Portugalac Gustavo de Matos Sequeira o Dubrovniku 1933. godine

            Portugalski (puto)pisac Gustavo de Matos Sequeira (1880.-1962.) zapisao je, između ostalih, dojmove o dijelovima Sredozemlja 1933. godine. Općenito je zgrožen „psihologijom gomile, ne podnosi profesionalne vodiče jer mehanički verglaju napamet nabiflane fraze“, a putnički (izletnički) nomadi su „bande turističkih razbojnika koji jedino žele da mogu poslije reći kako su vidjeli tisuće stvari“.

            „Pet sati poslije [Kotora] ugledali smo ulaz u Ragusu [Dubrovnik]. Zeleni otoci i stjenoviti otočići stoje ispred nje i čuvaju je. Rijeka dubrovačka još je jedno mirno jezero, usječeno među visokim brdima. Golema mirnoća nad vodama i u zraku, nevjerojatan prizor, fantastičan, upijale su oči sviju nas. […]

            Mnogi su turisti ušli u Ragusu [Dubrovnik] da se okupaju u bazenu, kao da su već, zbog stalne izloženosti tijela vodi, razmišljali kao ribe. Ragusa [Dubrovnik] je dragulj Dalmacije, najljepši i najčudniji grad koje su zapadne oči ikad vidjele. Rijeka dubrovačka je druga luka iznenađenja. […] Nakon deset minuta nađemo se pred zidinama. Vrata Pile, ukrašena prekrasnom nišom, otvaraju se. Ovo je sada Ragusa [Dubrovnik]. Samo što smo se spustili lijepo zaobljenim stubama, ukazuje se grad, Stradun stoji pred nama podastrt našim koracima. S lijeve strane franjevački samostan, s desne strane veličanstvena fontana. Evo nas u srcu dalmatinskoga grada u koji uranjamo u potpunosti i požudno […] I kunem vam se, čitatelju, nema grada od veće poezije ni od veće ljepote. [Danas bi možda dodali: ni od veće falsitati.].

            Čuva se u očima kao obris istočnjačke ljepotice iz ‘Priča o tisuću i jedne noći’, što ih izriče topla Šeherezadina riječ. [Možda nije samo „riječ“ topla.] Mali trgovi, slikovite palače, ulice iz sna, klaustri koji su vrtovi, crkve kao iz priča, dvorišta koja kao da ih je oslikao Luigi Manini [(1848.-1936.), talijanski scenograf, arhitekt i slikar koji je od 1879. do 1913. godine živio i djelovao u Portugalu]. Na svakom koraku zagrljaj istoka i zapada. [Paradoksalno: taj je zagrljaj omogućio Dubrovniku i dugotrajnu slavu i kratkotrajni pad.] Hrvatska umjetnost i talijanska umjetnost. I sve to vrlo mirno, tiho, bez automobila, bez truba, bez kotača, bez povika, čuju se samo naši vlastiti koraci [prolaznosti] kao da prolazimo Lisabonom u tri ujutro.

            Izlazimo iz Raguse [Dubrovnika] pod dojmom i oduševljeni, sklopljenih očiju da bolje očuvamo u zjenicama viđenje koje nestaje. Prekrasni grad u kojem nema sirotinjskih kuća ni tvornica ni skladišta. Samo ljepota okružena ljepotom.

            Dok su se na Stradunu – dubrovačkom Chiadu [kulturnom središtu Lisabona] – sve žene s [broda] ‘Oceanije’ snabdijevale lijepom dalmatinskom odjećom, vezenim papučama, […] pletenim torbama i novčanicima čija je […] šarolikost bila zavodljiva, i tisućama drugih lijepih stvari ‘koje treba ponijeti’, a što ih umjetničke rukotvorine proizvode i dućani prodaju u ovoj turističkoj luci, ja i moji prijatelji sjedili smo za stolom na otvorenom u jednom cvjetnom dvorištu prekrivenom granjem drveća na koje su gledala dva lijepa pročelja […].

            I bilo je zdravica, radosti druženja [jedne, a ne ’tisuću i jedne’ noći], iberske širine. […] Ragusa [Dubrovnik], u liku krčmara, zaslužila je također žrtvu u obliku još jednoga vrča ukusnoga dalmatinskog vina. Čak i pjesnik Gundulić, čiji se kip u blizini uzdiže, dobio je svoj pohvalni ‘živjeli’ kada smo prošli pokraj njega na povratku na brod.“ (Gustavo de Matos Sequeira, Mediteran, Putopisne kronike, Ex libris, Zagreb, 2014, str. 5-6, 67-69).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]