Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik, Florin dom, Šetalište kralja Zvonimira 32, Dubrovnik – galeriJA FLORA

KRUNISLAV STOJANOVSKI

Stranac

21. 12 – 31. 12. 2024.

Osjećam se kao stranac, uvijek i svuda?

Da bismo dobili bolju priliku za precizniju i dublju konfrontaciju sa stanjem stvari, potrebna nam je vremenska distanca. Ne samo za nešto što je sada, nego također i za kompleksne odnose kroz koje se nešto definira kroz drugo, povezuje i nastaje, jer nam dodatne koordinate u vremenu također mogu dati smjernice ili nam pokazati kakve stvari sada mogu biti u perspektivi onoga što predstoji.

Postoji mnogo pokazatelja koji ukazuju da živimo u teškim povijesnim vremenima, obilježenima tegobom koja nastaje ne samo zbog problema i užasa ovog stoljeća koje smo već vidjeli, nego i zbog slijepe ulice u kojoj smo se našli, koja se sastoji od suočavanja sa smetlištem povijesti. Težina tog tereta prevelika je i pojačava naš osjećaj beznađa, štoviše, poput drugog čina “U očekivanju Godota”1 – u beskrajno repetitivno čekanje, čekanje da se nešto dogodi.

Poznati slogan punka “No Future”2, kao isprazna pobuna bez razloga i agresija bez revolucije, zasigurno je najavio postmoderni kraj povijesti čak i prije velikih geopolitičkih događaja, kao što je pad Zida3, odavno je nestao, ali čini se da su nevidljive barijere sve jače. Gledajući unatrag, isto to možemo pronaći i u futurističkom brisanju prošlosti4 – koje favorizira estetiku brzine i uništenja – kao prihvaćanju prolaznosti i odbijanju da nas definira memorija.

Dakle, ne iznenađuje da smo danas simultano blokirani i prevelikom opterećenošću memorijom i efemeralnošću stvari koje u sebi imaju ugrađeno antihistorijsko prihvaćanje zaborava.

Ako naš pogled prema naprijed ometa beskonačno mljevenje, a budućnost se stalno “odgađa” ili čak “sporo odbacuje”5, možemo li probiti taj blokirani put odlučnom transformacijom “istoga”?6

U ovako shvaćenoj slici svijeta, kao svijeta-slike, čini se da se moderni angst kroz očajnički zaokret pretvara u ravnodušnost privilegiranih klasa, kroz njihovu svakodnevnu opsjednutost praznim zrcaljenjem. Umjetnik, bačen u arenu sveopće komercijalizacije, sveden je danas na bezglasni, nejasni znak. Nije slučajno da je tema ovogodišnjeg venecijanskog Bijenala bila “Stranci posvuda”7, propitkujući položaj/stanje ‘stranca’, ‘stranca’ na višestrukim razinama, migracija, otuđenja, nepripadanja, ali i unutrašnji egzil, u svijetu koji više ne osjećamo kao svoj.

Krunislav Stojanovski (Skopje, 1969,) je umjetnik koji svoj izraz traži u mediju slikarstva u proširenom polju, povremeno ga definirajući u multimedijskom prostoru instalacije i ciklusa shvaćenih kao kompleksne cjeline neovisnih elemenata. To su cjeline koje su procesualne, razvijene u fazama i međusobno povezane – na kojima se gradi, uz pauze, kratke, ali nekada i duže ako je potrebno.8 I upravo kroz prizmu takvog povratka koji za cilj ima da se ide naprijed, da se vidi preko horizonta, vidimo značenje povijesne svijesti koja nas pokreće, pružajući otpor razumijevanju perfekcije, kao nečeg dovršenog, savršene smrti – odbijajući prihvatiti da je “umjetnost mrtva”9, ili umjetnosti kao područja koje je strogo kodificirano i definirano.

Najnoviji projekt Stojanovskog “Stranac”10 izravno je povezan s istoimenim romanom Alberta Camusa. On sadrži višestruke referencijalne koordinate, ali i osobnu genealogiju kroz ranije projekte kao što su “Oko” (1998.), te duboko intimne životne trenutke/drame, kao što je smrt njegovog oca Miše.

No, bez prepuštanja potpunom očaju i neaktivnosti, umjetnik je ovdje kao moguća središnja točka procesa trošenja, poput skrivenog komadića ogledala u sveobuhvatnoj tami, u kojoj će netko negdje vidjeti odraz svjetla ako pogodi pravi kut. Krunislav Stojanovski, predanošću i istrajnošću na svom umjetničkom putu, potvrđuje tu poziciju.

Završavajući ovaj projekt izrazito osobnom notom, referirajući se na Camusovu slavnu i šokantnu prvu rečenicu romana, Stojanovski otvara mogućnost promišljanja života kao vrijednosti same po sebi, te smrti kao nečeg što nije toliko uznemirujuće nego je, upravo suprotno, ona jedno od najvećih čovjekovih postignuća ako on, kada dođe vrijeme, umre sretan i voljen.

Brojne reference na civilizaciju koja kao da nestaje ukazuju na duboku autorovu erudiciju, koja pokazuje da se uloga umjetnika može shvatiti kao uloga čuvara intelektualne humanističke povijesti svijeta, zaštitnika duge tradicije mišljenja, stvaranja slika i svjetova. Ovo se također potvrđuje kroz njegovu predanu zaokupiranost slikanjem ljudske figure, najopćenitije shvaćenog čovjeka kroz/preko portretnog-specifičnog, kao i kroz niz homagea umjetnicima (npr. Kniferu) koji ukazuju na duboku potrebu, osobnu i svjetsku, da se bude, da se egzistira u čvrstom odnosu s drugima.

Gledajući kroz Proudhonov nenasilni anarhizam i Tolstojev kršćanski pacifizam, u današnjoj duboko nasilnoj svakodnevici čini se da nas umjetnik suočava s dilemom o mogućnosti isključivanja “vladavine terora” u nehijerarhijskom društvu. Može li se krvava giljotina shvatiti kao neminovnost, a nasilje zaustaviti jedino odlučnim djelovanjem kolektivnog dijela, poput “božanskog nasilja”?

Ta paradoksalna situacija koegzistencije visokosvjesnog emancipiranog osobnog-individualnog i sklonosti povezanosti, integraciji na kolektivnoj-zajedničkoj razini, koliko god danas izgledala romantičnom ili pretencioznom, upravo suprotno – ona to nije. I vjerojatno je ona to što treba razumjeti, što je brže moguće, prije nego ovaj naš svijet potpuno nestane.

Vladimir Jančevski

****

Krunislav Stojanovski rođen je 1969. godine u Skopju, Makedonija. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1998. godine slikarstvo u klasi profesora Đure Sedera. Pored ovog studija, završava Public Art na Sommerakademie u Salcburgu, Austrija, u klasi američke profesorice Dr.Agnes Denes. Rezidencijalno posjećuje i kreativno djeluje u Münchenu, Berlinu, New Yorku, Rotterdamu, Ljubljani i Beču. Dobitnikom je desetak međunarodnih stipendija i nagrada. Od 1995. godine uz umjetničko stvaranje bavi se organizacijom artističkih projekata. Danas, nakon specijalizacije na Univerzitetu u Osijeku bavi se i art terapijom. Godine 2018. objavljena je monografija o njegovom umjetničkom opusu, sa tekstom povjesničara umjetnosti akademika Tonka Maroevića.

Njegov umjetnički rad uključuje slikanje, crtanje, umjetničke instalacije, fotografiju, video, pisanje, edukaciju i art terapiju. Česte teme koje problematizira su one koje sadrže socijalnu, humanističku, ekološku iIi političku tematiku. Član je HDLU-a i HZSU-a u Zagrebu, te HULULK-a i HART-a.

Do sada je svoje radove izlagao na više od 60 samostalnih i 100 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.