„Sastavljajući izvještaj o putovanju u Jeruzalem na hodočašće i znajući kako je imao proći kroz zemlje i krajeve različitih, njemu nepoznatih jezika – njemački je vitez Arnold od Harva s Donje Rajne donio doma i neku vrstu rječnika i frazeologije tih jezika. Taj je rječnik u raznim mjestima popunjavao prema svojoj potrebi, pa je – baveći se u Dubrovniku, jer ga je i put i tuda vodio – ispisao nešto riječi i rečenica iz ‘Slavenisce Sprache’ (slavenskog [hrvatskog] jezika). U tom se novonabavljenom dodatku nalazi i ova rečenica, tako potrebna pobožnom vitezu-hodočasniku: – ‘Gospođo, mogu li spavati kod Vas?’

          A da [priu]pitana dama ne bi bila u nedoumici i da ne bi pomislila kako skromni putnik moli samo za sklonište, vitez je uz to pribilježio i nešto jasnih izraza koji će dami rasvijetliti njegovu želju da mu ona tijekom trajanja te noći bude žena.

          To je bilo u posljednjem desetljeću XV. vijeka, prema čemu se o moralu u ondašnjim prilikama može imati ako ne lijep, a ono svakako točan sud. Osobe pak koje su postojale tu zato da bi se imalo kome upraviti takvo pitanje, dobila su naročitu kuću, određenu za stanovanje; kuća se zvala ‘dvorac’ i bila je u jednoj maloj i nešto povučenoj [zabačenoj] ulici staroga grada. Takve su ženske tu imale i svoju poglavaricu. Nijemac hodočasnik nije propustio i to saznati.

          Gdje je bilo takvih ženskinja moralo je biti i muškinja koji će tome odgovarati. U samom gradu razuzdani mladići, vlasteoski sinovi i rođaci, pa i zanatlije [zanatnici, obrtnici], jedva su dočekivali prvi sumrak za započeti svoj lov ženskinja koji bi se u to doba dogodio na česmama i bunarima [gustijernama], ili bi se našle u prodavaonicama [butigama], ili bi prolazile ispod mračnih svodova. Neki bi ženske dočekivali u njihovu povratku iz vinograda ili bi ih tražili tamo; a nije bolje bilo ni po otocima ni po pašnjacima gdje su pastiri bili daleko od idilične bezazlenosti.

          Uzalud je zakon u početku propisivao stroge kazne kad se one mahom nisu mogle izvršavati. Napokon se ustanovilo da se onaj koji bi povrijedio čast dotad nevine djevojke ponudi da je uzme za ženu; ako bi on tu ponudu odbio, što se najčešće događalo, onda mu je bila propisana neznatna kazna: da plati svega 50 perpera. Tek ako ni to ne bi mogao dati, pristupalo se drakonskoj mjeri: krivcu bi se imala izvaditi oba oka. Ali se, po svemu izgleda, slabo tko bojao da će, ako baš i ne plati, dotle doći: tu je široko more, tu su zelene dubrave, a prijatelja koji će krivca prikriti, jer su i sami takvi, bilo je puno na svim stranama.

          Ali je neprestano živio i prastari običaj ženidbe ne putem prošnje već otmicom djevojke. Dušanov je zakonik za takve slučajeve bio nesumnjivo strog, ali je sad riječ o Dubrovniku, gradu i njegovoj daljoj državi. Ovdje ne vidimo takve strogosti [?], po kojoj se otmica kažnjavala ili vješanjem ili, najmanje, odsijecanjem nosa i obje ruke. To pokazuje i osobiti jedan slučaj koji se u vremenu oko polovice XV. vijeka dogodio na poluotoku Stonu u dubrovačkoj državi.

          Radut Božičković iz Smokovljana zagledao se u djevojku Živku, kćer Radoja Bogulinovića, seljaka iz Podimoča. Živka se, nesumnjivo, nije htjela na ponuđenu joj ljubav odazvati ljubavlju, jer bi inače, baš i protiv očeve volje, mogla pobjeći. Zato se Radut odlučio oženiti otmicom. On se povjerio ništa manje nego osmorici svojih prijatelja, seljacima iz istog, njegovog sela i dalje, iz sela Visočaka [Visočana] i Lisca. Svi su skupa uspjeli, te Živku – na način čiji nam detalji [za]sad nisu poznati – odvedu na silu. Otac djevojci potrči na tužbu dubrovačkom knezu u Slanome. [Dubrovačka] Republika je naročite svoje činovnike po malim oblastima [krajevima] nazivala također knezovima, a zvanje [nadležnost] je takvih knezova bilo upravno-sudsko. Takav je knez-sudac neko vrijeme bio u Konavlima i proslavljeni pjesnik Đivo Gundulić, te je otuda i potekla zabluda da je on bio knez cijele [Dubrovačke] Republike. Dobivši tužbu, knez je iz Slanoga odmah poslao [na]oružanu potjeru koja je izvršila premetačinu ponajprije u Smokovljanima, selu glavnoga krivca Raduta, pa joj je pošlo za rukom pronaći djevojku u kući jednoga od pomagača Radutovih. Jadnica je bila okovana, što je jasan dokaz da se junački odupirala i branila, te je drukčije nisu mogli umiriti. Djevojku je vlast odmah vratila ocu, a protiv napasnika [nasilnika] digla tužbu na sudu u Dubrovniku. Sud je Raduta osudio na godinu dana tamnice, a njegovim je [su]druzima dodijelio svakom po polovicu te kazne. Ali kad je došlo do toga da se presuda izvrši, sve je postalo bespredmetno: sva su devetorica već mnogo prije toga pobjegla izvan domašaja dubrovačke pravde!

          To je bilo 1446. godine, onda kad je despotstvo staroga Đurđa Brankovića stajalo između dva teška događaja: Vladislavljeve pogibije kod Varne i Jankove propasti na Kosovu.“ (A. G., Jedna otmica devojke u XV veku, Policija, god. XIII, br. 9-10, /svibanj/, Beograd, 1926, str. 449-452).

[Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

****

1987. S. Đivo Bašić se sjeća događaja kada se kao srednjoškolac vraćao s maturalne ekskurzije 1987. godine i prolazeći kroz mjesto Rožaje u Crnoj Gori ljudi su doslovno razrogačenih očiju gledali autobus kao da nikada slično nisu vidjeli, što je kod srednjoškolaca izazvalo vidan (o)smijeh. Nakon nekog vremena iza toga iste godine ti srednjoškolci su u novinama (ondašnji „Vjesnik“?) pročitali da je u Rožajama na neku svadbu došao čovjek na konju i oteo mladu. Kada je to bilo 1987. godine i u svjetlu tog srednjovjekovnog relikta u XX. stoljeću, možda je donekle „lakše“ razumjeti riječi upozorenja ondašnjeg dubrovačkog ‘oriđinala’ Toma Šeparovića koji je, nekako u zavjetrini Snack-bara na Stradunu, glasno izjavio 1991. godine: „Ženske, čuvajte pichke, eno vam četnika na Žarkovici“. Pisac ovih redaka ponekad se zabavlja mišlju kako bi ovaj ljudski svijet izgledao da je mačji, npr. tijekom cjelogodišnje veljače ‘sub divo’ (pod, vedrim ili oblačnim, nebom). Ljudi bi podlegli ‘još-još-još’ sindromu i jednostavno bi bili premoreni i shrvani nikad zadovoljenim praiskonskim porivima, ali možda bi (neutješno) bilo manje smicalica, zakulisanih igara, laži i ostalih poroka jer jednostavno bilo bi nedostatno vremena za takvo nešto. Scene diljem svijeta radikalno bi bile sladostrasno zastrašujuće tim više što je u ljudskom duhu i inovativnost! Čak i cijene u butigama ne bi sustizala tim činima nepostojeća danonoćna poskupljenja! Međutim i nakon svega toga, čak će i groblja prekriti zaborav, trnje i visoka trava, a potom zemlja, more ili lava. Štoviše, nakon puno vremena Sunce će u svom raspadu rastopiti i Zemlju i neće postojati ama baš ikakvi porivi odavno izumrlih ljudi.