U izvješću austrijskog izaslanika 1775. godine zapisani su podaci o društvenom životu u Dubrovniku:

Muškarci i žene

            Dubrovačke žene vole biti viđene, ali to je sve. Većinom su povučene i marljivo rade i vode domazluk [domaćinstvo]. Ako u određeno vrijeme iziđu u šetnju, čine to sa svojim muževima ili najbližom rodbinom, a bio bi veliki skandal kad bi dopustile udvaranje stranog čovjeka. Dubrovački vlastelin ne smije pohoditi mlade djevojke, osim ako se hoće ženiti. Ali je dopušteno građanima, strancima koji nisu plemići i drugim osobama s njima govoriti u kući. Taj isti običaj postoji i kod građana, tako da se ne dopušta građaninu posjetiti građanku, ali to može činiti vlastelin. Ovaj čudni običaj utemeljen je na predrasudi koja je još čudnija. Vlastela su toliko uvjerena da su čistog podrijetla, te misle da je nemoguće da bi koja vlasteoska djevojka mogla zgriješiti s građaninom i da je isključeno da bi se koji vlastelin toliko ponizio i obljubio koju građansku djevojku. Dubrovčani kažu da se nikada nije dogodilo da bi vlastelin vjenčao koju građansku djevojku. Ja osobno nisam to mogao provjeriti, ali znam – jer je to stvar koju zna cijeli kraj – da vlastela drže u svojim kućama nekoliko od najljepših djevojaka, najzgodnijih [najpogodnijih] za kućni posao. Ako koji od njihovih kmetova ima lijepu i dražesnu kćer, oni je uzmu k sebi za mlađe. Uzaludno je ako se opire otac koji dobro zna za pretjeranu strast koja se odmah u početku vidi kod gospodara; gospodar, ako drukčije ne može, služi se silom i prijetnjama, te kmet mora žrtvovati kćer barbarskom tiraninu koji je onda zloupotrebljava. Kad se gospodar zasiti djevojke, uda je za nekoga od svojih slugu i pokrije sramotne posljedice svog raskalašenog života najsvetijom vezom. Katkad, najvećim lukavstvom, puštaju vlastela da se ove djevojke koje su oni obeščastili po volji šale s kojim slugom, pa ih onda zateknu i prisile da se vjenčaju i tako prikrivaju silom i prevarom svoje grijehe. Kad se ovo dogodi, nastaje javni skandal i svi o tome govore osuđujući. Ali to ne može spriječiti biskup, a vlada o tome ne vodi računa, jer je to previše rašireno. Žene moraju šutjeti. Njih uopće cijene malo više od ropkinja.

            Mlade djevojke provode po koji sat o blagdanima na vratima svojih kuća, ali uz majku i koju drugu postariju ženu. Tu ih se skupi mnogo za razgovarati. Postoje neke svečanosti izvan grada na koje sva mladost ide hrpimice [skupno], ali se rijetko vodi ona mješavina koja se vidi u takvim prigodama u Italiji. Svaki spol čini klasu za sebe i pojedine osobe ne mogu vidjeti, ali govoriti smiju samo letimično. Na imanjima sjede cijele satove na kojoj terasi ili na kojem prozoru, te gledaju prolaznike; a nitko se ne bi usudio zaustaviti i nadugo razgovarati, ako nije bliski rod ili vrlo dobar znanac. Ja neću time kazati da su mlade Dubrovčanke bez svake moralne mane.

 

Moral dubrovačke žene

            Potpuno je jasno da svaki kraj ima u ovom pogledu svoje grješke, ali se u Dubrovniku žene barem više čuvaju nego drugdje; slobodno ponašanje žene nije u Dubrovniku još ušlo u modu, a još je manje grijeh sramotni pomagač za najgadnije trijumfe, što sam vidio i čuo u nekim talijanskim gradovima. Mnogobrojni razgovori nisu u Dubrovniku običaj. Dioba, koja postoji između plemića i drugih redova [pučana], čini da žive odvojeno i samo se među najbližim rođacima provode po koji sat uvečer u pristojnoj zabavi.

 

Vjenčanje

            Plemići se vjenčavaju ponajviše kod kuće privatno i ne idu u crkvu u njoj svečano sklopiti ugovor. Oni pozovu u kuću svećenika (župnika), a tom činu prisustvuju najbliži rođaci vjerenika. To čine uvečer, a kasno u noć vjerenik vodi vjerenicu u svoj dom uz malu pratnju, te tamo proslave vjenčanje obilnijom večerom. Mlađe usiđelice prisustvuju svadbi, ali udovice ne, jer vjeruju da bi [to] bio loš znak.

 

Mlađi

            Vlastela, iako imaju veliku obitelj, žive ponajviše skromno. Oni ne drže mlađe muške. Budući da im je potrebno mnogo muškaraca na lađama, ne uzimaju ih za kućnu službu. Kuhaju im žene i one čine sve druge službe, a sve su mlade, kao što sam to već kazao. Jedino odgajaju u kući pokoje maloljetno dijete, ali čim ono navrši četrnaestu ili petnaestu godinu, daju ga kojemu pomorskom kapetanu za uputiti ga u mornarski zanat koji je najuobičajeniji u Dubrovniku.

            U tom su pogledu oni vrlo oprezni, bilo zbog obzira koje treba imati prema mlađemu drugog spola, a mladih godina, bilo zbog ljubomore.

 

Kazalište

            U Dubrovniku redovito nema javnih igara ni javnih predstava. Postoji kazalište, ali se u njemu vrlo rijetko odigravaju predstave; ono redovito služi za magazin, a to im i bolje rentira. Prošle godine bila je došla u Dubrovnik jedna nevoljna glumačka družina i kad je dobila dozvolu od [dubrovačke] vlade za predstavu, morala je pustiti da uđe tko je htio i plati koliko hoće, ako je htjela vidjeti publiku u kazalištu.

 

Kafanski život

            Narod i vlastela su uvijek zauzeti poslom; trgovina i prirodno siromaštvo čini da u Dubrovniku uvijek nastoje poboljšati svoje stanje. Štedljivost je jedno od glavnih načela i privatnih vlastelinstava [posjeda, gospodarstava] i obitelji i države. Ali pored svega toga i mlada vlastela i drugi manje uposleni ili neradni ljudi sjede u kafani i provode katkad i dobar dio noći kockajući se i hazardno. Događa se da se u tome i pretjera i sama vlada istupa protiv toga, budući se često tako i obitelji upropašćuju i zanemaruju državne dužnosti.

            Dubrovčani čuvaju budno svoj grad i na svakog stranca pazi država zbog sigurnosti, a građanin iz radoznalosti. Prije bijaše običaj da u dva sata [po] noći (dva sata poslije zalaska sunca) zvoni zvono, poslije čega je morao svaki stranac poći u svoju gostionicu. Sad je strancima dopušteno ostati vanka duže i poći kući kad ih je volja. Gradska vrata se zatvaraju čim nastupi sumrak, a otvaraju se tek poslije izlaska sunca. Baš zbog noćnog provođenja mlade vlastele koja su dužna otvarati i zatvarati gradska vrata da uđu u grad seljaci s potrebnim životnim namirnicama. Katkad se događa da su još tri sata poslije ishoda sunca zatvorena vrata.“ (Grga Novak, Dubrovačka žena u XVIII. stoljeću, Vreme, god. VI, br. 1458, /10. I. 1926./, Beograd, 1926, str. 3; Novo doba, god. IX, br. 13, /17. I. 1926./, Split, 1926, str. 9; Dubrovački list, god. III, br. 3, /7. II. 1926./, Dubrovnik, 1926, str. 1-2. Vidi općenito: Grga Novak, Kultura u Dubrovniku oko 1775. godine, /Jedan izvještaj iz bečkih arhiva/, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. II, sv. 2, Beograd, 1922, str. 189-195; Grga Novak, Dalmacija god. 1775/6 gledana očima jednog suvremenika, Starine, knj. 49, JAZU, Zagreb, 1959, str. 5-6).

            „Danas [1940.], kada se toliko govori o ženskom pravu glasa i o sudjelovanju žena u javnim poslovima, nije neinteresantno vidjeti kakav je bio društveni položaj žene u starom Dubrovniku. Jer od svih naših pokrajina [zemalja], stara Dubrovačka Republika jedina je imala jedno vrlo dugo i neprekidno razdoblje samostalnog političkog i kulturnog života, te se zbog toga mnoga zanimljiva i važna pitanja iz naše kulturne prošlosti mogu pratiti samo tijekom povijesti Dubrovnika.

            Vrlo je zanimljivo da je duhovno obrazovanje dubrovačke žene išlo mnogo teže i sporije nego što bi se to pretpostavljalo kada se ima u vidu inače vrlo visoka kultura kojom je Dubrovnik raspolagao tijekom cijelog vremena svog opstanka. Te teškoće su dolazile najviše otuda što je stari Dubrovnik već po svome socijalnom i društvenom uređenju bio uvijek izuzetno konzervativni grad. U pogledu žene i njenih društvenih prava, Dubrovnik je pogotovo bio još više konzervativan i zbog toga što je uslijed svojih uskih poslovnih i političkih veza s istokom bio pod jakim utjecajem orijentalne kulture. Otuda je obiteljski život u Dubrovniku imao u sebi nečega haremskog. To vrijedi osobito za žene iz vladajućeg plemićkog staleža, čija je sloboda kretanja i djelovanja bila dosta ograničena. U tom pogledu osobito je bio težak položaj dubrovačke djevojke. Ženska djeca u Dubrovniku, osobito ona iz vlasteoskog staleža, provodila su svoje vrijeme u kući između četiri zida, strogo čuvana i nadzirana od svojih starijih. U školu nisu mogle ići, budući u Dubrovniku ni tada ni mnogo kasnije nije bilo škole za djevojčice. Osnovnu pismenost ženska djeca su mogla dobiti samo od svojih roditelja, ako su ovi sebi htjeli dati truda da ih u tome pouče. S vanjskim svijetom dubrovačke djevojke su dolazile u dodir samo nekoliko puta godišnje, kada su o velikim praznicima [blagdanima] išle na misu u franjevačku ili dominikansku crkvu, i to samo u pratnji kakve starije rođakinje. Tom prigodom one su morale pokriti lice i glavu gustim velom i teško onom mladiću koji bi se usudio da ih i tako pokrivene pogleda i pozdravi!

            Ova pretjerana strogost prema djevojkama, međutim, nije se ograničavala samo na ulicu i javna mjesta. U samoj kući dubrovačke djevojke nisu imale veliku slobodu kretanja. One se, naravno, nisu smjele pojavljivati na prozoru, a kada bi kakav gost ili daljnji rođak došao u kuću, one nisu smjele izlaziti pred njega. Čak ni za vrijeme obiteljskih svečanosti (vjeridbe, svadbe, krštenja i sl.) kada su se po imućnijim dubrovačkim domovima obično priređivali prijemi i razne vrste domaćih zabava, djevojke su te priredbe mogle promatrati samo s jednog naročito izdvojenog prostora koji je bio ograđen drvenim rešetkama ili mrežom i koji se zvao ‘balatur’. Tako skučene slobode kretanja i živeći u nekoj vrsti domaćeg zatvora koji je mnogo sličio na harem, dubrovačke djevojke nisu čak ni prigodom udaje mogle izraziti svoju slobodnu volju, već su se udavale za one koje su im roditelji birali i nametali. To je dolazilo otuda što brak u Dubrovniku nije nikada bio na sentimentalnoj osnovi, već je bio neka vrsta trgovačke transakcije. Po jednom strogo utvrđenom pravilu od kojega nije bilo iznimaka, u Dubrovniku se mogla udati samo djevojka kojoj su njeni roditelji mogli na vrijeme osigurati pristojan miraz. Zbog toga se u dubrovačkim obiteljima udavala obično samo najstarija kćer, dok su ostale, htjele ili ne htjele, morale silom ići u dumne (redovnice, [časne sestre]) kako ne bi ostale usidjelice.

            S ovoliko ‘slobode’ koliko su imale dubrovačke žene izgleda da su bile ipak zadovoljne. [Šipak! Kao puna kuća pohotnih đaka, a na njoj nema vrata!] Do danas barem nije poznato da su Dubrovkinje [pjesma o kukumaru kaže: Dubrovčanke] ikada ikako pokušale ili barem izražavale želju da se u svojim pravima, društvenim i čovječanskim, približe svojim muževima. [Zato postoji mozak i tijek ljudske povijesti, oboje podložni smrtnosti. Ponekad je besmisleno moždane vijuge zamarati kategoričkim tvrdnjama. Upravo te vijuge istinski su i potencijalni igrači povijesne sprdnje.] Ima svega jedno mjesto u poznatoj komediji Marina Držića ‘Plakir i vile’ koje bi se donekle moglo shvatiti kao ženski protest protiv podčinjenog položaja u kojem su ih ljudi držali: ‘Vaše tuge, jadne žene, – kaže na jednom mjestu seljanka Miona u tom komadu, – kada ste pale na ljudske ruke. Rastržemo se i upropašćujemo za njih, i još smo im krive. A ko ljudima sprema obrok? Žene. Ko ih puđa od buha? Žene. Ko ih krpi? Žene. Ko im u kući radi, ko im uprede i košulju kroji? Žene. Goli bi i bosi bez nas hodali, a nut kakvi su! Žalosni vi, da žene uteku od vas, ne biste li pocrkali od zime. A čula sam da u Dubrovniku govore (ljudi): „A, ne rec’ to pred ženami, a ne nauč’ to žene, kao da su mi žene papagali da onoliko govore, koliko ih uče. A, drž’ žene na uzdi, ne daj im slobode. Još bi nas trebalo zauzdat i žvale nam na usta stavit, da se davimo i svezane stojimo. A bog zna, tko je razumniji, bolji i svetiji, ili mi, ili on. Godi im kao kokošica, budi čista kao golubica, ljubi draga svoga kao grličica, poj kao slavić – sve zaludu: sve smo mi njima krive, a ovamo mi nesretne“?’ – Protest je nesumnjivo vrlo rječit i oštar, Držić je za njega prigodom predstave svoga komada sigurno dobio veliki aplauz od ženskog dijela publike, ali taj protest je sigurno bio ipak više izraz osobnog mišljenja talentiranog dubrovačkog komediografa, nego što je mogao biti slika općeg raspoloženja ondašnjih dubrovačkih žena. Jer duhovni život renesansne žene i pored sveg napretka nije bio toliko razvijen i izgrađen da bi se tako brzo mogao dovinuti do modernih ideja o emancipaciji žene i njenim pravima. Za dubrovačku ženu onoga doba bilo je dovoljno i to što je tijekom renesanse dobila puno priznanje njena ljepota, njena ženskost i njena ljupkost. Za nju je bilo dovoljno i to što se više nije morala stidjeti što je žena i što su ljudi, barem oni najprosvjećeniji, prestali misliti da je ona, kada nije majka, utjelovljeni đavo i personifikacija nečistih sila i poroka – kako se to o njoj mislilo u srednjem vijeku. Uostalom, u starom Dubrovniku ni inače prilike nisu bile takve da je moglo doći do kakve veće emancipacije žena i njenog sudjelovanja u javnim poslovima. Čuveni naš slavist pok. Vatroslav Jagić ostavio je u svojim ‘Uspomenama’ nekoliko vrlo karakterističnih podataka o tome. Ljeti 1868., naime, Jagić je boravio neko vrijeme u Dubrovniku i u jednom svom pismu on se žali kako se loše osjeća u Dubrovniku: ‘Čovjek ne bi vjerovao da je u Europi – kaže on tu – sve je još po turskom!… Osobito nam udara u oči kako ti ovdje oženjeni ljudi svoje žene nikome ne pokazuju: upravo kao da su turske bule!“ Kada su, dakle, čak u XIX. vijeku dubrovački muževi tako ljubomorno skrivali svoje žene, onda se može zamisliti kakvo je u tom pogledu u Dubrovniku bilo stanje tijekom XV. i XVI. vijeka.“ (Dragoljub Pavlović, Društveni položaj žene u starom Dubrovniku, Pravda, god. XXXVI, br. 12635-8, /6.-9. I. 1940./, Beograd, 1940, [str. 33]).

            „U srednjem vijeku društveni položaj žene u Dubrovniku, kao uostalom i u čitavoj Europi, bio je na vrlo niskom stupnju. Čak i u Italiji koja je, kako je poznato, dugo bila središte europske kulture i civilizacije, žena je sve do renesanse smatrana kao neka vrsta nižeg bića koje je bilo strogo vezano za kuću i obitelj i koje u društvenom životu nije igralo nikakvu ulogu. Za čovjeka, ona je imala važnosti samo kao dadilja, domaćica i sluškinja. ‘Ženidba – kaže firentinski [i/li dubrovački] pisac XIV. vijeka Francesco Sacchetti – za čovjeka ima isti značaj kao i kupovina dobroga konja’, i dodaje pritom ‘da i dobru ženu i lošu ženu treba podjednako tući’. Žena je dobra samo onda ako umije vršiti savjesno sve domaće poslove i ako je sposobna roditi što veći broj djece. Sve ostalo nema nikakve važnosti. ‘Ženi nije potrebno – kaže jedan srednjovjekovni talijanski pisac – umjeti čitati i pisati, osim ako želi postati redovnica [dumna, časna sestra]’. Čak ni ljepota ženina nije u srednjem vijeku bila stvar od osobitog značaja za razumnog čovjeka. ‘Ja mislim – kaže jedan drugi talijanski pisac toga doba – da ljepotu jedne žene ne treba cijeniti po pravilnosti i ljupkosti njenog lica, već po tome da žena bude dobro građena i da može roditi i odgajati što veći broj zdrave i lijepe djece’. Tako promatrana, žena u srednjem vijeku nije izvan kuće imala nikakvu slobodu djelovanja i kretanja. Ona nije smjela ne samo izići na ulicu i na trgove, nego joj nije bilo dopušteno čak ni da se slobodno pojavi na prozoru. Jedini izlazak iz kuće bio je odlazak u crkvu o velikim praznicima [blagdanima] i to u pratnji rodbine ili posluge. U poslove svoga muža žena se nije smjela miješati, pa čak ni da se za njih interesira. Izvan kuće i obitelji, žena je inače smatrana kao stvorenje opasno, nečisto, koje ima veze s đavolom [vragom] i vješticama, te koje je zakleti neprijatelj čovječjeg mira i sreće. I to mišljenje nije vladalo samo u širim slojevima narodnim, nego su ga dijelili čak i najprofinjeniji umovi toga doba. Nitko manje nego baš veliki pjesnik XIV. vijeka, Petrarca, koji je u svojim čuvenim sonetima [o]pjevao svoju veliku ljubav prema božanstvenoj Lauri, u privatnom životu prezirao je žene i izražavao se o njima najpogrdnije. ‘Žena je – kaže on na jednom mjestu – najčešće utjelovljeni đavo, neprijatelj spokojstva, uzrok nemira, neiscrpni izvor razmirica i svađa i čovjek je treba izbjegavati ako želi svoj život provesti u miru’.

            Kada se na ženu ovako gledalo u Italiji, onda se može zamisliti kakav je tek njen položaj bio u srednjovjekovnom Dubrovniku. Doduše, za život dubrovačke žene u srednjem vijeku nema ni blizu onoliko bogatstvo podataka [?!] kakve smo maloprije naveli od srednjovjekovnih talijanskih pisaca, ali i iz ono malo podataka koji se o tome mogu naći, vidi se ipak da je položaj dubrovačke žene mogao biti samo gori i nikako bolji. Tako npr. kada su 1284. godine dubrovačke vlasti, povodom jednog malog trgovačkog spora, zatražile određena obavještenja od žene jednog vrlo uglednog Dubrovčanina koji je bio odsutan, ona je odgovorila: ‘Recite gospodinu knezu i sucima da sam ja žena i da ne znam što odgovoriti’. Kada, dakle, čak i u odsustvu muža žena nije mogla davati nikakve obavijesti, onda se može zamisliti kakva je tek bila ništavna njena uloga u ostalom javnom životu. Tome treba dodati da je u srednjovjekovnom Dubrovniku društveni i obiteljski život bio mnogo primitivniji i siroviji, te da je prema tome i položaj dubrovačke žene bio znatno teži. Nekoliko talijanskih pisaca koji su sredinom XIV. vijeka boravili u Dubrovniku i ostalim našim primorskim gradovima podvlačili su u svojim spisima osobito razliku u načinu života i vanjskom izgledu između naše i talijanske žene. Jedan od njih, opisujući naše slavenske [hrvatske] žene toga doba kaže da one vrlo loše izgledaju i da između ostalog nose na glavi neku vrstu visokih rogova zbog kojih ‘sliče na đavole’.

 

Ljepši dani za ženu

            Tijekom XV. vijeka, međutim, zajedno s preobražajem cjelokupnog društvenog života nastaje i čitav preokret u društvenom položaju žene. Renesansni život sa svojim bogatstvom, svojom raskoši i sjajem, svojom žudnjom za svim onim što je lijepo, oslobodio je ženu iz kućnog zatvora i istakao u prvi plan njenu ljepotu, njenu gracioznost i ljupkost. Žena nije više samo domaćica, majka i dadilja, već postaje i dama, mondenka [svesvjetka]. I onoga trenutka kada se uvjerila u prednost i snagu svoje ljepote, ona se jednom zauvijek oslobađa grubih i teških tkanina koje su dotad ljubomorno skrivale njene draži, te otkriva svoju kosu, razgolićuje svoje ruke i grudi i trudi se učiniti ih što ljepšim. Kao posljedica toga javlja se i čitava industrija skupocjenog nakita, zlatnog i srebrnog, industrija pudera, krema, mirišljavih vodica, te sredstava za bojenje kose. Sve se stavlja u službu ženske ljepote i ona postaje snaga prvoga reda. Što je još važnije, tako preobražena i uljepšana žena počinje kultivirati svoj duh, izgrađivati svoju osobnost i svoj unutrašnji duševni život. Ona se počinje interesirati za književnost i umjetnost, pružati poticaj i inspiraciju za najljepša književna i umjetnička djela. U njenom društvu ljudi se trude biti što elegantniji, rječitiji i zabavniji. Zbog nje se umjetnik brine da mu djelo bude što savršenije, pisac nastoji napisati što uspješniju pjesmu, dramu ili spjev, kozer nastoji biti što duhovitiji. Riječju, žena postaje centar novog probuđenog renesansnog društva i daje [pečat] tom cijelom kulturnom i umjetničkom životu.

            U Dubrovniku ovaj preobražaj žene i njenog društvenog položaja osjetio se također već krajem XV. vijeka, tako da ni u tom pogledu malena Republika Sv. Vlaha nije mnogo zaostajala za Italijom i ostalim kulturnim zemljama toga doba. Taj preobražaj počeo je najprije vanjskim izgledom i nakitom. Oslobođene jednom zauvijek srednjovjekovne stege i primitivnog načina života, dubrovačke žene su se brzo snašle na svom novom položaju i umjele su se vrlo lijepo koristiti svim onim velikim bogatstvom koje su njihovi muževi znali tako umješno steći trgovinom po cijelom svijetu. Umjesto vunenog domaćeg sukna i grubih tkanina, sada se javljaju venecijanska svila, somot, skupocjene čipke i vezovi, prozirni velovi i raznovrsna i skupa krzna.

            Kada je već jednom počela ulagati u svoju vanjštinu, dubrovačka žena nije znala za mjeru. Na ženska odijela [oprave], a naročito na nakit počinju se trošiti toliki ogromni iznosi da su dubrovačke vlasti prinuđene već prvih godina XVI. vijeka ustanoviti jedan posebni odbor za suzbijanje luksuza (tzv. providure [providnike] za luksuz) koji je s vremena na vrijeme donosio posebne uredbe u kojima su detaljno propisivana sva ograničenja koja se tiču odijela i nakita. Prva takva uredba donijeta je 1503. godine i po njoj se, između ostalog, zabranjuje ‘da ubuduće nijedna žena ni djevojka ne smije nositi ni u kući ni izvan kuće haljine koje bi u cijelosti bile izrađene od svile ili od materijala protkanog zlatom i srebrom’. Izuzetak od ovoga je bio učinjen samo za rukave koji su, ukrasa radi, mogli biti izrađeni od ovih skupocjenih materijala. Uz to uredba je zabranjivala upotrebu dugmadi [gumbova, puc(et)a] i kopči od zlata i srebra kada ovi prelaze težinu od 7 unci, kao i ogrlica od perli čija je vrijednost bila preko 4 dukata od unce. Kazne koje je uredba predviđala za prekršaj svake od ovih zabrana dosezale su do 100 perpera, što je u ono vrijeme bio vrlo veliki iznos. Međutim, i pored tako velikih i strogih kazni, dubrovačke žene i djevojke, kako po svemu izgleda, nisu se mnogo obazirale na sve propise tih uredbi, možda i zbog toga  što kazne nisu plaćale one same već njihovi muževi odnosno roditelji. To se naročito vidi po tome što su dubrovačke vlasti uskoro poslije ovoga bile prinuđene propisivati nove uredbe protiv luksuza, s novim ograničenjima i još strožim kaznama. Tako je već 1507. donijeta posebna uredba o nošenju zlatnih i srebrnih ogrlica (kolajni), a 25. srpnja 1509. [dubrovački] Senat je riješio energično stati na put pretjerano luksuznom načinu oblačenja [odijevanja] ne samo kod žena nego čak i kod muškog svijeta. Međutim, već iduće 1510. godine providuri su morali propisati posebnu uredbu koja je trebala ‘zauzdati neumjerene prohtjeve naše lakomislene mladeži, koja trči za modom i za svakom novinom koja sa strane dolazi u grad’. Tom prilikom providuri su se naročito oborili na pretjeranu dužinu i širinu rukava koji su u to doba bili ušli u modu, kao i na vezene i ukrašene cipele, propisujući pored novčanih kazni još petnaestodnevni zatvor u tamnici.

Takve i slične uredbe protiv luksuza propisivane su zatim i dalje tijekom cijelog XVI. i XVII. vijeka, te se po njima najbolje može vidjeti kroz kakve je sve faze prolazila ženska moda u Dubrovniku i kako njen tijek nisu mogle omesti i zaustaviti ni najstrože odredbe i kazne. U tom pogledu naročito je zanimljiva i važna uredba 1596. godine koja je vrlo opširna i po kojoj se do najmanjih detalja može ustanoviti slika cjelokupne ženske toalete [odjeće] toga doba, počevši od rublja i odijela pa sve do najsitnijih ukrasa i nakita. Tako se, npr. između ostalog, iz ove uredbe vidi da su žene u to doba nosile na glavi neku vrstu visoke kape u obliku piramide koja se vezivala na glavu svilenim ili zlatom izvezenim trakama. Sa vrha te kape spuštao se niz leđa veo od finog materijala koji je kod plemićkih žena bio od bijele svile. Vrat i grudi bili su obično duboko dekoltrirani i ukrašeni skupocjenim ogrlicama od perli koje su se izrađivale od mošusa ili ambre, mirisnih tvari koje su onda bile jako omiljene i na velikoj cijeni. Prilikom izlaska na ulicu, međutim, glava i vrat su se obavijali prozirnim velom zvanim ‘faculet’ koji je katkad bio tako gust da je mogao skriti lice i glavu od pretjerano radoznalih pogleda. Od odijela najčešće su se nosile duge i vrlo široke suknje s mnogo nabora i falti [ubora] koje su opet bile oivičene svilenim i zlatnim trakama. Struk se obično utezao u tzv. koret (mider [steznik, grudnjak, korzet]) ispod kojeg je virila košulja od finoga platna, ukrašena filigranskim vezovima i čipkama. Gornji dio tijela pokrivao je tzv. ‘mintan’ čiji su rukavi naročito bili ukrašeni svilom i raznim vezovima. Po potrebi i prema godišnjim vremenima taj ‘mintan’ je mogao biti kratak do struka ili dug. U ovom posljednjem slučaju služio je kao neka vrsta gornjeg kaputa i bio je često prošivan i ukrašavan skupocjenim krznima. Na nogama su se nosile kratke čarape [bječve] bez podvezica, koje su na člancima bile preokrenute. Cipele ili ‘crevlje’, kako su ih onda zvali, bile su crne ili u boji, a često su ukrašavane raznim šarama i vezovima. Zanimljivo je napokon da su dubrovačke žene još tada znale za suncobrane koji su se i u to doba pravili od fine svile i čije su drške bile ukrašene zlatom i srebrom. U slučaju oblačnog vremena, međutim, žene su umjesto kišobrana držale u pripravnosti neku vrstu velikih šešira od crvenog velura [baršuna, pliša] koji su po obliku bili vrlo slični kardinalskim šeširima i kojima su se u slučaju potrebe štitile od nepogode.

 

Plavuša je u starom Dubrovniku bila ideal ženske ljepote

            Cijela ova slika slobodnog izgleda žene u starom Dubrovniku ne bi bila potpuna kada se uz odijelo i nakit ne bi spomenula i kozmetička sredstva na koja su Dubrovkinje trošile i mnogo novaca i mnogo vremena da bi još jače istakle svoju ljepotu. Kako su renesansa i njeni pjesnici istakli kao ideal ženske ljepote blondinku sa zlatno – plavom kosom, to je i dubrovačkim ljepoticama onoga doba bila najveća briga da od crne ili smeđe kose načine svijetlo plavu. Kako, međutim, u ono doba nije bilo ni oksižena [oksigena, zapravo inače štetnog vodikovog peroksida] ni modernih kozmetičkih salona, Dubrovkinje su se domišljale kako su znale i umjele. Doduše, u Italiji je još u XV. vijeku bilo poznato umijeće bojenja kose i dubrovačke ljepotice su mogle otuda nabavljati sve moguće recepte zbog spravljanja raznih pripravaka i vodica za kosu, ali je cijela procedura oko toga bila vrlo teška i zahtijevala mnogo vremena i mnogo strpljenja. Da bi, npr. jedna smeđa žena dobila zlatno – plavu kosu, trebalo je da ona svakoga dana još od ranog jutra počne krasiti svoju glavu raznim vodicama i pripravcima, te da poslije toga ostane puna tri sata na suncu ili pored ognjišta, sušeći i iščešljavajući tako obojenu kosu. Kako je, međutim, tako dugo sjedenje na suncu moglo imati loše posljedice za bjelinu kože koja je po ondašnjem ukusu morala biti snježno bijela, žene su za tu prigodu stavljale na glavu neku vrstu ogromnog oboda od šešira koji nije imao dna i kroz čiji se otvor provlačila kosa i izlagala sunčevim zrakama. Što se tiče ostalih kozmetičkih pripravaka, oni su se najviše sastojali od raznih krema i pudera, ali uz njih često su upotrebljavana zbog šminke i vrlo jednostavna sredstva, kao npr. zacrnjeno [zatamljeno] staklo (za bojenje obrva), bjelance [bjelanjak] od jaja (da bi koža bila sjajna i glatka) i dr.“ (Dragoljub Pavlović, O ženskoj nošnji u starom Dubrovniku, Zakoni ograničavaju raskoš, Pravda, god. XXXV, br. 12360-3, /8.-11. IV. 1939./, Beograd, 1939, [str. 37]; Vidi također: Dragoljub Pavlović, Iz književne i kulturne istorije Dubrovnika, Studije i članci, Svjetlost, Sarajevo, 1955, str. 155-169).

[Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]