Ljudski odnosi su oduvijek kategorija koja nema pravog objašnjenja….tren se ljubimo, tren se mrzimo, pa se zaljubimo/odljubimo….pa ratujemo, pa zajedno pijemo….a nekako mi se na kraju sve to čini nepotrebnim…iako je jedina činjenica da smo na taj način upravo možda i dobili izgon iz raja, tj sami bježimo iz nečeg što raj može biti…

Bijeg iz raja (između)

Između dv’je pjesme bila je tišina
i čuo sam ti misli, mada nisi rekla ništa.
Između dv’je pjesme pauzi u inat,
srca naša grmila su, života novog ritam

Između dv’je ruke bila je praznina,
dok im tijelo nago tvoje, nije dalo smisla
Između dv’je duše bila je sudbina,
kao majka dijete svoje, od svijeta nas je skrila

Al pobjegli smo iz tog raja i majčinog krila,
oholo smo vjerovali da je život igra.
Tražimo sad put za natrag jer smo bez nas ništa,
a previše je glasnih nota čula naša priča

Tražili smo nekad pjesmu sada tek tišinu,
da se misli opet nađu, da se duše griju.
Između dv’je pjesme toliko se toga zbilo,
zanos, ljubav, tuga, radost, rukom pod ruku se nižu

Jer pobjegli smo iz tog raja i majčinog krila,
oholo smo vjerovali da je život igra.
Pronašli smo put za natrag, ljubav pobijedila
Između dv’je pjesme opet, bila je tišina