Još u XVIII. stoljeću zapisao je švicarski povjesničar Jean de Müller o Dubrovniku: “Grad koji je tisuću godina uspijevao očuvati svoju slobodu, vladavinu, snagu, kulturu i običaje, usred divljih naroda sklonih razbojništvu, između velikih uspona i bučnih padova tolikih susjednih mu kraljevstva, takav je grad dostojan da se otme zaboravu. Njegova hrabrost i mudrost zaslužuju svaku pozornost povjesničara. Nemoguće je bez uzbuđenja pročitati i najskromniju stranicu njegove povijesti.”

Alberto Fortis (1741.-1803.) ističe nadasve mudrost dubrovačkih zakona koji ga podsjećaju na spartansko državno uređenje.

            Alberto Muzarelli spominje Dubrovčane među kojima su „Baglivi, Ghetaldi, Boškovići, Tunići, Stayi, Zamagne i Gagliuffi, koji čine čast književnosti Republike, i oni su dobili prvo obrazovanje u internatu jezuita.“

Francuski konzul Le Maire je u svojemu izvješću (1766.) veli: „[…] Zna se da Dubrovnik danas ima oko 110 brodova, sve velike nosivosti. Lako bi se moglo povjerovati, kako neki tvrde, da se taj broj penje na 150, jer oni nastoje sakriti pred strancima broj svojih brodova. […] Dubrovčani imaju mnogo duha i sklonosti ka znanosti. […] Otac Ruđer Bošković, jezuit, i opat Benedikt Stay još su živi: jedan od njih spada među najslavnije astronome, a drugi je postao slavan sa svoja dva djela. U tim djelima Descartesovi i Newtonovi sustavi zaogrnuti su harmonijom i cvijećem vrlo elegantne latinske poezije.”

Osamnaesto stoljeće u Dubrovniku je „stoljeće proučavanja povijesti i jezika, skupljanja narodnih pjesama i poslovica, proučavanja stare dubrovačke književnosti, doba prepisivanja i prikupljanja te čuvanja starih rukopisa, pisanja biografija glasovitih Dubrovčana, skupljanja i izdavanja povijesnih dokumenata, pisanja pravnih djela i skupljanja rješidaba dubrovačkih sudova u posebne zbornike, te pisanja rječnika hrvatskog jezika“.

Tada djeluju pisac djela Antiquitates Illyricae Ignjat Đurđević (1675.-1737.), ljetopisac Junije-Džono Antunov Restić (1699.-1735.), isusovac Ivan Matija Matijašević (1713.-1791.), bizantolog i numizmatičar Anselmo Banduri (1671.-1743.), isusovac Đuro Bašić (1695.-1765.), dominikanac Saro-Serafin Crijević (1686.-1759.), franjevac Sebastijan-Slade Dolci (1698.-1777.), Rajmund Kunić (1719.-1794.), Brno Džamanjić (Bernard Zamagna, 1735.-1820.), te Vice Petrović (1677.-1754.), Đuro Ferić (1739.-1820.), Đuro Hidža (1752.-1833.), satiričar Džono-Junije Restić (1755.-1814.) i glazbenik Luka Sorkočević (1734.-1789.).

Najčešća roba u Dubrovniku tog doba bijaše: vuna, vosak, razne kože, skjavine, kapoti (kaputi), duhan (u listu i prahu), kava, cukar (slador) i riža, zatim nešto manje: lan, laneno sjeme, pamuk, loj, rujevina, bob, čibuci, ‘čelik’, kositar, olovo, pokrivači od krena, konjska oprema, fesovi, sapun, sukno, stipsa, konji i dr. Uvozila se: brodska oprema, papir, pokućstvo, moderna roba, razno staklo i kristali, fajansa, zemljano posuđe, raznovrsne boje, đonovi, sačma, puščani prah, tjestenina, bakalar, južno voće, osobito žito i sol (jer su za Bosnu i Hercegovinu bile nedostatne količine iz vlastitih solana). Izvozni (dubrovački) proizvodi bijahu slane srdele, dubrovačka raša (rassa del paese), te ponešto vina i ulja.

priredio: Đivo Bašić