Dubrovački pomorac i diplomat Vice Bune (Vincentio Bune/o/ (1559.-1612.) po nekim navodima bio je čak „potkralj“ Meksika. Vice Bune s otoka Lopuda (dubrovačke obitelj Bona), vitez Kristova ordena, pod Filipom II. i Filipom III. od Španjolske odigrao je vrlo važnu ulogu u ratu na području današnje Belgije, te širenju kršćanske vjere u Indijama. Poduzeo je plovidbu Amerikom, a u Meksiku je nekoliko godina obnašao dužnost „potkralja“, kako je naveo još i Šime Ljubić. Čudesno se vratio u Europu zahvaljujući svojoj hrabrosti, a nakon što je primio pohvale španjolske nacije (krune), otišao je u Napulj kao savjetnik potkralja (Vicko Lisičar kaže da je bio „prvi doglavnik potkralja u Napulju“), gdje je umro 1612. u dobi od 53 godine. U nekim donekle istraženim spiskovima potkraljeva (visokih službenika u Indijama) navodno se ne spominje Vice Bune (iako postoji jedna “praznina” od 19. IV. 1583. do 25. IX. 1584.). Navodno je poslije Ameriga Vespuccija „prvi“ Vice Bune poduzeo putovanje kroz obje hemisfere.

Otkrićem Amerike svijet trgovine okreće se zapadnim morskim putovima, pa ono što je nekad u znatnijoj mjeri bilo Sredozemno more sada je, uslijed turskih osvajanja, usmjereno ka Atlantiku. Dubrovačka Republika koristi tu trgovačku sponu između Istoka i Zapada, te trgovinu usmjeruje u svim mogućim pravcima i dometima. Stanovnici dubrovačkog područja okrenuti su dobrobiti svog blagotvornog podneblja, pa tako i Lopuđani i Slanjani, iako oduvijek okruženi neprijateljski i zavidnošću ustrojenim silama. Za dosta dubrovačkih pomoraca izbor životnog puta i zanimanja značio je odlazak izvan domovine u strani svijet. Španjolska i njezini posjedi bili su zemlje-odredišta za službu mnogih Dubrovčana – od velikih otkrića, pa do neposredne službe u španjolskoj mornarici. Predanost i dugovječnost u službi povlačila je za sobom i napredovanja, te nagrade i odlikovanja, pa su tako poznati članovi obitelji Ohmučević, Dolistić, Tasovčić, Mažibradić, Martolosić i dr.

Serafin Razzi spomenuo je da otok Lopud ima 30 crkava i kapelica, te da je „dobro naseljen, ali više ženama negoli muškarcima, jer su mnogi poginuli u brodolomima, neki su od njih dopali u ruke Turaka, a neki su pak, ploveći morem, na putu“. Izdanak pomorske obitelji Bune dao je Vickova oca Petra Vlahova Bune kao pomorskog kapetana i zapovjednika brodova. Majka Vice Bune, Pere, primila je neki novac od Petra Ivelje Ohmučevića. Prekooceanska plovidba tog doba, iako opasna, zaintrigirala je mladog Vicu Bunu koji se rodio 1559. godine na Lopudu. Kao čovjek od povjerenja bio je diplomatski potkovan i španjolski kraljevi Filip II. i Filip III. ukazali su mu povjerenje dužnostima u tadašnjim pokrajinama u Belgiji i prekooceanskim posjedima. F. M. Appendini donio je podatak da ga je tijekom boravka u Meksiku španjolski kraljevski dvor imenovao na kratkotrajnu dužnost potkralja Meksika, te je prethodno bio „zauzet drugim poslovima od velike važnosti“ (“occupato in altri affari di alta importanza“). Tako je kazano za „Vicka Bunu, u čiju se hrabrost, razboritost i znatne usluge pružene španjolskom Dvoru nikako ne može sumnjati“.

Na povratku u Europu iz Meksika plovio je u skupini brodova (tzv. „konservi“ – konvoju) poradi bolje obrane od gusara i pirata. Uslijed oluje brodovi su bili raspršeni i predstavljali pojedinačni laki plijen za gusare, pa su tako dva velika marokanska broda gusara napali i brod pod zapovjedništvom Vice Bune blizu zapadnoafričke obale. Gusarski topovski udari (zrna) žestoko su oštetili Bunin brod, tako da je izostala mogućnost spašavanja broda. Naoružana posada dvaju čamaca s Vicinog broda napala je najbliži gusarski brod s obje strane, pa su se gusari predali nakon bitke zaprepašteni drskim i odvažnim napadom. Taj zauzeti gusarski brod poslužio je za potjeru i zauzeće drugog gusarskog broda, pa su brodovi pobjedonosno nastavili put za Španjolsku. Blizu španjolske obale na ove brodove otvorena je vatra s obalnih utvrđenja i brodova u luci, smatrajući da se radi o neprijateljskim gusarskim brodovima jer je na brodovima izostala ikakva zastava, pa je uslijed signalizacije prekinuta vatra. Vice Bune slavodobitno je dočekan i nagrađen.

Na madridskom, milanskom i napuljskom dvoru obavljao je dužnosti u španjolskoj službi u korist domovine Dubrovačke Republike, čemu govore u prilog zaključci Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike i obostrano dopisivanje. Kapetan Vice Bune bio je u Lisabonu krajem 1597. nakon povratka iz Indija, pa je otud poslao pismeno stavljanje na raspolaganje vladi Dubrovačke Republike. U Madridu ga je krajem kolovoza 1598. godine Dubrovačka Republika zamolila utanačenje konačne potvrde povlastica nabavke žita (500 kara godišnje) u Napuljskom Kraljevstvu, te proširenje povlastica i na Siciliji, uz eventualnu mogućnost izostanka ugovorne klauzule “prius proviso Regno“, što nije bilo moguće obaviti u potpunosti (kako je dojavio 16. siječnja 1599. godine u svezi neizostanka odnosne klauzule).

U španjolskim zemljama (ponajviše u Dubrovčanima najznačajnijoj južnoj Italiji i većim lukama Španjolske) Dubrovčani su imali dosta svojih predstavnika – konzula. Južnoitalsko žito bilo je najvažniji proizvod, najviše sa Sicilije, okolice Barija i Manfredonije, te s otoka Tremita. Iz Apulije se uvozila vuna, sapun, voće i povrće (sočivo), iz okolice Monte Gargana drvo za brodogradnju, sol iz Trapanija ili Barlete, te je nužnost potražnje za brodovima ponekad nalagala gradnju brodova u Napulju ili Bariju. U južnu Italiju Dubrovčani su izvozili konje, stoku, vunu, vosak, med, olovo, lovačke pse i sokolove, grublje sukno i kožu. Pučani i bogati pučani (brodovlasnici) kupovali su „tursko“ žito, kao i sami mornari koji su željeli zadržati pravo mornarskog udjela koji je mogućnošću iznosio i 0,5 kola (1 hektolitar) po članu posade. Kad je Dubrovačkoj Republici bilo potrebno žito, to je rješavano u dubrovačkom Senatu ili Malom vijeću i na način trgovčeve predaje ključeva žitnice sa žitom. Dubrovačka općina (Republika) subvencionirala je žitom svoj teritorij, između ostalih, i 1600. i 1601. godine.

Nabavka žita bila je tema ponovnog inzistiranja Dubrovačke Republike 28. VII. 1599. godine kada je Vice djelovao u gradu Napulju (Napuljsko i Sicilijansko Kraljevstvo). Napulj sa Sicilijom tijekom tamošnje španjolske vladavine postao je „žitnicom Dubrovačke Republike“, a u napuljskim bankama dubrovački podanici držali su nemale iznose novca. Tada je napuljski potkralj zahtijevao plaćanje taksa za izvoz žita(rica) kao i drugi trgovci, neovisno o povlasticama i ugovorima tijekom vladavine Karla V. Dubrovačka Republika je tražila da Vice neupadljivo i oprezno u Napulju pronađe ugovor povlastica koje su Dubrovčani dobili još 1523. godine. Tijekom velike nestašice žitarica dubrovački Senat je tijekom proljeća 1600. godine zatražio od Vice Bune dopremanje 200 kara žita. Vice Bune je tijekom boravka u Dubrovniku u lipnju 1600. godine dobio zlatnu kolajnu za zasluge, a kratko nakon toga vratio se u Napulj i posjetio Milano, pa je tako u Napulju živio do smrti. U Dubrovnik je osim žita i boba (sočiva) slao i sumpor, a za žitarice je angažirao brod Vicka Balaka koji je služio za prijevoz soli iz Sicilije.

Dubrovački Senat je 1601. godine zatražio od Vice Bune vrsnog brodograditelja za gradnju manjeg ratnog broda (galeotte) u svrhu dopune obalnoj stražarsko-obrambenoj službi Dubrovačke Republike. Za republike Genovu i Pisu zauzimao se španjolskom predstavniku u Milanu. Nerijetka španjolska uzapćenja osjetili su i dubrovački brodovi, pa je Vice Bune bio pogodna utjecajna osoba za sporove u tom smislu. Tijekom Lastovske bune 1602. godine Vice Bune štitio je prava i interese Dubrovačke Republike u odnosu na Španjolsku, pa tako nastoji spriječiti zloću mletačkih namjera, te ga Dubrovačka Republika u spisima naziva komendatorom (commendatore – istaknuti, isluženi zapovjednik naoružanog broda), a prije toga kapetanom ili “milite“. Dopisivanje je ponekad bili šifrirano. Lastovci su autonomno odlučili o priključenju Dubrovniku polovicom XIII. stoljeća, pa su se prema Carinskom statutu (1277.) smatrali i ubrajali u Dubrovčane što je za sobom povlačilo i plaćanje određenih pristojbi. Iako je Lastovsku bunu vodio „rodbinski klan koji je prije bune bio dobro pozicioniran u lokalnoj hijerarhiji“, te su „starosjedilački rodovi branili svoje ranije stečene pozicije“ (po riječima Nenada Vekarića), ne treba početnost podrediti samom tijeku i završetku bune jer veći konflikti u koje su uključene i silnice Sredozemlja zahtijevaju nešto više od notarevog bilježenja i vlastouliznog iživljavanja koje prečesto ne prelazi težinu ivice pera za pisanje. Tijekom Lastovske bune Španjolska je bila voljna pomoći Dubrovačkoj Republici (55 galija i 6.000 – 7.000 vojnika, a u slučaju vremenski dulje pripreme još 10 galija, više pješaka i pomoćnih brodova). Na Italskom poluotoku postojala je španjolska bojazan eventualne turske intervencije, a Vice Bune upozorio je Dubrovačku Republiku u svezi potrebite opreznosti jer bi Turci tako mogli doći do „odličnih dubrovačkih luka“. Kako je Dubrovačka Republika ponovno od mletačkih uzurpatora dobila otok Lastovo, tako su zahvalili i Vici Buni 4. srpnja 1606. godine za njegovo zalaganje na koje on uzvraća pismenom odanošću službi domovini „i po cijenu vlastitog života“. Bilo je i kasnijih pokušaja svojevrsnih pobuna na Lastovu (1652.-1653., 1668., 1677. i paljenje državne zastave Sv. Vlaha tijekom parčeva blagdana 1683. godine), ali „pacifikacije“ koje su uslijedile daleko su od onih okrutnosti nakon npr. ilirskog Batonova ustanka (6.-9. n. e.).

Na položaj konzula u Napulju Vice Bune postavljen je 27. rujna 1607. godine, pa obavlja dužnosti u svezi nabavke žita, tamošnjih povlastica Dubrovčana i darovanja 12 sokolova napuljskom potkralju. Dubrovačka Republika tražila je od njega potrebito objašnjenje za španjolske vlasti u Napulju da se dar ptica za lov ne smatra dankom i nekom posebnom obvezom Dubrovčana prema vicekralju u Napulju i španjolskom vladaru. Kako je u lipnju 1610. godine grom udario u barutanu (Knežev dvor) uništeno je dosta oružja i strjeljiva, pa je tako dubrovački Senat žurno tražio od Vice Bune dobivanje dopuštenja nabavke oružja, te je tako u Napulju nabavio oružja i opreme za obranu (u vrijednosti 6.000 dukata: obične arkebuze, puške, koplja, alabarde /helebarde/, kacige i dr.). Dubrovački brodovi (galijuni Nikole Cvjetkovića i Ruska Ivanova, te veliki galijun Dolistija) obavili su prijevoz oružja, pa mu je Dubrovačka Republika, zadovoljna primljenim, zahvalila slijedeće 1611. godine.

Gleđevićev brod tijekom prijevoza žita sa Sicilije potopljen je na Levantu, pa je Dubrovačka Republika obavijestila Bunu da će doći zamjenski brod Stijepa Ruschija [Ruska] pod zapovjedništvom Andra Brajića, te jedan liječnik, a u Dubrovnik je trebao poći majstor za pravljenje baruta.

Uobičajeno je bilo bavljenje trgovinom, pa i diplomatskih predstavnika. U Napulju je bio bolestan 1612. godine, te je napisao oporuku koja je registrirana 12. lipnja 1615. godine u Dubrovniku. U oporuci Vice Bune razvidna je njegova trgovačka povezanost s Loiseom Roderigvesom de Paiva u Lisabonu koji mu je dugovao nekoliko tisuća dukata (oporučno ostavljenih u dobrotvorne svrhe), te Valentinom Garsijom u Indijama. Svojoj kućnoj pomoćnici ostavio je 20 košulja od indijskog platna. Inače, Mato Markov Vlahušić iz Slanoga blizu Dubrovnika umro je na dužnosti “in partibus Lisbonae“ 1536. godine, a dubrovački kap. Tomo Stjepović Skočibuha kao imenovani punomoćnik trebao je prikupiti njegovu ostavštinu. Mladi mornar sa Šipana umro je 1625. godine u portugalskom dijelu Južne Amerike (“in partibus Indiarum Lusitaniae sive Portugaliae“). Trgovački rival Venecija bila je zauzeta ratovima s Turskom, a Portugal sukobima sa Španjolskom, pa su dubrovački trgovci kratkotrajno preuzeli veći udio indijske trgovine začinima od Portugalaca, te je zanimljiva ekonomska ekspanzija male Dubrovačke Republike i dodiri s velikim potkontinentom Indijom (naselje Goa). Inače, ponešto iza Vasca da Game dubrovački brodovi vjerojatno su oplovili Rt Dobre nade. Samo Portugal je od 1592. do 1602. izgubio uslijed različitih (vremenskih i nezgoda na moru) 38 nava iz Indije koje su vrijedile možda i više od 20 milijuna zlatnika.

Kapital od 6.000 dukata imao je Vice Bune u indijskom gradu Goi (dug Diega Suero) poradi kojeg su postojali neki sporni upiti njegovih opunomoćenika, te je taj iznos ostavio gradu Goi u dobrotvorne svrhe. U svezi carine na svilu čije je iznose imao pravo ubirati postojao je i vezani kapital od 3.000 dukata. Ukućanima D. Rabbellu ostavio je 1.500 dukata i nešto pokretnina, F. Pitighianu 20 dukata, te djetiću F. di Natale 200 dukata. Ivanu Braji (nakon smrti tadašnje stanarke rodice Marice) ostavio je kuću s vrtom na Lopudu, te rodici Marici 100 dukata (i za njezino uzdržavanje 40 dukata godišnje). Razriješio je dužnosti statusa roba Amaha i ostavio mu 20 dukata. Rođaku Vlahu Martolosiću i njegovim nasljednicima ostavio je patronat nad crkvom Sv. Trojstva na Lopudu koja je, po tradiciji, izgrađena upravo zalaganjem Vice Bune. Kap. Vicko J. Martolosić je za dovršenje zvonika i ures te crkve oporučno 1626. godine ostavio 300 dukata. Dio umjetnina ostavio je crkvi Sv. Trojstva na Lopudu (od ukupnih 19 uokvirenih uljenih slika svetaca i velikog pozlaćenog križa koje je ostavio samostanima). Crkva Presvetog Trojstva postala je vlasništvo dumni (časnih sestara) 1640. godine koje su blizu crkve izgradile samostan (ruševan još 1930-ih godina). Sve od njega preostalo naložio je poslati Jakovu i Vlahu Martolosiću u Dubrovnik, te njegovim rođacima za podijeliti rodbini (Parakatovići, Kriletini na Pelješcu i dr.). „Bolestan tijelom, ali još uvijek bistre pameti“ bio je tijekom posjete javnog bilježnika Vincentiusa Staianusa u Napulju 12. studenog 1612. godine, pa je tada izvršio dopunu oporuke imenima ranije nespomenutih dužnika, a zahtijevao je najskromniji pogreb „bez bilo koje pogrebne svečanosti“ i prijenos mrtvog tijela noću uz pratnju njegovih ukućana i (milodarom uobičajeno nagrađenog) župnika. Kosti su mu morale biti prenesene na Lopud i ukopane u crkvi Sv. Trojstva. „na strani evanđelja glavnog oltara“ uz postavljanje mramorne ploče s natpisom o putovanjima u razne zemlje svijeta i pothvatima tijekom službe za crkvu i španjolski dvor, što je i učinjeno, kao i obiteljski grb Bune ponad epitafa (nadgrobne ploče).

Epitaf na latinskom jeziku sročio je učitelj Ivana (Điva) F. Gundulića, Camillio Camilli, a u mramoru isklesao Vicko Petrov. U hrvatskom prijevodu glasi: „D. O. M. Vici Buni Petrovu, Kristovu vitezu, koji je krjepošću uzdigao dostojanstvo pod dvojicom španjolskih kraljeva, Filipom II. i III., koji je poduzimao naporne plovidbe u oba svijeta i koji se želio proslaviti. I tako, dok je dugo boravio u Indiji [zauzet] širenjem vjere, a u Belgiji štićenjem vjere, dok je obje dužnosti vršio [kao] zadatak primljen od svojih kraljeva, pozvan kraljevskim nalogom u Napulj, te postavljen kao kraljevski savjetnik poslije mnogih izvršenih napora prijeđe na drugi život, te po odredbi oporuke bijaše prenesen ovdje u domovinu gdje leži i čeka zvuk trublje da ga pozove na život. Složna rodbina podiže ovaj spomenik. Živio je 53 godine. Umro je 12. studenog godine 1612.“.

Kako su naznačena „oba svijeta“ to zapravo uključuje i Ameriku i (Istočnu) Indiju koja se prethodno spominje u jednini, a po njegovoj oporuci (danas u Državnom arhivu u Dubrovniku) razvidan je boravak i u istočnoindijskom gradu Goi.

Dodajmo i neke internetski postojeće relativno neprovjerljive podatke: oplovio je otočje Bismarck i Nove Hebride (Vanuatu) i došao do Solomonskih otoka, te su njegovi mornari osnovali trgovište otoka Velakula. Iz indijske Goe (trgovište Sao Braz /Sveti Vlaho/) organizirao je plovidbu prema Filipinima, a istraživao je i slabije poznate otoke jugozapadnog Tihog oceana (Melanezija) 1580. do 1597. godine gdje je zabilježeno dosta („najmanje šezdeset“) izvaneuropskih hrvatskih toponima (za manje luke, zaljeve i rtove, te dva vulkana, od sjeveroistočne i istočne obale Nove Gvineje do Vanuatua). Njegova istraživanja Tihog oceana završila su na otočiću Matas 1597. godine, te se vratio na Filipine. Istina je da su u drugom izdanju Andrees Allgemeiner Handatlas (1896.) navedena imena koja podsjećaju na hrvatske korijene: Papuna Nova Gvineja (Jamma, otok Vulkan), Solomunsko otočje (Buka, Rendova /Uweli/, Kolovrat na otoku Malaita /Malanta/, Makira od Leue na otoku San Christoval /Bauro, Arossi/), Novi Hebridi (Arag /Pentecost/). Neke od njih i neke druge neki autori izričito su povezali uz Vicu Bunu (?).

Sastavio: Đivo Bašić

*******

Literatura:

[Andree Richard], Andrees Allgemeiner Handatlas in 99 Haupt- und 82 Nebenkarten, Dritte Auflage, Zweiter revidierter und vermehrter Abdruck, Verlag von Velhagen & Klasing, Druck von Fischer & Wittig in Leipzig, Bielefeld – Leipzig, 1896, tab. 138-139. (Link za osmo izdanje iz 1922. godine: https://archive.org/details/namenverzeichnis00andr/page/n3/mode/2up)

Appendini Francesco Maria, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, Tomo II, Dalle stampe di Antonio Martecchini, Ragusa, 1803, str. 201. (Link: https://archive.org/details/bub_gb_pxlPTCKTpc0C/mode/2up)

Appendini Francesco Maria, Povijesno-kritičke bilješke o starinama, povijesti i književnosti Dubrovčana, (Prijevod i uvodna riječ: Ante Šoljić), Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2016, str. 514.

Bašić Đivo, Pomorstvo Dubrovnika od XII. do početka XX. stoljeća, Pomorski zbornik, god. XLIV, Rijeka, 2006, str. 162. (Link: https://hrcak.srce.hr/52130)

Bašić Đivo, Shipping in Dubrovnik between the fifteenth and seventienth centuries, Pomorski zbornik, god. LIII, Rijeka, 2017, str. 118-119. (Link: https://hrcak.srce.hr/185475)

Bašić Karmen, Putnici u Indiju iz naših krajeva, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999, str. 77-80.

Braudel Fernand, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., sv. I, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997, str. 113, 609.

Cvjetković Božo, Dubrovačka diplomacija, I. dio, Nakla[d]na knjižara „Jadran“, Dubrovnik, 1923, str. 115, bilj. 4.

Foretić Vinko, Činjenice i pretpostavke, Veze starih Dubrovčana s novootkrivenim zemljama i njihovo iseljavanje, Matica, Iseljenički kalendar, Zagreb, 1960, str. 146.

Foretić Vinko, Udio naših ljudi u stranim mornaricama i općim pomorskim zbivanjima kroz stoljeća, Pomorski zbornik, I, Zagreb, 1962, str. 300.

Gliubich Simeone [Ljubić Šime], Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Rod. Lechner Librajo dell’ I. R. Università – Battara e Abelich Libraj, Vienna – Zara, 1856, str. 65. (Link: https://archive.org/details/dizionariobiogra00ljub/mode/1up?ref=ol&view=theater)

Hrabak Bogumil, Izvoz žitarica iz Osmanlijskog Carstva u XIV, XV i XVI stoleću, Udeo Dubrovčana u prometu „turskim“ žitom, Studije, knj. 20, Zajednica naučnih ustanova Kosova, Priština, 1971, str. 507, 510, 521.

Hrabak Bogumil, Dubrovnik i Portugal u XVI stoljeću, Dometi, god. XVII, br. 1-2-3, Rijeka, 1984, str. 132, 137.

Jurica Antun, Lastovo kroz stoljeća, Matica hrvatska Lastovo, Lastovo, 2001, str. 123.

Kunčević Lovro, O stabilnosti Dubrovačke Republike (14-17. stoljeće): Geopolitički i ekonomski faktori, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. LIV/1, Zagreb – Dubrovnik, 2016, str. 11. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/242614)

Kunčević Lovro, Vrijeme harmonije, O razlozima društvene i političke stabilnosti Dubrovačke Republike, HAZU – Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, Posebna izdanja, Monografije, knj. 38, Zagreb – Dubrovnik, 2020, str. 22.

Lisičar Vicko, Glasoviti Lopugjani, Vice Bune (1560-1612), Narodna svijest, god. XII, br. 46, (19. XI. 1930.), Dubrovnik, 1930, str. 3.

Lisičar Vicko, Lopud, Historički i savremeni prikaz, Dubrovačka hrvatska tiskara (Zast. I. Birimiša), Dubrovnik, 1931, str. 54-55, 75.

Lisičar Vincenz, Lopud, Eine historische und zeitgenössische Darstellung, Dubrovačka hrvatska tiskara (Zast. I. Birimiša), Dubrovnik, 1932, str. 62, 86.

Lucianović Marin, Lastovo u sklopu Dubrovačke Republike, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. III, Dubrovnik, 1954, str. 261-266. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/375529)

Lučić Josip, Iz srednjovjekovne prošlosti otoka Lastova, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 6, br. 1, Zagreb, 1974, str. 38, 44. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/86240)

Lučić Josip, Prošlost otoka Lastova u doba Dubrovačke Republike, u knjizi: Lastovski statut, Književni krug, Split, 1994, str. 65.

Luetić Josip, Pomorac i diplomat Vice Bune, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. I, sv. I, Dubrovnik, 1952, str. 255-266. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/375256)

Luetić Josip, Dubrovački pomorac potkralj Meksika (u XVI. stoljeću), Čuvar Jadrana, god. V, br. 222, Split, 1952, str. 4.

Luetić Josip, Dubrovački pomorac potkralj Meksika u XVI. stoljeću, Naše more, god. VI, br. 6, Dubrovnik, 1959, str. 285-286. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/310796)

Mirkovich Nicholas, Ragusa and the Portuguese Spice Trade, The Slavonic and East European Review, Vol. XXI, No. 56, American Series II, (1942-3), Menasha, (Wisconsin), March, 1943, str. 177, 184.

Mitić Ilija, O političko-ekonomskim vezama Dubrovačke Republike i Napulja, Pomorski zbornik, knj. 7, Zadar, 1969, str. 488, bilj. 4.

Mitić Ilija, O značaju prijateljskih veza starog Dubrovnika s Napuljem, Naše more, god. XIX, br. 3-4, Dubrovnik, 1972, str. 120. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/308970)

Mitić Ilija, Ptice za lov kao poklon Dubrovačke Republike vladaru Napulja, Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, sv. XV-XVI, Dubrovnik, 1978, str. 131. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/355572)

Nadgrobna ploča glasovitog moreplovca Vice Bune, Dubrava, god. IX, br. 115, (1. III. 1941.), Dubrovnik, 1941, str. 2.

Podlistak, Lopud, Crvena Hrvatska, god. I, br. 86, (10. X. 1891.), Dubrovnik, 1891, str. 2, bilj. 1.

Polić-Bobić Mirjana, Prilog utvrđivanju podataka za cjelovitu biografiju Vice Bune, Radovi, vol. 19, Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1986, str. 224-225. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/76949)

Rac Mladen – Horvat-Mileković Marijan, V. B. Petrov and other Croat navigators in medieval oceans; Overseas trips of Vice Bune in 16th century, Proceedings 3rd scientific symposia “Early Croats“ (2001-2006), [ITG], Zagreb, 2007; 2011. – netiskano (sub voce ex auctoribus).

Razzi Serafino, Povijest Dubrovnika, (S talijanskoga preveli: Iva Grgić i Stjepan Krasić), Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2011, str. 187-188.

Samardžić Radovan, Veliki vek Dubrovnika, Izdavačko preduzeće Prosveta, Beograd, 1962, str. 23-26.

Šišević Ivo, Dubrovačka naseobina u Goi u XVI i XVII stoljeću, Pomorski zbornik, knj. 22, Rijeka, 1984, str. 561-562.

Tadić Jorjo, Španija i Dubrovnik u XVI v., Posebna izdanja, knj. XCIII, Društveni i istoriski spisi, knj. 41, SKA, Grafički zavod “Slavija”, Beograd, 1932, str. 149, 155.

Vekarić Nenad, Lastovski pobunjenici 1602. godine, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. XLIII, Zagreb – Dubrovnik, 2005, str. 54, 67. (Link: https://hrcak.srce.hr/file/12003)

Vekarić Stjepan, Pomorsko-trgovačke veze Portugala i Dubrovačke Republike, Glasnik UNESCO, god. XLII, (travanj), UNESCO – Zavod za kulturu Hrvatske, Paris – Zagreb, 1989, str. 42.

Vučetić Ant., Dubrovčani na obrani svog teritorija i slobodne plovidbe prema Mlečanima početkom XVII. vijeka, Glasnik Dubrovačkog učenog društva „Sveti Vlaho“, knj. 1, Bokeška štamparija Kotor, Dubrovnik, 1929, str. 91, 94-95.

Link: https://hr.metapedia.org/wiki/Vice_Bune-Petrov

Link: https://la.wikipedia.org/wiki/Disputatio:Vincentius_Buneus

Link: https://secretvisitors.wordpress.com/2011/06/08/dalmatians-in-the-south-pacific-and-australia/

Link: https://sh.wikipedia.org/wiki/Vice_Bune

Link: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=10169