Dubrovnik je, po nekim istraživačima, u domeni pomorstva u XIV. stoljeću bio treći na Sredozemlju (iza Genove i Venecije). U XVI. stoljeću Dubrovačka Republika je prva na Sredozemlju, te po prekooceanskim trgovačkim jedrenjacima dubrovačke i strane zastave treća na svijetu (iza Španjolske i Nizozemske).
Još od najkasnije 1312. u Dubrovniku se vršio nadzor nad najvišom dopuštenom razinom (mjerom) krcanja brodskog tereta, a posebni zakon o crti najvećeg dopuštenog krcanja donesen je 1361. (De oneratione navigiorum fienda). Slični zakoni u zapadnim zemljama javljaju se tek u XVII. i XVIII. stoljeću. U siječnju 1390. donesen je proglas o subvencioniraju gradnje velikih brodova uz točno naznačene uvjete i obveze vlasnika izgrađenog broda.
Osim glavnog brodogradilišta u staroj luci Dubrovnika (starom gradu – in portu interiori Ragusii, in portu Ragusii), do gradnje velikog brodogradilišta u Gružu (1526.), još u XIV. stoljeću postojala su brodogradilišta u Stonu, te na obližnjim otocima Lopudu, Šipanu (Suđurađ) i Koločepu (Kalamoti). Malo vijeće Dubrovačke Republike zabranilo je brodograditeljima napuštanje dubrovačkog područja poradi odlaska u inozemstvo glede gradnje ili popravljanja brodova jer je nedostatak brodograditelja u Gružu mogao pogodovati učestalijem angažiranju npr. brodogradilišta u Korčuli i tamošnjim narudžbama Dubrovčana za izgrađivanjem, čišćenjem ili popravkom brodova, pa je tako postojala i zabrana odlaska iz Dubrovačke Republike brodograditeljima (proti, meštri, kalafati) koja se ponovno javlja i 1772. godine u svrhu zaštite i prosperiteta domaće brodogradnje.
Samuel Pepys (1633.-1703.) u svom “Dnevniku” (The Diary) za 11. siječnja 1662. kaže: “(…) kako u Dubrovačkoj kneževini na Jadranskom moru (državi koja je mala, ali kažu starija nego Venecija, i zvana majka Venecije) i Turci leže oko nje – kako mijenjaju sve časnike straže svakih 24 sata zbog straha od urote tako da nitko ne zna tko će noćas biti zapovjednik straže.” Mjeritelj dubrovačkog područja u travnju 1804., poručnik Sponville, za Dubrovačku Republiku kaže da su podanici ove državice najbolji pomorci na Jadranu. Njihovo poštenje i ispravnost čine da im sve nacije Europe povjeravaju svoje pa i najvrjednije brodske terete.
Bartolomeo Crescentio u djelu Nautica Mediterranea (Roma, 1602, str. 4-5) kaže: “…od stručnjaka i majstora za galijune najbrojniji, a valjda i najsposobniji su u ovom [Sredozemnom] moru Dubrovčani”, a Pantero Pantera u djelu L’Armata Navale (Roma, 1614, str. 66) zapisuje: “…dok su za gradnju nava i galijuna visoko poštovani majstori iz Dubrovnika, Portugala i Engleske”.
Fernand Braudel, taj veliki “meštar” strukturalizma, za utjecaj dubrovačkog pomorstva kaže: “Tirensko bi more bilo gotovo dubrovačko jezero kad ne bi bilo prisutnosti Marsejaca (prvo skromne, koja se povećava nakon 1570-ih) […]”.
Nikola Sagri (Sagrojević) u djelu “Razlaganja o promjeni plime i oseke Zapadnog oceanskog mora” (“Ragionamenti sopra la varietà de i flussi et riflussi del Mare Oceano Occidentale”, Venezia, 1574, str. 35-37), zapisuje da su dubrovački brodovi “najčvršći na svijetu” i da su izgrađeni od najbolje drvene građe (“Le vostre navi sono più forti di tutte l’ altre del mondo e di miglior legname”), tako da na njima nije potrebno i po 10 godina obavljati popravke podmorskog dijela korita broda, dok su takvi popravci na drugim brodovima znatno učestaliji.
U djelu Williama Shakespearea “Mletački trgovac” (“The Merchant of Venice”), na samom početku drame, ponosite Antonijeve galije plove po svim morima svijeta:

“[…] gdje raguške vam lađe veličajno jedre,
i k’o gospoda ili bogati građani
na vodi, kao da su morske svečanosti,
odozgo gledaju brodice trgovačke
što im se klanjaju i poštuju ih smjerno
kad mimo njih na tkanim krilima prolete.”

(“There, where your a r g o s i e s with portly sail,
Like signiors and rich burghers on the flood,
Or, as it were, the pageants of the sea,
Do overpeer the petty traffickers,
That curtsy to them, do them reverence,
As they fly by them with thir woven wings.”)

U djelu istog autora “Ukroćena goropadnica” (“The taming of the Shrew”) i još nekim također se javlja taj termin. “Argosy” u biti znači “dubrovačka lađa”. Riječ je nastala od talijanskog Ragusea, tj. una (nave) Ragusea, a Oxfordski rječnik donosi inačice: ragasye, arguse, argose, rhaguse, ragosie, argosea, argosey, argozee, argosie, argosy. U The Encyclopaedia Britannica, (XIV. izdanje, London, 1929, str. 336), pod “Argosy” stoji: “Izvorni naziv za karaku ili trgovački brod iz Dubrovnika, kao i brod iz ostalih jadranskih luka, a koji se sada upotrebljava u pjesništvu za bilo koji brod što nosi bogatu robu”. Od inačica romanskih naziva za Dubrovnik postoji Argus, a za stanovnike Araguses, kako to donosi mletački kroničar Martin da Canal u kronici na francuskom jeziku (Cronique des Veneciens, 1267.-1275.). Websterov New World Dictionary (1986.) za “argosy, argosies” donosi doslovno: “[earlier ragusy < (nave) Ragusea, (vessel of) Ragusa]”, te također “a large ship, especially a merchant ship; a fleet of such ships”.
U novije vrijeme neke tipove britanskih teretnih aviona (za vrijedne terete) tvrtke BEA nazivaju argosy. Danas postoje tvrtke kao što su tvrtka za izradu tehničkog namještaja za studija Argosy Console iz Eldona (Missouri, SAD), zatim Argosy i Argosy Research na Taiwanu, Argosy Shipping (Far East) Ltd. iz Hong Konga, Argosy Shipping (USA) iz Texasa, čak i Argosy University u Phoenixu (Arizoni; osnovan 2001.) koji ima 28 campusa diljem SAD-a, i dr. Argosy Book Store iz New Yorka (osnovan 1925.) postoji i danas, te u svom logotipu ima prikaz broda, a ljubitelji filmova Alfreda Hitchcocka sjetit će se filma “Prozor u dvorište” (1954.) gdje se spominje upravo ta knjižara (argosybooks.com) čuvenog imena dubrovačkih pomorskih korijena.

Literatura:

Bačić V(ilim) A., Dubrovački brodovi u doba procvata dubrovačkog pomorstva u XVI vijeku, Izdanje Knjižare Vasić i Horvat, Zagreb, 1941, str. 30, 32.
Bačić V(ilim) A., San Blas y su Republica Ragusa Dubrovnik, Ensayo Historico por el Cap. B. (Napisao: Dr. Vilim Bačić od Rečine, advokat u Limi), Fiesta de San Blas, Imp. “El Cóndor”, Lima, 1948, str. 29.
Beritić Lukša, Prilog za dubrovačko pomorstvo pred pad Republike, Pomorski zbornik, knj. 2, Zadar, 1964, str. 756.
Bošnjak Mladen, Dubrovačko pomorstvo u literaturi, Dubrovačko pomorstvo, (Zbornik), Dubrovnik, 1952, str. 455.
Brajković Vladislav, Étude historique sur le Droit Maritime Privé du Littoral Yougoslave, Marseille, 1933.
Brajković Vladislav, Dubrovnik, (Pomorsko zakonodavstvo i sudstvo), Pomorska enciklopedija, 2, (Ch-Hy), JLZ, Zagreb, 1975, str. 276.
Braudel Fernand, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., I. sv., Antibarbarus, Zagreb, 1997, str. 129.
Deanović Mirko, Naš prvi pomorac pisac Dubrovčanin Nikola Sagroević (Sagri), Dubrovačko pomorstvo, (Zbornik), Dubrovnik, 1952, str. 459, 461.
Foretić Vinko, Argosy, Dubrovački vjesnik, god. XIII, br. 613, (utorak, 10. VII. 1962.), Dubrovnik, 1962, str. 4.
Ivančević Vinko, O korčulanskoj brodogradnji u 18. i 19. stoljeću, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Sv. VI-VII, Zagreb 1960, 455-456.
Latham Robert – William Matthews, The Diary of Samuel Pepys, Vol. III. (1662), G. Bell and Sons Ltd, London, 1970, str. 8.
Lučić Josip, Prilog brodogradnji u Dubrovniku u drugoj polovini XIV. stoljeća, Historijski zbornik, god. IV, br. 1-4, Zagreb, 1951, str. 137.
Luetić Josip, Dubrovačka međunarodna pomorska djelatnost u XIV. stoljeću, Radovi sa Međunarodnog simpozija u povodu šestote obljetnice dubrovačke karantene, (Dubrovnik, 29. i 30. rujna 1977.), Rad JAZU, 384, Zagreb, 1980, str. 60.
Luetić Josip, Argosy – jedrenjak svjetskog glasa, u knjizi: Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984, str. 216.
Luetić Josip, Brodarstvo Republike Hrvatske: Korijeni i dometi, Kaštelanski zbornik, knj. 4, Kaštela, 1994, str. 75.
Marinović Ante, Pomorsko-pravni propisi sredovječnog dubrovačkog statuta, Pomorski zbornik, knj. 1, Zadar, 1963, str. 420.
Marinović Ante, Doprinos Dubrovnika svjetskom univerzalnom pomorskom pravu, Zbornik Više pomorske škole u Kotoru, br. 2, Kotor, 1975, str. 48.
Marinović Ante, Dubrovačko pomorsko pravo, Ius maritimum Civitatis Ragusii, knjiga I, Književni krug, Split, 1998, str. 380, (bilj. 5), 401-402, 427-428.
Marinović Ante, Dubrovačko pomorsko pravo, Ius maritimum Civitatis Ragusii, knjiga II, Književni krug, Split, 2005, str. 8, 163.
Mitić Ilija, Porijeklo imena broda “Argosy”, Dubrovački vjesnik, god. XXXV, br. 1781, (8. prosinca 1984.), Dubrovnik, 1984, str. 6.
Putanec Valentin, Onomastički prinosi na temelju mletačke kronike Martina da Canal, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. I, sv. I, Dubrovnik, 1952, str. 171-172.
Romano Ruggiero, Per una valutazione della flotta mercantile Europea alla fine del secolo XVIIIe, Studi in onore di Amintore Fanfani, Vol. V, Firenze, 1962, str. 573-591.
Shakespeare William, Mletački trgovac, (Preveo: Mate Maras), Nakladni zavod MH, Zagreb, 1981, str. 17.
Šišević Ivo, Argosy, Pomorstvo, god. XIV, br. 9, Rijeka, 1959, str. 348.
Šišević Ivo, Dubrovačko pomorstvo u knjizi Mediteran i mediteranski svijet u vrijeme Filipa II, Dubrovnik, (Časopis za kulturu), god. XXXII, br. 1-2, Dubrovnik, 1989, str. 156.
Torbarina Josip, Argosy ili: šta engleski rečnik duguje Dubrovniku, Nova Evropa, knj. XXVI, br. 5, (26. svibnja 1933.), Zagreb, 1933, str. 223.
Vekarić Stjepan, O gradnji dubrovačkih brodova u XIV stoljeću, Pomorski zbornik, knj. 1, Zadar, 1963, str. 470-471.
Villari Luigi, The Republic of Ragusa, An Episode ot the Turkish Conquest, J. M. Dent & Co., London, 1904, str. 86-87.
Webster’s New World Dictionary of the American Language, Second College Edition, Prentice Hall Press, New York, 1986, str. 73.
Za današnje tvrtke: Internet.

Đivo Bašić