„Između ova dva mjesta, međusobno udaljena i svojim položajem i svojom posebnom poviješću, postojale su nekada dosta jake i po njih važne veze. Ali ne političke, nego ekonomske, jer životni interesi utjecahu na stare Dubrovčane za stupiti u bliži i neposredniji kontakt s najvećom varoši na Vardaru. I otada, za nekoliko stoljeća, Skoplje privlači Dubrovčane, te u velikom broju polaze onamo trgovati i zarađivati. O svom djelovanju i življenju u Skoplju ostaviše za sobom bogat i vrlo interesantan povijesni materijal koji se još i danas čuva u Dubrovniku. Na osnovi toga možemo dobro upoznati ne samo ekonomske prilike Skoplja i dubrovačku trgovinu s njime, nego i kulturnu povijest ovog važnog centra stare Makedonije. Povijesni dokumenti koji se o tome čuvaju u Dubrovniku imaju i naročitu vrijednost. Iz njih upoznajemo Skoplje kakvo je bilo kad je u vrijeme turskog gospodstva proživljavalo svoje najteže momente, a kad i o njemu i o narodu u Turskoj znamo vrlo malo. Zato baš i iznosimo ovdje neke podatke o vezama Dubrovnika i Skoplja, želeći svratiti pozornost povjesničara Skoplja i na sve ostalo što se u Dubrovačkom arhivu nalazi za poznavanje povijesti njihova grada.
Dubrovčani uspostavljaju jače veze sa Skopljem tek u XVI. stoljeću, otkad je ponovno oživjela njihova trgovina na Balkanu. U velikoj i prilično sređenoj turskoj državi osnovaše brojne i vrlo važne trgovačke kolonije po svim većim mjestima [Bosne], Srbije, [Makedonije] i Bugarske. Pritom se najradije zadržavahu u varošima pored cesta koje su vodile za Carigrad. Ali Skoplje odabraše i radi njegova zemljopisnog položaja, a tu je bila i najistočnija dubrovačka kolonija u Povardarju. Odatle prodirahu dalje na jugoistok, te dopriješe do Soluna. Ondje su stupili u vezu sa solunskim, većinom židovskim trgovcima i tako povezaše Jadransko s Egejskim morem.
Ali Skoplje je poslužilo Dubrovčanima i kao etapa na putu za Carigrad. Iako se nalazi izvan tzv. dubrovačkog druma, koji je preko Hercegovine i Novog Pazara vodio na Kosovo, a preko Toplice u Niš, opet se veliki dio dubrovačkih karavana iz Prištine preko Skoplja kretao dalje za Niš i Carigrad. To je bilo [po]radi velikog broja dubrovačkih trgovaca koji su u Skoplju živjeli i držali dosta velike trgovačke radnje [prodavaonice]. Svaka je ovakva karavana, upućena za Carigrad, nosila robe i za ostale dubrovačke trgovce razasute po balkanskim kolonijama, pa se zato i zaustavljahu u svakom većem mjestu. A kako su dubrovačke karavane, vrlo često polazile za [Bosnu], Srbiju, [Makedoniju], Bugarsku i ostalu [tadašnju] Tursku, to se preko Skoplja, poradi njegovog pogodnog položaja, razvio vrlo živi promet. Dubrovčani su naravno iskoristili ovu prednost Skoplja, pa su već u XVI. vijeku ondje osnovali dosta brojnu koloniju. Tako ih je, po jednom popisu, u siječnju 1559. godine, u Skoplju bilo 13, a među njima i dva vlastelina iz ugledne obitelji Pucića. Iste ih je godine u Novom Pazaru bilo 12. Do ovih trgovaca svraćali su i dubrovački poklisari, koji su svakog proljeća sultanu nosili 12.500 dukata harača, i to da ih obiđu, za raspraviti nesporazume i sukobe između njih, te da pokupe poreze koji su kao trgovci bili dužni plaćati svojoj [dubrovačkoj] državi. Ali ih je u Skoplje privlačio ne samo velik broj dubrovačkih kolonista, nego i veća sigurnost i red koji su vladali u onim krajevima. Kroz toplički kraj, kuda su Dubrovčani obično prolazili za Niš i Carigrad, putovanje je vrlo često bilo i teško i opasno. O tome imamo u Dubrovniku mnoštvo opisa čitavih bitaka koje su dubrovački poklisari i trgovci morali izdržati dok bi se dovukli do Prokuplja i Niša.
Skoplje je služilo Dubrovčanima i za njihove veze s Grčkom. Iz istočnih grčkih luka, osobito Volosa, Dubrovčani su mnogo žita izvozili i morem nosili u svoju državu. Zato se razvio živi promet između Dubrovnika i tih luka. Ali zbog brzine, a ponekad i [po]radi veće sigurnosti, Dubrovčani su preko Skoplja slali pisma i novac svojim ljudima u Volos. A i ovi su, opet, preko dubrovačke kolonije u Skoplju stajali u vezi sa svojom državom. U toj korespondenciji dubrovačkih trgovaca u Skoplju sa svojom vladom, kao i u izvještajima dubrovačkih poklisara na putu za Carigrad, nailazimo na mnogo interesantnih i vrijednih podataka za povijest Skoplja.
Trgovina je u Skoplju bila dosta živa i Dubrovčani su dobro prolazili. Preko svoje [Dubrovačke] Republike dobavljali su tkanine iz Italije i zapadnih zemalja, čak iz Engleske i Flandrije, te ih prenosili u Skoplje i ostale turske krajeve.
I u samom se Dubrovniku razvila velika tekstilna industrija koja je baš na Balkanu našla bogato tržište. U Dubrovniku se osnivahu društva proizvođača i trgovaca tkanina, te neki od njih ostajahu u Dubrovniku praviti tkanine ili ih iz Italije i Zapada prosljeđivati za Tursku, a drugi odlažahu u Tursku trgovati u Skoplje i druge varoši. Svaki je od ovih trgovaca vodio [sa] sobom po jednog ili više momaka, pomoćnika. I u dubrovačkim kancelarijskim knjigama nalazimo veliki broj ugovora sklopljenih između trgovaca i ovih mladića, koji su za određeni broj godina polazili u Skoplje i ostale varoši. Svaki je bio dužan ostati u trgovačkoj radnji svoga gospodara, paziti na njegovu imovinu, slušati ga i nikako ga ne napuštati prije ugovorenog vremena, a za to je primao na završetku svoje službe od 3 – 6 dukata godišnje. Među ovim momcima bilo je najviše seljačke i trgovačke-zanatlijske [zanatničke] djece iz Dubrovačke Republike, ali su uzimani i Hercegovci iz Trebinja, Popova Polja i ostalih krajeva s dubrovačke granice, pa čak i Crnogorci.
Imovina Dubrovčana nastanjenih u Skoplju bila je dosta velika, po čemu zaključujemo da su i trgovina i zarada također bile znatne. [Po]radi toga nisu samo Dubrovčani nastanjeni u Skoplju trgovali s Makedonijom, nego su ponekad i trgovci iz samoga Dubrovnika slali svoje trgovačke agente u Skoplje za rasprodati razne artikle, ponajviše tkanine.
Turci su bili dozvolili Dubrovčanima slobodno ispovijedati svoju vjeru u cijeloj Turskoj, te graditi katoličke crkve u svim mjestima gdje imaju svoju koloniju. Tako su i u Skoplju imali svoju crkvu već polovicom XVI. stoljeća, pa i svog svećenika, od kojega nam se očuvao jedan vrlo interesantan dokument.
Dva dubrovačka trgovca u Skoplju, Radoslav Radičević i Lujo Đurašević-Alegreti, likvidirali su neke svoje račune, a dubrovački svećenik u Skoplju o tome je sastavio na talijanskom jeziku sljedeću ispravu:
‘Dne 22. lipnja 1556. u Skoplju. Ovim se pismom izjavljuje da su Lujo Alegreti i Radosav Radičević između sebe uredili svoje račune koji su se do danas između njih obračunavali, a Radosav je Luju ostao dužan šest tisuća osamstotina osamdesetitri aspre, tj. 6.883 aspre. Radosav obvezuje sebe i svu svoju nepokretnu imovinu, da će mu ovo isplatiti kad god to od njega zatraži, a za istinski dokaz ovoga, i voljom Radosava, ja pop Ivan Radov, svećenik u Skoplju, sastavih ovu ispravu, jer Radosav ne zna pisati talijanski, a to isto i on potvrđuje na hrvatskom jeziku [koji se ponekad naziva „ilirski“, „slavenski“, „narodni“ i sl.]. Još izjavljujem da je Radosav dužan isplatiti Luju i jednome pomoćniku troškove za njihovu prehranu za dvadesetitri, tj. 23 mjeseca.’
Ispod ovog dokumenta stoje potpisi napisani ‘u hrvatskom jeziku’ [„ilirski“, „slavenski“ i sl.]:
‘Ja Radosav Radičević, od izgora rečeni, afirmiram (potvrđujem) izgora rečeno pismo.
Ja Marko Stiepanović jesam sviedok od izgora rečenomu pismu.’
A talijanskim se jezikom potpisao samo Lujov brat, Nikola Đurašević-Alegreti, kao svjedok, a živio je u Dubrovniku, gdje je ova isprava i registrirana u notarijatu.
Ovaj je dokument vrlo interesantan za poznavanje ondašnjih nacionalno-kulturnih prilika u starome Skoplju. Tu se jasno vidi da je ovom katoličkom svećeniku, iz naših zapadnih strana [?], jezik kojim su usred Skoplja govorili u XVI. stoljeću bio čisti hrvatski jezik. A taj dokument postaje još interesantniji i vrjedniji, kad se uzme u obzir doba kada je nastao, osobu koja ga je ispisala, kao i sredinu u kojoj je sastavljen.
Ne iznosimo i neke druge dokumente o Skoplju iz XVI. i ostalih vjekova, koji po svojoj vrijednosti i interesantnosti nimalo ne zaostaju za ovim, jer zasada nije to naša namjera. Ovdje jedino, i ponovno, ističemo potrebu da se već jednom sve to započne prikupljati i objavljivati, a što već dugo leži neiskorišteno u Dubrovačkom arhivu. A kad se jednom i to objavi, onda će mnogi naši krajevi i važnija mjesta u nekadašnjoj Turskoj dobiti svoju novovjek[ovn]u povijest, i neće se mukom prelaziti preko nekoliko stoljeća njihova povijesnog života.“ (Jorjo Tadić, Dubrovnik i Skoplje, Politika, god. XXVI, br. 7432, /četverobroj, 6., 7., 8. i 9. I. 1929./, Beograd, 1929, str. 21).

Jorjo Tadić
[Priredio i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

P. S.
Jorjo Tadić u tekstu donesene isprave rabi i bilježi „srpski jezik“ kao takav, ali to je nemoguće staviti u ikakav realni kontekst jer se radi o hrvatskom jeziku kojeg rabe katolički svećenici, kao i ostali pripadnici katoličke vjere iz Dubrovnika i šire. Također katolički svećenik „iz naših zapadnih strana“ naravno da nema veze s bolesnom idejom Velike Srbije, ali očito se prešutno na to cilja. U tekstu se također navodi „Južna Srbija“, navodno aludirajući na Makedoniju, što je također povijesni nonsens. Nadalje, uzimanje „u obzir doba kada je [dokument] nastao, osobu koja ga je ispisala, kao i sredinu u kojoj je sastavljen“ kao aludiranje na nešto (veliko)srpsko je besmisleno jer se očito radi o tome da je dokument sastavljen u hrvatskoj Ateni – Dubrovniku, a u odnosnom tekstu spominju se ljudi koji su došli iz Dubrovnika i predvidljivo međusobno komunicirali hrvatskim jezikom.