnu luč slobode. […] Pa zašto je onda razočaran i nezadovoljan, zašto se usamio gospar Ivo, pjesnik slobode?

            Interesiralo me doznati. Ja visoko cijenim raskošan pjesnički dar i klasično obrazovanje Iva Vojnovića. Ponikao je u Dubrovniku i podrijetlom je cijeli grana dubrovačkog stabla, cijeli u povijesnoj prošlosti i specijalnoj kulturi male, ali slavne i prkosne [Dubrovačke] Republike. Što je don Frane Bulić kao arheolog i uopće znanstvenik za Split, to je Dubrovniku njegov najveći živ[uć]i pjesnik Ivo Vojnović. Saznati uzrok nezadovoljstva takvoga prvaka, i to danas [1926.], mislim da je koliko interesantno, toliko i korisno […].

            Conte Ivo bijaše iskren prema meni. Očigledno mu moja posjeta nije bila neugodna. Iako se sasvim približio sedamdesetoj, on je za svoje godine dovoljno krepak, samo mi se žalio na jaku neurasteniju [živčanu rastrojenost uslijed iscrpljenosti ili pretrpljenih teških oboljenja]. Boji se spavati sam, stoga mu kraj postelje spava njegova sestra. Majku je izgubio prije četiri godine. Brat Lujo, prema kojemu se mjerodavni nisu baš najkulturnije ‘ponijeli’ – htjeli su ga čak reducirati [uniziti, degradirati] – […] otišao je živjeti u Pariz. Jedini ga još Marko Murat obiđe. Ali, ajme! Bol[est]an je sad i on. I tako sam ostade pjesnik stari – bez svojih najbližih i bez majke koju je osobito, skoro djetinjasti milovao.

– ‘A i gdje bih sada, kad nema mladosti, ni onih s kojima sam se provodio. A nema ni Dubrovnika…’. – I jedva odolijevajući plimi tuge, jadao se Ivo Vojnović na postupke i prilike. Govorio je o nakaradama u Kneževu dvoru gdje su pojedini odjeli pretvoreni u najprosječnije pasažerske sobe, tobože za kraljevski par kad pohodi grad. Tako se postupa i u politici. […]

Pjesnik se podigao odvrnuti sijalicu jer se bijaše smrklo. S otvorene pučine dopiraše hukanje bure. – ‘Ne volim tamu! – ‘A napisali ste ‘Suton’, odvratih ja. Tada on stavi ruku na moje rame i reče odsječeno: – ‘Da, pisao sam; a vi napišite što sad kazah’. […]“. (Boža S. Nikolajević, U glavnom gradu Jadrana, Pesnik Ivo Vojnović o današnjem Dubrovniku, Vreme, god. VI, br. 1796, /18. 12. 1926./, Beograd, 1926, str. 4).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić