Nakon velikog potresa 1667. godine dubrovačko „dugo“ XVIII. stoljeće razdoblje je ekonomskog prosperiteta između neznatnijeg fizičkog napuknuća i očite državne propasti Dubrovačke Republike (1808.). Dubrovnik bijaše „oaza civilizacije usred barbarstva“.

Vladajuća klasa vlastelina (plemića) privrženi su spisateljskom radu pisanja i čitanja epigrama, pjesama, govora i uopće knjiga na latinskom, talijanskom i francuskom jeziku, posjećuju strane gradove i odlaze u lov u okolicu (Župu dubrovačku i Konavle). Dame i gospoda voze se u nosiljkama („seđete“) po okolici i samom gradu. Satovi su kupovani ili popravljani u Napulju ili čak u Genevi. Sedla su nabavljana u Beču, a famozni novčanici (tur. ‘džuzdani’ – kese, novčarke) i druga finija kožna roba u Carigradu. Za kompliciranije bolesti konzultirani su liječnici iz Italije i Beča. Neki pogodni ugovori za izvoz hrane i sirovina albanskim i bosanskim pašama bili su labuđi pjev dubrovačke diplomacije. Vlastela su voljela plandovati više nego lomiti kosti po balkanskim palankama i drumovima. U kazalištu su igrale gotovo isključivo strane družine, a domaći diletanti sve su rjeđe nastupali o pokladama po privatnim kućnim zabavama. U privatnim se pismima vijećnici i senatori (vlastela/plemići) često žale na gnjavatorske i preduge sjednice Vijeća (čak i ljeti), pa stoga moraju prekidati ljetovanje i znojiti se pod perikom. Kao i u prethodnom stoljeću, glavnu ekonomsku snagu XVIII. stoljeća čini bogatija građanska pučka klasa.

Novoformirani Pomorski ured posljedica je procvata dubrovačkog pomorstva, kao i iste godine tiskani Propisi Dubrovačke Republike o nacionalnoj plovidbi (1745.). Carine, trošarine, prodaja soli, globe, najmovi državnih zgrada i zemljišta, brodske takse i dr. predstavljali su prihode Dubrovačke Republike. Dubrovačko pomorstvo konkurira zapadnim pomorskim silama, pa se Trgovačka komora u Marseilleu 1774. žali francuskom ministru mornarice da se ograniči broj dubrovačkih brodova na Sredozemlju. U Dubrovniku XVIII. stoljeća javljaju se i stalna osiguravajuća društva. Putovanja su se obavljala brodovima, pješke ili na konju.

Tada djeluju pisac djela o hrvatskim starinama Ignjat Đurđević (1675.-1737.), ljetopisac Junije-Džono Antunov Restić (1699.-1735.), kroničar Ivan Matija Matijašević (1713.-1791.), bizantolog i numizmatičar Anselmo Banduri (1671.-1743.), životopisci i povjesničari Đuro Bašić (1695.-1765.), Saro-Serafin Crijević (1686.-1759.), Sebastijan-Slade Dolci (1698.-1777.), književnici Rajmund Kunić (1719.-1794.), Brno Džamanjić (Bernard Zamagna, 1735.-1820.), Đuro Ferić (1739.-1820.), Đuro Hidža (1752.-1833.), satiričar Džono-Junije Restić (1755.-1814.) i glazbenik Luka Sorkočević (1734.-1789.). Marko Faustin Galjuf (Gagliuffi, 1765.-1834.) je postao članom rimske „Arkadije“ kada je imao 18 godina, a kao 20-godišnjak bio je već učitelj retorike u Urbinu, te nakon dvije godine u Rimu. Iako se M. F. Galjuf rano preselio u Italiju, rekao je „da neće nikad prezreti domaći hrvatski govor“. Dubrovnik je „Firenza ‘ilirskog’ [hrvatskog] jezika i njegovi pisci su u svojim djelima veliki autoriteti ovog jezika“ jer tada uobičajeno bijaše hrvatski nazivati „ilirskim“ jezikom.

priredio: Đivo Bašić