Marin Kastrapeli (1912.-1999.) – jedan od zadnjih gospara i dobri duh Gornjeg Konala u Dubrovniku

            „Rodio se 10. svibnja 1912. u Majkovima (Dubrovnik). Završio je Pomorsko-trgovačku akademiju u Dubrovniku i plovio u svojstvu kormilara i časnika na brodovima trgovačke mornarice. Ispit za poručnika položio je 1933., a za kapetana 1937. godine. Stupio je u lučku službu 1940. godine, a usporedno je studirao Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu 1950. godine. Sudjelovao u NOB-u od početka 1943. godine [i snagama RAF-a]. Nakon kraja II. svjetskog rata službovao je u Ministarstvu pomorstva i Saveznoj planskoj komisiji. Pomorski ataše pri Ambasadi FNRJ u Rimu bio je od 1952. do 1956. godine, a zatim [savjetnik] u Sekretarijatu za saobraćaj i veze u Beogradu. Sudjelovao je u radu nekoliko međunarodnih konferencija, između ostalih i na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine u svojstvu eksperta tadašnje jugoslavenske delegacije. Također je bio član Jugoslavenske arbitraže. Objavio je više stručnih radova iz pomorske ekonomike, pomorskog prijevoza i sigurnosti plovidbe u domaćim i inozemnim stručnim pomorskim časopisima (Međunarodni transport, Železnica, Bilten Savezne saobraćajne komore, Fairplay), a više godina bio je član redakcije časopisa Međunarodni transport (za pomorske stručne radove). U jubilarnom Pomorskom zborniku [sv. I, JAZU, Zagreb] 1962. objavio je raspravu „Pomorstvo kao faktor unapređenja naše vanjske trgovine“ [str. 967-985]. Na osnivačkoj skupštini Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije [9. rujna 1962. u Splitu] izabran je za radnog člana Odjela za ekonomiku pomorstva.“ (Ljetopis Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije za godine 1962-1963., knj. 1, Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije u Zadru, Zadar, 1967, str. 39, 86-87).

            Marin Kastrapeli bio je jedan od zadnjih gospara Gornjeg Konala, pa se tako, kao susjed, sjećam da je čak u sivom vestitu (ili barem paletunu) i klobuku išao u vrt obaviti poslove zemljanih radova i sl. Kako je moja slatka naranča granama prelazila u njegov vrt, plodovi bi padali i u njega, pa bi on te plodove vratio i prebacio preko zida, što je samo jedna od karakteristika iznimno poštenog čovjeka. Stabla narančina koje je imao u vrtu vjerojatno su okusom izvan konkurencije i bez premca na Gornjem Konalu. Koliko je samo vodom pomogao bližim i daljim susjedima tijekom Domovinskog rata 1991. godine jer su mnogi dolazili na njegovu donju taracu gdje je gustijerna odavala vrelo života i dobru dušu. Nažalost, granatiranje nije izbjeglo njegovu gornju taracu koja je zadobila teško oštećenje tenkovske granate koje smo mi susjedi priskočili odmah privremeno popraviti zbog neizbježne hladnoće i predstojeće kiše. U njegovoj kući na Gornjem Konalu 7 u Dubrovniku stanovao je dugo godina kao podstanar moj stari istoimeni prijatelj s obitelji koji su neko vrijeme imali i dobroćudnog psa (balkanskog goniča) Larija. Sjećam se da je često slušao radio-tranzistor i uredno plaćao pretplatu za taj vid zrakom odašiljane baštine čovječanstva (nije imao televizor). Također sam čuo da je još prije Domovinskog rata pomogao mnogim našim ljudima jer je bio profesor i predavač na Višoj pomorskoj školi u Kotoru, a i Stijepo Rudenjak pričao mi je da ga je više puta automobilom vozio u Kotor gdje je i sam pohađao popularno znanu Višu pomorsku. Kako je bio alergičan na ubod (pčele ili ose), već u poodmakloj dobi zadobio je takav u svom vrtu, te je istog dana i preminuo (na Sv. Ivana 24. lipnja 1999. godine).

Đivo Bašić