****

Novi horizonti 2024

Izložba Novi horizonti u Galeriju Flora u Dubrovniku donosi dio recentne produkcije studenata Odsjeka za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu. Kao što je pokazano i na prethodnim gostovanjima izvan matičnog grada, mentorski rad na Odsjeku ohrabruje razvoj individualno preferiranih umjetničkih pristupa, ali s naglaskom na studiozan pristup razvijanju koncepta djela. Taj rad zasnovan je i na tumačenju slike kao pojma i prakse slobodne od isključivih, nužnih određenja i ograničenja disciplinarne naravi, ali i na svijesti o nepromjenjivim ontološkom svojstvima slike, o njenim prikazivačkim, kreativnim i komunikacijskim potencijalima, te o njenoj društvenoj dimenziji i o vlastitoj, složenoj i posebnoj povijesti. Dakle, ovom prilikom publici će biti predstavljen formalno i sadržajno raznovrstan umjetnički korpus, temeljen na dinamičnom i aktualnom proizvođenju značenja.

U nastavku je kratko predstavljanje zastupljenih umjetnika i njihovih radova.

Kontinuirano razvijajući stvaralačko-istraživačko putovanje kroz disciplinarno područje kolaža, Katarina Botica izlaže golu osnovu tog medija. Iza jednostavnih „oblakastih“ formacija u radu Disocijacije (2024) ipak stoji čitav dugotrajno razvijan i složen tehnološki postupak. Rezultati tog postupka ne daju naslutiti ikakvu vrstu referencijalnosti koja je, prije usitnjavanja i miješanja mnogobrojnih dijelova, bila jasnije zastupljena u prethodnim oblicima „prerađenih“ objekata. Sam postupak, zajedno sa svojom metodologijom, a i do neprepoznatljivosti reduciranim narativom, konotira opće pojmove prolaznosti i transformacije te prisustvo takvih tema u brojnim aspektima svakodnevnog života.

Obiteljski portret (2023) Marte Grubišić rezultat je zanimanja za spajanje područja umjetnosti i biologije. Kompozicije izloženih bioapstrakcija nastaju iz same prirode, na mikrobiološkoj razini i praktički neovisno o autorici, koliko god to paradoksalno zvučalo. Riječ je o konceptualnom radu koji nije samo radikalna dekonstrukcija portreta kao mimetičke reprezentacije stvarnosti nego je i mijenjanje ontološke paradigme slikovnog medija. Nastale slike nisu samo nositelji prikaza nego su ujedno i svojevrsni „klonovi“ članova njene obitelji što nastavljaju svoju egzistenciju van matičnih tijela, u vlastitim bioslikama, odnosno u svijetu umjetnosti.

Serija objekata Bez naziva 1-5 (2024) Zvonimira Lukasa proizašla je iz velikog opsega prethodno izrađenih skica i probnih verzija radova. Cjelina u konačnom obliku obuhvaća pet objekata, napravljenih od različitih, dijelom prirodnih, a dijelom industrijski proizvedenih materijala. „Fasete“ u sklopu radova geometrijskog su oblika, slagane jedna na drugu i međusobno razdvojene tek slikarskim okvirima različitih dimenzija. Tako složene plohe čine radove reljefnima. Oni iz svoje dvodimenzionalne baze izbijaju u prostor, što podsjeća upravo na genezu izvornih minimalističkih radova. I Lukasovi radovi dijele tu „iskustvenu“ estetiku, s težištem na osjetilnoj percepciji subjekta.

Serija radova Interval (2023) Kim Mikasović nadahnuta je fotografijama iz privatnog arhiva. Cjelina se sastoji od 24 minijaturne slike, nalikujući filmskoj vrpci. Iz kadra u kadar, prikazani subjekti sve više iščezavaju, „napuštajući“ okvir slikovne površine. Prema izjavi autorice, u pitanju je intermedijalni pristup, dakle komentiranje jednog medija i njegovih specifičnosti sredstvima drugog medija. Unatoč transferu iz jednog medija u drugi, „lijena“ percepcija promatrača početno vjeruje učinku animacije kao da je zbilja riječ o smjeni fotografskih kadrova. To ujedno omogućuje prihvaćanje nove „istine“ odnosno uživljavanje u jednako

fikcionalno, subjektivno interpretirano „prošireno vrijeme“ i izmaštani sadržaj s polazištem u izvornoj fotografiji.

Slika Zvonimira Roka pod naslovom Autoportret I (2023) prikazuje autora i dvije kolegice u klasi na akademiji. Odabir klasičnog izražajnog sredstva i teme radne svakodnevice na fakultetu upućuju na žanrovsko slikarstvo. Naziv rada također vodi do toga da je u pitanju vježbanje slikarskog metiéra. Međutim, prikaz tipičnog radnog dana na fakultetu ujedno je i alegorija osobnog umjetničkog traženja i istraživanja. Ikonološka analiza slike i u nju pažljivo uvrštenih detalja (motiv grčke boginje podzemlja Hekate i duboko zamišljeni Rodinov Mislilac kao sidrište postojećih označitelja) otkriva sljedeće. Koristeći se metaslikarskim pristupom, Roko tematizira stvaralačku krizu, neodlučnost ili pretjerano umovanje, dodatno naglašeno činjenicom da su njegove kolegice, kako smatra sam autor, već pronašle svoj put u svijetu slikarstva.

U radu pod nazivom Rekonstrukcija muzeja (2024), Antonela Šaban slikarski rekreira kolekciju etnografskih predmeta koji su pripadali njezinoj baki i bili izloženi u za to predviđenoj prostoriji obiteljske kuće u Konavlima. Bakin „muzej“ svojedobno je uništen u Domovinskom ratu, a izložene slike, rađene prema sjećanju i predaji umjetničine majke, jedini su vizualni referenti nekadašnjih, uglavnom izgubljenih, predmeta. Slikarski tretman odabranih motiva upućuje na to da ih umjetnica vidi kao dijelove iščezlog arhaičnog mikrosvijeta odnosno da ih kroz umjetnost ponovno oživljava, ali ovaj put kao simbole seoskog ambijenta i narodne tradicije kojoj je pripadala i koju je čuvala njena baka.

Na ovoj izložbi Leana Žitko predstavlja se serijom Ono (2023). Sedamdeset autoportreta nastalih tijekom duljeg vremena svjedoči o identitetu subjekta kao zbiru svih različitih, nekad i promjenjivih, fizičkih i psihičkih aspekata pojedinog čovjeka. Svaki izloženi autoportret jedinstven je, radikalno „svoj“, razlikujući se od prethodnog i sljedećeg prema korištenoj tehnici i načinu izvedbe. Presudni utjecaj na te odabire ima raspoloženje umjetnice pred sam čin stvaranja. Ponekad je oblikovanje lika na slikovnoj površini djelomice nadahnuto stilom ili ostvarenjima drugih umjetnika ili ilustracijama iz medija poput časopisa, stripova ili drugih izvora popularne kulture. Naziv serije može upućivati na autorsku distancu prema samoj sebi, na objektivaciju lika upravo kroz nezahvalnu zadaću kontinuiranog suočavanja same sa sobom.

Božo Kesić