Kada smo izgubili srce? U kojem trenutku smo dozvolili da oni najslabiji primaju udarce koji su rezultat sustava koji smo stvorili i za koji se ovi što sjede u toplim foteljama kunu da je jedan od boljih, znajući da lažu gledajući u kamere? Kada smo prodali dušu za sitne šolde i dnevnu smjenu? Ovo su sve pitanja koja mi se nedvojbeno jave kada se dogode velike tragedije, a jedna takva je kao što obično bude slučaj već pala u zaborav i ono što je najgore od svega, nije utjecala ni na kakvu promjenu, a morala je….iz tog razloga osjećam obvezu vratiti je na svjetlost dana….uz izuzetan pijetet i poštovanje prema žrtvi i baš zbog žrtve napisao sam sljedeće:

Nebo ju je dalo

Nebo ju je dalo, al u ruke grube, zle,
što su najgore od svijeta ovog njoj pokazale.
Pa je nebo opet dalo, u tople ruke sigurne,
al je čovjek surov opet, u ruke grube odnese.

I sve je zakon, pravda, moral, sud je dao riječ,
ali Nikol više nema ruke te je ubile.
Pa se čuju sada glasi, zakon treba mjenjat se,
ali Nikol nije važno, za nju sada kasno je.

Tvoja duša sad je mirna, cijelo nebo tvoje je,
leti k nebu draga moja idi među anđele.
Jer sve je bio san to ružan, sada novo jutro je,
pred tobom je put bez trnja, ružno sve sad prošlo je

S druge strane suze teku, svijet se grozi, oplakuje,
a političari punte broje za trke nove izborne.
Floskule sad eter pune, krivnja se prebacuje,
nitko kriv sad više nije, jer kažu nije moglo drukčije.

Tvoja duša sad je mirna, cijelo nebo tvoje je,
leti k nebu draga moja idi među anđele.
Jer sve je bio san to ružan, sada novo jutro je,
pred tobom je put bez trnja, ružno sve sad prošlo je.