Ponekad jednostavno pesimizam nadvlada, a to je naročito lako kada si introvert i 19godišnjak. J

Misli bez imena

Hodao sam prema svijetlu-hodao k tebi
i hodao sam prema danu, hodao u susret sreći.
Ali noć me natkrivala, zastirala poglede moje
-bacala sjene na uspjehe moje.

I zašto sve moje bitke s porazom završe
i riječi moje kao da u nepovrat s vjetrom odlaze?
Zašto, o Bože zašto sreča na moja vrata ne pokuca,
zašto tek tuga ispunjava moja prsa?

Vodim bitke sa samim sobom, a nikog nema da mi pomogne,
nikog da mi kaže-volim te.
Jer pogrešno vrijeme za mene je ovo,
a moje misli lete u prošlost.

I sanjam jer dok sanjam lebdim; lebdim visoko
-visoko nad morem, visoko nad bolom.
I skrivam se od pogleda, skrivam se od ljudi, skrivam se od vremena,
-skrivam se  pred tobom.
Zar na livadam života tek nekoliko je ruža, zar sve je drugo tek bezvrijedna pustinja?
Zar ljubav tek oblik je boli što dužni smo je proći, zar je cilj na kraju nestati u samoći?
Zar cilj svega zaborav jest, zar sve što prođemo uzalud je?
I ove riječi, tako mi prazno zvuče,
tako poznato i tako blisko, ali tako tiho-tako beskorisno.
Jer tek misli bez imena to su, što zbog tebe pišem ih u zoru,
što gube se na vjetru, nestaju u moru, misli zbog tebe što ispunjavaju dušu moju.