Uhvati me tuga kad se sjetim kako su naši stari zborili…kad se sjetim trenutka kad je moj otac pričao sa svojim prijateljem u lučici Zenta u Splitu gdje nam je bio i dan danas jest, naš brod….i pričali su oni hrvatski jezik….ali ja riječi shvatio nisam….pričali su na spli´ski. A na žalost puno je takvih izvornih jezika i dijalekata izgubljeno….na sreču još uvijek postoje ljudi koji to vole i koji rade na tome da se ne izgubi, a moja je sreča bila da je jedan od njih baš moj profesor iz srednje škole pjesnik i lingvista Nađan Dumanić. Ovu pjesmu napisao sam na štokavici, a onda mi se učinilo da bi zbog tematike trebala biti baš na izvornom, starom splitskom dijalektu….pa sam se potrudio i dao sve od sebe, ali bez Nađana ne bi nikad uspio dovesti to do ovog stupnja….glazba je u izradi, ali evo štorije o životu!

Štorija života

Rodilo se dite u zibki se zibje
uz slador maeštrala, lavandu i smilje
nek su kale tisne, uvik jema mista
život tot je težak, ma je jopet sritan.

Ditinjstva su lipa uz oseke i plime,
i dikod je teško largat se od cime,
a ka´ zadnja ura batila o´skule
priteklo mu jušto iskat druge mule.

Refren:

Štrapaju ga vali, lagodi ga zima
Štoriju života škriva Dalmacija
Tot mu rojen čača, tot su mu i dica
Podan neba plava njanci ništa mu ne triba.

Pasali su dani, brzo leti vrime
čovik drit i kurađ, nije višje dite
ćutija je život, forcu svu i friže
svoje gnjizdo jema, svoju dicu diže.

Unuke sa´  vodi i šnjima se smije
nagrišpano lice pospugalo grije
pa u nebo gleda i  dušu mu nudi,
arivat će na zem´ju niki novi judi.