Još jedna koju sam napisao sa vjerujem dvadesetak godina, ali onog trena kad sam je napisao nešto mi je kod nje postalo i dan danas ostalo drago…inače sam tip koji voli mračno i tuga me ispunjava više nego zvonko veselje, odnosno da se bolje izrazim, tuga mi je bolja muza za stvaranje jer kako bi Bob Dylan rekao: „he is not busy being born, he s a busy dyin“…ne zanima me radost rađanja već misterij smrti… I onda gledajući koliko je divnih duša društvo jednostavno uništilo i povuklo ka dnu, jednostavno je izišla ova pjesma…ne mogu se sjetiti točno, ali mislim da je čak nekakva vijest na radiju o takvom slučaju bila okidač za ove stihove….napisao sam je kroz 10ak minuta.

Oči dubokog sjaja

Gledao sam vrijeme kako pred očima mi teče,
Poput rijeka pomutnje što su u svijetu ovom za mene sve veće.
I gledao sam ljude što mjenjaju se kako vjetar puše,
Želio naći nekog koga iste misli muče.

Čudno je koliko lica u samo jednom licu možeš naći
i možda zbog toga ne mogu se i ne znam snaći.
Dolje niz ulicu, šetao sam gradom,
gledao lica, a vidio tek njih nekoliko kroz lažima ispletenu maglu.

Vidio sam djevojku plahu
i stotine onih što pored nje kriju se u mraku;
suzu u njenom oku, jer bila je sama –
sama u dobroti, sama na suncu, ali ipak u noči.

I vidio sam ljubomorne poglede onih
što prljavim rukama žele dotaći njene sjajne oči.
Vidio sam dovoljno-
dovoljno da boli.

A onda sam vidio samo sive oči,
Bez osjećaja, bez nade da pobjegne samoći i volje da ustraje u dobroti.
I vidio sam prljave ruke kako dodiruju te oči
i poželio plakati pred sgvima – pred svima a opet u samoći.

I vidio sam dijete što za kruh svoj prosi
i more onih što učinili su ga sirotim;
političare u odijelima toplim
i čitavo društvo što okreće glavu i zatvara oči.

Vidio sam umove na putu propasti,
baš kao i ovaj svijet pun crne prošlosti.
Ali vidio sam i nadu za nova jutra,
Za bolji svijet i za novo sutra.

I djevojku plahu s ulica grada,
u njenoj ljepoti i svijetlosti iz raja,
vidio sam je bez zavjese laži i mraka,
vidio sam njene oči dubokog sjaja.