Jutros se dogodilo ono što se rijetko kad događa. Dubrovnik se probudio pod sniježnim pokrivačem. Budući da sam dijete Grada, možete samo zamisliti s kakvim sam oduševljenjem izjurila na ulicu, u hlačama od pidžame i cipelama koje inače nosim samo na skijanju. Sunce još nije ni izašlo, javna rasvjeta je još uvijek bila upaljena…

Oči su mi širom otvorene, fotoaparat je u promrzlim rukama, a u srcu samo želja da uspijem uhvatiti one najljepše kadrove Dubrovnika, koji se (nažalost) tako rijetko viđaju. I dok se s Ploča, polako spuštam prema staroj gradskoj jezgri, hvatam kadrove najpopularnije dubrovačke plaže Banje u nekom sasvim novom izdanju. Je li ovo zaista moj Grad ili sanjam?!

Stradun je priča za sebe. Orlando se ponosno smrzava, crkva Sv. Vlaha u nekom novom ruhu, tek par ljudi na Stradunu vidno je šokirano onim što ih je jutros zateklo. U Gradu je već sigurno 15 centimetara snijega, koji ne prestaje padati. Zimska bajka! Ne znam gdje bih prije pogledala, ne znam koji detalj bi prije slikala… Osječaj je nestvaran. Kao da sam u nekom novom gradu, a opet, to je moja Porporela, to su moje ulice, moji skalini, to je moj prelijepi Grad koji je jutros, usudila bih se reći, možda čak i ljepši nego inače.

Fotografije i tekst: Lena Šutić

preneseno sa linka godubrovnik.com