Istraživač dr. Andrija Puharich (rođen kao Henry Karel Puharich, 1918.-1995.) podrijetlom je iz obitelji siromašnih hrvatskih iseljenika. Pohađao je Northwestern University (1942.-1946.) kao član vojnog specijaliziranog vježbeničkog programa. Od 1947. godine bavio se istraživanjem izvanosjetilnih opažanja, a osnovao je i istraživački laboratorij u Glen Coveu (Maine, SAD). Djelovao je kao satnik američke vojske u Edgewood Chemical Biological Center u Marylandu u domeni kemijskog i biološkog ratovanja. Bavio se materijalizirajućim djelovanjima u Camp Chesterfieldu 1960. godine, istraživao je prirodu ljudskih moždanih valova za američku vladu (projekt Montauk), pa je i autor oko 56 američkih i stranih patenata na području medicinske elektronike, neurofiziologije i biokibernetike (naprave za bolji sluh – u tvrtki Intelectron Corporation u New Yorku gdje je radio kao predsjednik i ravnatelj istraživanja deset godina; izumitelj metode i uređaja za razbijanje vodenih molekula i time oslobađanje vodika i kisika stvarajući krajobrazno prihvatljiv izvor „vodene“ energije 1983. godine i dr.). Proučavao je utjecaj krajnje niskih frekvencija ELF (Extremely low frequency – ekstremno niskih frekvencija ili skalarnih valova) – emisija elektromagnetskih valova koje mogu utjecati na ljude i okoliš, dramatično dobro ili loše (knjiga Elf Magnetic Model of Matter & Mind; the Origin of Life; & the Art of Healing, Dobson, 1987.). Po Puharichu, niskofrekvencijske radijacijske zrake odnosno zračenja koja je istraživao temeljila su se na radu Nikole Tesle, a smatrao je da ona mogu biti (iz)rabljena kao oružje za kontrolu ljudi, te tvrdio da su upravo kao takva odgovorna za klimatske poremećaje, potrese, legionarsku bolest i nasilna ponašanja. Tijekom rada u Meksiku, Puharich se oženio i kasnije rastavio od Rebecce Alban Hoffberger, kasnije utemeljiteljice i ravnateljice The American Visionary Art Museuma. (Izvori: Wikipedia, www.puharich.nl). Zanimljiva su njegova opažanja i istraživanja čudesne gljive, „ključa za vrata vječnosti“. Vjerojatno će ona i slične „biljke besmrtnosti“ biti „ključ“ arheolozima u traženju preciznog značenja nekih (prapovijesnih) artefakata (rukotvorina). Lakše će biti objasniti i ona obredna kola ili kočije za uspon u svijet mrtvih, znatno lakše od pukog oruđa za obradu ovozemaljskih polja jer se u materijalnom smislu i svijetu simbolično koristi poznati obrazac žetve biljki za onu nebesku žetvu. Vječno je pitanje uspješnosti prikaza nepoznatog na poznati nam način zadavanja oblika nečemu što baš i ne možemo sažeti na materijalnu formu.
Izgleda da je kod starih Grka postojala predaja o posebnim ljudima, pa je prof. Dodds „mislio da ova predaja nije potekla od Grka nego da im je prenesena iz dalekog Sibira. Po šamanističkoj predaji kod plemena Jakuta, Samojeda i Tunguza postoji vjerovanje da je moguće razdvojiti dušu od tijela za vrijeme života i da duša i tijelo određeno vrijeme mogu voditi zaseban život.“
Tako je dr. Andrija Puharich „otkrio da Amanita muscaria [gljiva muhara] igra važnu ulogu u folkloru, bajkama i legendama“. Na njegovo iznenađenje saznao je „da se ova vrsta javlja u dvije različite boje. U Europi i na Dalekom istoku gljiva muhara je crvena s bijelim točkama, a u istočnom dijelu Sjeverne Amerike ona je žute ili zlaćane boje s bjeličastim točkama. Svi priručnici o gljivama upozoravaju na smrtonosni otrov ove gljive ako se koristi za jelo. Međutim, čini se da se može jesti bez bojazni ako se gljiva potopi u ocat ili slanu vodu, ili ako se oguli kožica s klobuka. Zapravo, postoje različita mišljenja o tome da li je gljiva muhara za ljude uistinu otrovna ili nije. Poznato je da je ova gljiva otrovna za muhe i zbog toga je dobila ime muscaria“ (od lat. riječi „muha“). Erich Hesse ustvrdio je „da se vrsta gljive muhare, zvana Nanacati uzima u Meksiku kao opojno piće koje se sastoji od ekstrakta gljive pomiješanog s mlijekom i rakijom od agave. Meksikanci govore o svome bogu kao stanovniku gljive. Istočni Sibir je drugo područje svijeta gdje se njeguje drevna upotreba gljive muhare kao opojnog sredstva. Korištenje gljive muhare kao simbola u narodnim pričama vezano je za zle duhove, vile i žabe krastače.
Može se reći da gotovo u svim drevnim kulturama – kineskoj, indijskoj, sumerskoj, babilonskoj, sirijskoj i egipatskoj – postoje nagovještaji o tzv. stablu života ili, kako je Kinezi zovu, biljci besmrtnosti. Čini se da se nekoć vjerovalo da postoji biljka koja daruje besmrtnost onome koji jede njezin plod.
Nijedan se Grk nije upuštao u nekakav važan pothvat, a da prethodno nije zatražio savjet od Pitije, ili proročišta, ili medija, kako mi to danas nazivamo. U to doba se čvrsto vjerovalo da bogovi govore kroz usta medija u proročištu za objasniti čovjeku njegovu ulogu u svijetu živih i time prenijeti volju bogova ili sudbine.“
Gordon Wasson [u knjizi Mushrooms, Russia and History / Gljive, Rusija i povijest, 1957.] kazao je „da je u kolovozu 1953. godine putovao u Meksiko, jer je čuo priče i govorkanja o kultu gljiva koje tamo rastu. [Sjećam se iz srednje škole zezanja kada bi se za osobu reklo da „glumi gljivu“.] Saznao je iz svojih povijesnih istraživanja, naročito iz zapisa prvih Španjolaca iz Meksika da gljive koriste u obredne i opojne svrhe. U Huautlaji u Meksiku došao je do prvog dokaza o postojanju kulta svete gljive, te da se obredi svete gljive još uvijek obavljaju u ovom zabačenom dijelu Meksika. Taj kult je postojao davno prije dolaska Španjolaca koji su o njegovu postojanju samo načuli, a crkva je kasnije učinila sve da ga suzbije i iskorijeni. Taj kult je postojao stotinama, ako ne i tisućama godina u Srednjoj Americi, čuvan u tajnosti od zapadnog svijeta i bijelog čovjeka. Zanimljivo je da je jedino mjesto na svijetu, gdje se održava obred svete gljive, Srednja Amerika, te da se pri obredu gljive uzimaju u parovima. U grobu faraona Zosera iz III. dinastije gljive su također prikazivanje u parovima. Obredom uzimanja gljive u Meksiku rukovodi curandero, neka vrsta neslužbenog svećenika. Za obaviti obred, curandero mora prethodno izvršiti obredno očišćenje, a pripreme za sam obred obično traju četiri dana. Curandero, po svoj prilici, jede gljive tijekom obreda, a sam obred obavlja se uz naročitu nakanu. Razlog izvođenja obreda je pomoć u bolesti, pružanje savjeta onima koji su u nevolji, ili pak pronalaženje izgubljenih ili ukradenih predmeta. Nakon što curandero pojede gljive, on dolazi u vlast boga ili bogova i tada više ne govori on, nego govori gljiva ‘sama’. Gljiva se veoma poštuje i sve što se kaže pod njezinim djelovanjem, smatra se izjavama gljive.“ U Siriji se gljiva muhara mogla naći na Samanus planinama, a rastapali su je u sumporu. Također „u Siriji su nađeni kameni spomenici nazvani kromleki. Napravljeni su od dva kamena stupa koji podržavaju kamenu ploču u obliku gljivinog klobuka. Ovi spomenici sliče velikim gljivama. Nađeni su u golemom luku koji se proteže od Britanije čak na jug, do malabarske obale Indije.“
Biljka crvene krune povezana je uz uzašašće iz života uslijed stvaranja velikog dara te biljke – „uzvišenog mjesta rasta“, „dvostrukog dara zlaćane biljke“. Alabastrena posuda života spominje se u ‘Eneadi’. Čarobni Aakhut, zlatna grana ili ljestve, poznate su još od davnina. Biljka (vjerojatno gljiva) prikazivana je „hijeroglifima u kojima su ljestve jedan od znakova“, pa tako dr. Andrija Puharich pretpostavlja da se radi o biljci „pomoću koje se postiže uzašašće na nebo“. U staroegipatskom svjetonazoru onostranog postoji mjesto očišćenih plemenitih nebeskih voda (iz usta kralja), vodâ od alabastera u posudi, koje se mogu piti s mjesta (is)tih voda tekućica, te žnjeti (plodove onostranog) plemenitim nožem od alabastera: „Velika nebeska voda ulazi u zlatnu biljku“, a Ra „u svome vječnom imenu“ nalaže ulazak „kroz vrata dvostruke snage“. „Moramo imati na umu da, kao što postoji vjerovanje u kršćanstvu da krštenje ispire istočni grijeh, tako su drevni Egipćani vjerovali da očišćenje vodom predstavlja nužnu pripremu za svaki važan vjerski obred. [Zato se pokojnikovo tijelo simbolično opere u fizičkom smislu, iako treba imati na umu duhovnu čistoću mjesta skorog pohoda nakon smrti, a ‘u zdravom tijelu je zdrav duh’ ipak tijekom ovozemaljskog života.] Običaj je u Zapadnoj Europi, davno prije nego što su to zabilježili Rimljani, da se određene ‘magijske’ biljke kose specijalnim noževima ili srpovima. (Drevni Sirijci su imali obredni nož ili srp koji su zvali Akhw.) Primjerice, druidi iz Zapadne Europe su vjerovali da je zlaćana biljka, koja raste na hrastu – sveta. Ova biljka, pretpostavljaju da je to imela, pojavljivala se vrlo rijetko u obliku kakvog su željeli druidski svećenici. Kada bi pronašli takvu biljku, rezali bi je uz svečani obred. Oni su to činili, kako je zapisao Cezar, zlatnim srpom, a na tlo ispod stabla prostrli bi bijelo platno. Jedan od svećenika bi se popeo na stablo i rezao biljku tako da padne na to platno.
Stari Grci i drevni druidi obožavali su hrastove u velikim šumama Europe. Vjerovali su da se u njegovoj blizini ili na samom deblu ovoga kralja šume može naći zlatna grana koja je putokaz u zemlju vila. Njegova je kraljica veličanstvena bijela breza koja se visoko uzdizala iznad ljudskih glava. U dalekoj Rusiji ljudi zovu breze djevicama šume i zlatne se ili crvene gljive (muhare) u Rusiji često nalaze u brezovim šumama.“ U narodnim pričama i drevnim legendama postojala je bliska veza između sijevanja munja i rasta gljiva.
„U drevnoj Kini postoji legenda i vjerovanje o gljivi koju nazivaju biljkom besmrtnosti. Uzimanje posebne i neutvrđene vrste gljive, kako su vjerovali drevni taoisti, moglo je podariti darove besmrtnosti onome koji je nađe. Znak stabla, u riječi za gljivu u drevnoj Kini, odgovara staroegipatskom hijeroglifskom znaku gljive. U suvremenom kineskom pismu za ‘biljku besmrtnosti’ postoji riječ Ling Chin.“ U vedskom sanskrtu ‘Ahi chat tra’ je gljiva. ‘Ahi’ znači zmija ili krava, a ‘Chattra’ znači suncobran ili sjenilo, pa otud i hijeroglif nalik na gljivu u prijevodu egiptologa kao ‘sjenilo’ ili ‘suncobran’.
„’Ager’ je korijen stare latinske riječi za gljivu koju je upotrebljavao Plinije, ‘Agaricum’. I u suvremenim knjigama o gljivama ova riječ je još uvijek u svakodnevnoj upotrebi za označavanje određene vrste gljiva, ‘agarike’. Sir E. A. Wallis Budge izdao je djelo ‘Sirijska knjiga ljekarija’ (vjerojatno iz XII. st. n. e.) gdje se spominju „četiri liječnička recepta od kojih svaki ima sastojak ‘agarikon fungus’.
Premda rječnici to ne navode, dr. Andrija Puharich misli da značenje korijena ‘Ag’ treba tražiti u predodžbi o ‘tjeranju ili vođenju (ljudi i životinja) pomoću drvenog štapa, kao znaka vlasti ili ugleda’. Drveni štap pastira, žezlo faraona i čarobnjakov štapić od slonovače očito su znamenja ugleda i moći. Nadalje misli da su drevni i primitivni narodi pripisivali još neka dublja značenja tim štapovima. Drvo je bilo izvor svjetla i umjetne topline. Drevni bog ognja u Indiji je Agni. Međutim, drvo je bilo više od goriva – ono je također bilo prebivalište duha stabla.“
Znanstvenik Hrozný je „odgonetnuo neke od natpisa iz praindijske kulture (oko 2900. pr. n. e.) u dolini rijeke Inda u Indiji (Mohendžodaro i Harappe). Jedno od božanstava koje je otkrio Hrozný zvalo se Jajaš (Yayash), Jae (Yae) ili Jave (Yave) i bilo je bog zaštitnik. Njegov znak bilo je stablo i čini se da je boravio u stablu. Prema Exodusu (pog. 2 i 3), Mojsije susreće Jahvea, dok je sa svećenikom Jethrom bježao iz Egipta. Jahve mu se ukazao u gorućem grmu koji Hrozný povezuje sa svetim stablom praindijskog boga Jajaša.
„Očevici su u Sibiru zamijetili da kada šaman pojede gljivu muharu, pokazuje sposobnost za velike mišićne napore i veliku izdržljivost.“ Sir James Frazer u djelu ‘Zlatna grana’ smatra da zlatna grana predstavlja „talisman čijom se moći postiže ulazak u drugi svijet ili u podzemlje. Značenje zlatne grane jasno se vidi u ‘Eneidi’ gdje heroj Eneja za ulazak u podzemni svijet i potom povratak u svijet živih, mora naći zlatnu granu i pokloniti je lađaru. Poznato je, primjerice, iz ‘Eneide’, da bi svećenik ili prorok, vezali zlatnu traku oko glave kao dio proročanskog obreda.“ Tako se bog Ra javljao „kao biljka odnosno govorio kroz zlatnu traku“. U ‘Tekstovima piramida’ (redak 1377) stoji: „Tehuti [Thot, bog znanja i branitelj pravde], koji je u Šu svoga grma, stavlja preminulog na vrh svog krila“. Šu je bog zraka koji pripada velikoj Eneadi, a znači i „sjenu“.
Znakovit je odgovor Apolonove proročice Sibile u Vergilijevoj ‘Eneidi’: „O ne boj se oružja toga, jer što se ovoga tiče, nek’ tartarski čuvar [Kerber] i dalje blijede zastrašuje sjene i dovijek u pećini laje, a Prozerpina [vladarica podzemnog svijeta] nek’ čista u domu stričevu blista. Čestiti ovaj Trojanac i oružjem slavni Eneja oca u Erebu [bogu tmine] traži i zato se spušta do sjena. Ako pak nikakva krjepost ne uzmogne tebe da gane, možda će(š) se sjetit’ ove skupocjene zlaćane grane!“
Dr. Andrija Puharich nadalje zaključuje: „Ne sumnjam u postojanje određenih bestjelesnih inteligencija. Za mene su one dvije strane iste medalje. Da bismo shvatili potpuno jednu od njih, moramo se otvoreno suočiti s postojanjem obiju strana.“ Kada se isto(u)vrjemenjivanje ideja pojavi kod mnogih ljudi to se zove Zeigeist ili duh vremena, a pojavnost sličnih ili gotovo isto(u)vjetnih kulturnih dosega u različitim dijelovima i donekle relativnim vremenima svijeta može olako biti koplje razdora teorija i rasprava. (Andrija Puharich, Sveta gljiva, Globus – Prosvjeta, Zagreb, 1989, str. 18-19, 21-23, 34, 50, 59-60, 76-77, 81-82, 91-92, 99, 134-135, 137-138, 140-141, 146, 149-150, 152-153, 165, 180-182, 198, 217).
„Unutar svetišta u Nemiju raslo je određeno stablo s kojega se nije smjela odlomiti niti grančica. Samo je odbjeglom robu bilo dopušteno da, ako je mogao, odlomi jednu granu. U slučaju da je u tome uspio, omogućeno mu je da se bori nasamo sa svećenikom, i ako bi ga ubio zavladao bi umjesto njega s naslovom ‘šumskoga kralja’ (rex nemorensis). Predaja tvrdi da je taj sudbonosni komad drveta bila ‘zlatna grana’ koju je Eneja, na Sibilin nalog, otkinuo prije nego što će poduzeti pogibeljno putovanje u svijet mrtvih. Simbolizacija duha drveća je u liku šumskoga kralja, kao i u vidu zlatne grane (jer neporecivo je da se zlatna grana držala osobitim očitovanjem božanskog života u gaju). Stara grčka priča o Danaji, koju je otac zatočio u podzemnu odaju odnosno mjedenu kulu, ali je začela sa Zeusom, koji je dopro do nje u obliku zlatne kiše, vjerojatno pripada istoj vrsti bajki. Shvaćanje prema kojemu žene mogu zatrudnjeti sa suncem u legendama nije neuobičajeno, a tragovi tog shvaćanja postoje i u svadbenim običajima.
Vergilije nedvojbeno opisuje zlatnu granu koja raste na hrastu i uspoređuje je s imelom. Izneseni su razlozi za vjerovanje da je svećenik Aricijskog gaja – šumski kralj – oličavao stablo na kojemu je rasla zlatna grana.“ Pretpostavka je da se „šumski kralj nekoć spaljivao, živ ili mrtav, na vatrenoj svetkovini koja se početkom ljeta svake godine slavila u Aricijskom gaju. Vječna vatra koja je gorjela u gaju vjerojatno se, kao i vječna vatra pod hrastom u Romovi, ložila hrastovinom, i prema tome bi šumski kralj u prijašnja vremena skončavao u velikoj hrastovoj vatri. Vergilije veli da je grana bila sva od zlata, jednako kao i njeno lišće, što je sadržano i u velškom nazivu ‘drvo od čistoga zlata’. Ključ za pravo značenje tog imena pruža mitsko sjeme odnosno cvat paprati. U narodu se vjeruje kako sjeme paprati uoči Ivanja cvate nalik zlatu ili vatri. Tako se u Češkoj kaže da ‘sjeme paprati na Ivanje cvate zlatnim cvatom što sije poput vatre’. Ponegdje se vjeruje da sjeme paprati cvate o Božiću. Sjeme paprati se, osim kao zlatno, opisuje i kao blještavo i užareno. Čini se, u stvari, da sjeme paprati predstavlja presliku sunčeve vatre na dvije sunčeve prekretnice, ljetnom i zimskom suncostaju. Može se smatrati da je sjeme paprati zlatno, jer se vjeruje kako ono potječe iz zlatne sunčeve vatre. Kao i sjeme paprati, imela se bere na Ivanje ili Božić, tj. za ljetnoga ili zimskoga suncostaja. Primitivni Arijci su vjerojatno palili ivanjske krijesove kao čini za sunce, tj. uz nakanu da iznova užgaju sunčevu vatru. No, budući da se ta vatra uvijek dobivala trenjem hrastova drva, primitivnom se Arijcu moralo činiti da se sunce svako toliko obnavlja vatrom koja obitava u svetom hrastu. Ne čudi, dakle, da je imela sjala zlatnim sjajem niti da se nazivala zlatnom granom. U nekim talijanskim krajevima seljaci još uvijek na Ivanje ujutro odlaze tražiti hrastova stabla za ‘ulje sv. Ivana’, koje, poput imele, liječi sve rane. ‘Sjajni’ odnosno ‘Blistavi’ (Zeus, Jupiter) su nazivi kojim su drevni Grci i Rimljani označavali svoga vrhovnog boga. Nije li u najmanju ruku znakovito da i u Grka i u Rimljana hrast bijaše stablo vrhovnog boga?“ (James G. Frazer, Zlatna grana, Podrijetlo religijskih obreda i običaja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002, str. 11, 87, 480, 571-574).
Pečat svijeta duhovnosti ostao je zabilježen i u fizičkom nepcu narodnih predaja, pa i onih uperenih ka onostranom. U narodnoj pjesmi „Umirajući junak“ stoji: „U toj črnoj gori / žarki ogenj gori: / okol njega stoji / teh dvanajst junakov. / Jeden zmed nji veli: / ‘Meni bu vumreti, / s toga sveta prejti, / Bogu račun dati. / Kopajte mi jamu / pri svetom Ivanu […]“, itd. (Hrvatske narodne balade i romance, Zora, Zagreb, 1951, str. 102).

Đivo Bašić