Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na otvorenje izložbe

Kodikamo Hrpa Đorđa Jandrića

koje će se održati u četvrtak 1. svibnja u 20 sati u Galeriji Flora.

Izložba se može pogledati do 14. svibnja svaki dan od 9 do 12 sati i od 16 do 19 sati.

Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florina doma otvorena te najavom na galerijaflora.dbk@gmail.com

*

Istaknuti hrvatski umjetnik Đorđe Jandrić već je niz godina prepoznatljiv po različitim manifestacijama svoje Hrpe, koja danas već predstavlja njegov svojevrsni heteronim. „Hrpe“, začete u devedesetim godinama, prvotno su bile realizirane nasipavanjem ili istresanjem materijala u poluamorfne stošce. Vrlo su se brzo transformirale, između ostalog, u dvodimenzionalne prostorne tlocrtne projekcije piramide ili stošca, najčešće kao grafitni crteži koji su predstavljali kvadrat u kojem su upisani krug i istokračan trokut. Jandrić ih radi skicozno i namjerno nesavršeno, a svevši hrpu na crtež uspostavlja eklatantan znak kojim svodi volumen na dvodimenzionalan iskaz.

Takvi crteži, točnije njih deset, čine polovicu izložbe u Galeriji Flora u Dubrovniku, dok drugu polovicu čini identičan broj crteža QR koda. Obje grupe crteža, formata 51 x 51 cm, Jandrić je prostoručno iscrtao grafitnom olovkom. Nulti crtež prve serije gusto je iscrtan crni kvadrat, te potom u pravilnom nizu slijedi niz ranije opisanih linearnih projekcija Hrpe. Inicijalna ideja je bila da se nacrta devet crteža Hrpa posvećenih prirodnim brojevima (od jedan do devet) s pridruženim (ne)brojem nulom kao simbolom početka i kraja. Prvi crtež je cjelovit format Hrpe kakve je Jandrić radio u nizu varijanti u zadnjih dvadesetak godina; drugi crtež dijeli format po visini i širini s brojem dva, dakle na četiri kvadrata od kojih su dva

s projekcijom Hrpe, a dva su prazna; treći dijeli format na devet kvadrata, tri s Hrpom a šest praznih. Tom matematičkom logikom stiže se do posljednjeg, devetog formata koji se sastoji od osamdeset i jednog kvadrata od kojih je devet ispunjeno Hrpama, a sedamdeset i dva su prazna. Drugu seriju čine, također grafitni, crteži QR kodova, od kojih (premda se to ne vidi na prvi pogled) ni jedan nije isti. Možda bi bilo ovdje važno napomenuti da je Jandrić nakon srednje škole, između ostalog i stoga što su mu geometrija i matematika urođene, upisao arhitekturu, te sada, više no ikada ranije, ta svoja znanja obilato koristi u ovom svom novom umjetničkom eksperimentu. Boris Greiner zapaža da se ta serija… na prvi pogled doima šahovskom, jedino što se ne miču figure nego polja, te je autor odigrao gambit kojim dovodi u vezu geometrijski pravilnu i postojanu tlocrtnu konstrukciju hrpe (u kvadrat upisani trokut i krug) s također geometrijski pravilnom ali posve nepostojanom konstrukcijom QR (quick response) koda…

Kako smo u zadnje vrijeme navikli, kad vidimo QR kod, snimimo ga svojim nerazdvojnim smartphoneom te na zaslonu pogledamo što nam on kazuje. U ovom slučaju aplikacija će pokazati približno identične crteže prve serije samo što oni sada nisu u negativu (bijelo na crnom), već u kolorističkom spektru. Stvarnost postaje drugačijom jer je prekoračila prag vlastitog narativa i prepustila se volji tehnološki inovativnih računalnih programa koji predstavljaju Jandrića kao vrsnog kolorista. Možda je to i autorova pomalo sarkastična metafora – da živimo u svijetu koji ćemo u svoj njegovoj punoći (boja) sagledati jedino ako se služimo suvremenom tehnologijom, što i nije daleko od istine, a i da ono što radiš zapravo nije to što radiš, već je onako kako to zadani algoritam odredi, a to otkrivamo pomoću tehnološkog alata kojeg treba kupiti. Komparacija s 3D filmskim projekcijama nameće se sama od sebe, jer ako u Cinestaru ne uzmemo posebne naočale, bit će nam uskraćena punoća doživljaja. Ili neće? To još uvijek ovisi o tome kako smo kalibrirani. Linijom manjeg otpora, odnosno potpadanjem pod sve prisutniji utjecaj rastućeg konformizma, velika nas je većina ovisna o tehnologiji koja nas odvaja od vlastitog razmišljanja i dirigirano vodi k distopijskom svijetu koji iz dana u dan sve više postaje realnost. Analogni svijet pripada prošlosti, kao što su i prostoručno izvedeni Jandrićevi crteži anakroni. Ili nisu? Veći dio svog bavljenja skulpturom Jandrić teži njezinoj transcendentalnoj projekciji. Naravno, radi se o mentalnom procesu koji je u Jandrića podjednako uvjetovan umjetnošću i teorijom, odnosno fizikom i metafizikom, te se po svom konačnom (ne)obliku približava aristotelovskim i arhimedovskim razmišljanjima, kao i Einsteinovoj teoriji relativnosti. Takva duhovna nadopuna ne postoji u virtualnom svijetu kroz koje nas vode QR kodovi pošto oni samo proširuju najčešće nepotpunu, a često i netočnu informaciju uskraćujući objektivnu stvarnost u korist nepostojećeg – virtualnog. Jandrić ovim ciklusom propituje i diferencijaciju tih dvaju svjetova, ali nas nesmiljeno i suočava s činjenicom da uskoro na galerijskim zidovima nećemo gledati artefakte nego isključivo njihove virtualne inačice. Ipak, još nije sve otišlo k vragu. Jandrić crta prostoručno te nacrtani QR kodovi nisu savršeni, odnosno jednaki, što rezultira time da raspored, kakvoća i proporcionalnost boja virtualnih Hrpi nisu uvijek isti. Autor nam time govori da unatoč današnjoj nevjerojatnoj tehnološkoj ekspanziji konačni rezultat i dalje ovisi o ljudskoj ruci. Onoj koju je još Henri

Focillon u svome eseju Pohvala ruci uzdignuo kao savršen alat koji kreativno prenosi umjetnikove misli i osjećaje. Serija QR kodova završava praznim bijelim kvadratom koji odgovara početnom crnom kvadratu prve serije, čime je krug zatvoren. Maljevičevo savršenstvo redukcionističke umjetničke misli i ruka umjetnika i danas su, unatoč računalnim algoritmima i sve češćoj uporabi umjetne inteligencije, ono što pokreće i uzdiže ljudski duh, samo ga treba znati pronaći i sačuvati u virtualnoj stvarnosti o čemu nam Jandrić govori ovom izložbom.

Mladen Lučić

***

Đorđe Jandrić rođen je 7. prosinca 1956. u Zadru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju „Vladimir Nazor“. Studij arhitekture na Sveučilištu u Zagrebu upisao je 1975. ali ga prekida 1978. godine kada u istom gradu na Akademiji likovnih umjetnosti upisuje Nastavnički odsjek te studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1985. i stekao zvanje profesora likovnog odgoja i likovnih umjetnosti. Počeo je izlagati već kao student treće godine ALU na 13. salonu mladih u Zagrebu 1981., a do danas je održao tridesetak samostalnih i sudjelovao na osamdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Predstavnik je Republike Hrvatske na izložbi Kip i objekt u Bratislavi 2005. i u Ženevi na izložbi Europart 2008. godine. Kao izabranik Ministarstva kulture RH, a u sklopu kulturne razmjene dviju država, boravi u Liechtensteinu radeći u ateljeru kolegice Brigitte Hasler.

U svom permanentnom istraživanju pojma skulpture izražava se u gotovo svim vizualnim medijima (kiparstvo, slikarstvo, crtež, performans, video, film).

Autor je više skulptura u javnim prostorima, a 1998. godine izradio je plaketu Bjelovarsko-bilogorske županije i plaketu Tihomir Trnski. U razdoblju od 1992. do 1994. bio je grafički urednik i dizajner časopisa Kinoteka.

Autor je likovnoga postava monografske izložbe Zlatka Boureka u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2003. te koautor (uz Z. Boureka) likovnoga postava izložbi Museum 1846–1996 (1996.), i Metallica, (2002.) u Povijesnom muzeju Hrvatske i izložbe Baranja se šareni (1999.) u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Od 1985. do 1991. radi kao nastavnik u osnovnoj i srednjim školama, a 1995. godine počinje raditi kao asistent na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje 2007. stječe zvanje docenta. Iste godine prelazi na Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci gdje je, u trajnom zvanju redovitog profesora, umirovljen 2022. godine.

Živi i radi u Zagrebu, a do sada je održao preko trideset samostalnih izložbi i sudjelovao na osamdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.