/  NOVOSTI   /  FLORA – izložba: Tončica Jelača Marijančević

FLORA – izložba: Tončica Jelača Marijančević

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na otvorenje izložbe

TONKA – TONČICA JELAČA MARIJANČEVIĆ

Tko si ti?

koje će se održati u ponedjeljak 16. veljače u 19 sati u Medijateci galerije Flora.

Izložba se može pogledati do 27. veljače svaki dan od 10-12 sati i od 15-18 sati. Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florina doma otvorena, te najavom na galerijaflora.dbk@gmail.com

Radujemo se Vašem dolasku i druženju u Flori.

*

U zenbudističkoj tradiciji postoji vrsta pitanja koja se naziva koan – naizgled jednostavno pitanje na koje ne postoji racionalan odgovor. Zen učitelj postavlja ga učeniku ne kako bi dobio odgovor, već kako bi izazvao transformaciju u onome tko pita.1 Upravo je ta transformativna snaga pitanja pokretač i ove izložbe: Tko si ti? – pitanje koje Tonka Jelača Marijančević ne upućuje samo promatraču, već i samim skulpturama, životu koji one utjelovljuju i, napokon, sebi.

Dvadesetak terakotnih kukuljica – poluotvorenih, zatvorenih, poneka razbijena – počiva na zemljanoj podlozi poput čudotvorne gredice iz koje klija nešto što još nema imena. Kroz pukotine zatvorenih formi probija se svjetlo, jednako tiho i uporno kao život koji se ne da zaustaviti. Neke su kukuljice raspuknute – dijelom namjerno, dijelom rezultat lijepe nepredvidivosti samog procesa pečenja gline. Ta kontrolirana slučajnost tvori dodatni sloj značenja: razbijenost ne označava neuspjeh, već otvaranje, probijanje ljuske.

Terakota je, pritom, materijal pun simbolične težine. Izvedene u različitim nijansama gline – bijeloj, crnoj, crvenkastoj, žućkastoj – kukuljice prizivaju jednostavnu, a opet snažnu misao: iz zemlje smo došli i u zemlju se vraćamo. Raznolikost boja gline odjek je raznolikosti života samog. Unutar tih razlika nalazimo isti materijal, istu krhkost, istu težnju prema svjetlu – sve je to terakota, sve je to zemlja.

Svaka kukuljica nosi u sebi istu dilemu: otvoriti se ili ostati zatvorena. Ona koja se otvori prima svjetlo, ali postaje ranjivija. Ona koja ostane zatvorena čuva se, no riskira da je vatra peći osuši i učini krhkom iznutra. Možda je upravo otvorenost ono što nas čuva od lomljenja — a možda i ne. I u tome leži ljepota ove metafore: nema sigurnog odgovora, samo hrabrost izbora.

Jedna kukuljica stoji potpuno otvorena, bijelih zidova, okružena nečim što se doima kao zaštitni okvir. Što se u njoj krije? Počelo? Iskon? Sama mogućnost života? Umjetnica ne daje odgovor – jer ga, u duhu koana, ni ne može dati. Odgovor je u promatranju, u tišini koja nastaje između pitanja i doživljaja.

Tonkin opus već godinama gravitira oko istih temeljnih preokupacija – začetka, gnijezda, zaštićenog prostora u kojem život titra, neovisno o mediju u kojem se utjelovljuje. Od Arhitekture neba (2017.) preko Gnjezdišta (2023.) do ove izložbe, njezin se rukopis neprekidno razvija. Premda pretežito izrađuje krilate forme od kaširanog pamuka i rižinog papira, ovdje nalazimo zatvorenost terakote i njezinu posebnu vrstu ranjivosti – krhku, a opet trajniju od papira. Materijal se mijenja, ali srž ostaje ista: fascinacija činom nastajanja, onim trenutkom u kojem nešto tek počinje biti.

Gaston Bachelard pisao je o tome kako domaći prostori – gnijezda, ljuske, kutovi – predstavljaju prvobitna skrovišta u kojima se rađa intimnost postojanja.2 Tonkine kukuljice upravo su takvi prostori: male arhitekture koje čuvaju ono što tek nastaje. One ne govore razumom – govore intuicijom. I možda upravo zato rezoniraju s promatračima koji se pred njima zaustave ne znajući točno zašto, prepoznajući nešto iskonsko duboko u sebi.

Pitanje “tko si ti?” ostaje otvoreno. Kao i kukuljice – neke posve, neke tek naciknute. Ali upravo u tom rasponu između zatvorenosti i otvorenosti, između tame i svjetla koje se probija, leži cjelokupna drama življenja. A odgovor? Možda je u samom činu gledanja.

dr.sc. Dora Derado Giljanović

——

1 Suzuki, Daisetz Teitaro. An Introduction to Zen Buddhism, poglavlje „The Koan.“ New York: Grove Press, 1964.

2 Bachelard, Gaston. The Poetics of Space, poglavlja „Nests“ i „Shells.“ Boston: Beacon Press, 1994.

—–

Tonka – Tončica Jelača Marijančević rođena je 1965. u Selcima na otoku Braču, u tradicionalnoj klesarskoj obitelji. Pohađala je Srednju umjetničku školu u Splitu, a diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine, u klasi profesora Alije Kučukalića. Stvara skulpture i ambijentalne instalacije koristeći različite materijale poput kaširanog pamuka, rižinog papira, drveta, metala, žice i terakote, koje često obogaćuje svjetlosnim i zvučnim elementima. Do sada je izlagala na više od 20 samostalnih i brojnim skupnim izložbama. Dobitnica je srebrne plakete na IV. hrvatskom trijenalu keramike u Rijeci (2017.) te posebnog priznanja žirija na Međunarodnom bijenalu portreta u Kninu (2022.). Članica je HULU Split. Živi i radi u Splitu.

Leave a comment

Add your comment here