Pjesma je napisana prije sigurno 25-26 godina kada sam upoznao svoju prvu tihu patnju…danas kad čitam ove stihove pomalo su mi i šaljivi i možda naivni, ali ipak iskreni i nekako mi ipak imaju smisla… Naravno, misli su se promjenile i stavovi s njima, ali vjerujem da je puno klinaca i klinki koji možda na sličan način u ovom trenutku vode svoje bitke sa sobom…. Pa evo da znaju da nisu usamljeni u tome, jer budimo realni svi smo u nekom trenutku bili „tu“. A osoba za koju je napisano ovo davno ima inicijale V.M.i zadnja dva stiha je na neki način definiraju.

Oblak

I čemu sve što znam,
i čemu sve što umijem,
kada jednostavno „volim te“
tebi reći ne mogu,
tebi reći ne znam…

I zato ponekad zaželim,
da sam oblak tmuran,
što će svoje kiše suza,
negdje drugdje da lije.

Drugdje da lije, a potom da nestane:
i da nebu tvome plavom,
vrati tvoju vedrinu,
vrati tvoju milinu.