Crkva NAVJEŠTENJA (od Nuncijate), nalazi se u istočnom dijelu povijesne jezgre. Izgrađena je 1536 g. u gotičko renesansnom stilu. Glavni portal je izveo Petar Andrijić. Smještena je uz same zidine, uz Unutrašnja vrata od Ploča.

Nakon okupacije Napoleona pretvorena je u vojnu radionicu da bi 1910. godine bila vraćena u kult. Tijekom srpsko-crnogorske i JNA agresije zadobila je oštećenja gelerima 6.prosinca 1991.godine na krovištu.
Oltarna slika je djelo dubrovačkog slikara Petra Matijaševića iz 17.st.

Ulaz i unutrašnji zidovi crke prekriveni su natpisima olovkom, kemijskom i flomasterima. Ispisane su poruke i molitve upućene sv. Tereziji od Djeteta Isusa. Zašto baš maloj svetoj Terezi kad njoj nije posvećena crkva?
Zato jer se u crkvi i danas nalazi slika sv. Terezije od Djeteta Isusa. U našem narodu zovu je i Mala Terezija, tako da je spontano postala i zaštitinica dubrovačke mladeži krajem 70-tih, s najvećom popularnošću 80-tih i 90-tih godina. Nakon pojave mobitela i facebooka i zatvaranja crkve za javnost, štovanje Male Terezije slabi te se danas rijetko mogu vidjeti mladi koji u prolazu pored crkve dotaknu rukom zid crkve i prošaputaju Maloj Terezi molitvicu.

Djeca i mladi su ispisivali svoje molitve baš Maloj Terezi. Nekad je bilo dovoljno i samo dodirnuti zid crkve na specifičan način u prolazu i molitva bi se ispunila. Generacije mladih su utkale nevolje svoje duše u zidove crkvice. Mladi ljudi koji su prolazili putem od Ploča do grada i obratno, običavali bi rukom dodirivati crkveni zid ili bi se sklonili u okrilje crkve da bi svoju u potrebi uputili Terezi jednu riječ prošnje. Ta riječ je bila čvrsto pouzdanje i povjerenje u Malu Terezu da će izmoliti kod Boga sve što im treba. A zapisana molba u tkivo crkve jamčila je uspjeh. Crno na bijelo.
Mala Terezija za života je govorila kako će po Božjem daru s neba slati kišu ruža – kišu milosti, zato se na slikama i prikazuje s ružama. I zaista mnogi su mladi iskusičli da ih je Bog uslišao preko zastupnice Male Tereze.
Sv. Mala Terezija živjela je 24 godine. Umrla je od sušice. U djetinjstvu i mladosti je prošla teške kušnjei boli. U 15.g. nakon susreta s papom, pošla je u karmelićanski samostan. Imala je slogan:”Samo ljubav vrijedi!” Zovu je “malom” a to je bilo dovoljno mladima i malima da se zbliže s njom.
Mnogo je ljubavnih poruka zapisano u ovoj crkvi, koliki su išli na puntamenat u grad, ali prvo svratili do Male Tereze pišući joj da se zauzme za ljubavni par… Mnogo je poruka ispisano za uspjeh u školovanju, neki mole da ne padnu na godinu, drugi su precizniji pa traže 3+ iz zemljopisa… a tu su i molitve za zdravlje, opracije… i slogu u obitelji…te molitve tijekom teških ratnih vremena “Mala Terezo čuvaj Hrvatsku!”. Neke su pisane pojedinačno, neke grupno.
Moglo se Terezu zamoliti bilo što!
Neki su molili za kupaće gaćice u novoj ljetnoj sezoni, neki za kazetofon, ali i za drogu! Osobni sam svjedok da mi je ispunila mnoge pisane želje, na mom putu u gimnaziju, spasila me puno puta od iznenadnog usmenog ispitivanja ili bijesa profesora zbog kašnjenja na sat! Moram priznat da meni mojim frendicama, zaliječila ružama i pokoju ljubavnu dramu i ranu.
Svi smo pisali pisma Terezi, poštanski sandučić joj je bio pretrpan, ali za svakog se našlo mjesto na zidu. Za svih je bilo mjesta, za svaku molitvu, za svaku poruku. Ali bilo je tu i slatkog straha da se ne otkrije osobni problem, piši sitnije, promijeni rukopis da te ne prepoznaju, potpiši se nečitko… Jer znalo se pročitati i tuđe poruke usput dok pišeš, i tako si vidio i uvjerio se da nisi sam, da nije smak svijeta to što ti se događa i da nemaš jedini ti probleme i nevolje. Vidio bi da smo svi u nekim govnima, svak u svom jadu, neko moli za kazetofon, a neko bolestan da ozdravi. Velika se vjera vidi u svakoj poruci – jer na kraju svake stoji jedno “Hvala!” Kao pozdanje da je molitva već uslišena. To govori o poštovanju prema zagovornici, a i kulturi mladih ovoga Grada, a i o vjeri.
Zar nije Isus rekao:<Što god moleći pitate, vjerujte da ste već primili i bit će vam.> I zato Mala Terezo: HVALA!

Amareta