„Kraj XV. i početak XVI. vijeka predstavlja u pravom smislu zlatno doba stare Dubrovačke Republike. To je bilo doba kada je Dubrovnik toliko mnogo napredovao da se i po sjaju i po bogatstvu mogao uspješno natjecati s mnogim ondašnjim europskim gradovima. On je imao veliku i moćnu trgovačku flotu i izvanredno umješne trgovce koji su u svojim rukama držali ne samo trgovinu cijelog Balkanskog poluotoka, nego i dobar dio svjetske pomorske trgovine. Potpuno je onda prirodno što je Dubrovnik baš u to doba svoga najvećeg ekonomskog napretka uspostavio vrlo prisne trgovačke veze s Engleskom, a naročito s Londonom. U prvoj polovici XVI. vijeka te veze su već toliko jake da su dubrovački trgovci u Londonu imali jednu cijelu svoju malu koloniju. U dokumentima Dubrovačkog arhiva iz prve polovice XVI. vijeka nailazi se često na podatke koji vrlo rječito govore o dubrovačko-engleskim trgovačkim vezama toga doba. Tako npr. sredinom studenog 1543. godine dubrovački Senat odlučuje da se ondašnjem engleskom kralju Henriku VIII. preporuče dubrovački trgovci koji žive i rade u Londonu. Nešto malo kasnije [dubrovački] Senat uputio je pismenu zahvalnost engleskom kralju na dobročinstvima kojima je on obasipao dubrovačke trgovce u Londonu. U kolikoj mjeri su se Dubrovčani toga doba osjećali u Londonu kao kod svoje kuće, najbolje pokazuje činjenica da je 1545. godine u Londonu sklopljen i registriran bračni ugovor između jedne mlade Dubrovkinje (Nize Natali) i jednog Dubrovčanina (Vićenca Činca), što je siguran znak da su pojedini dubrovački trgovci dolazeći u London vodili sobom i svoje obitelji. Događalo se zatim da mnogi od njih ostanu u Engleskoj do kraja svoga života, što se lijepo vidi iz testamenata pojedinih dubrovačkih trgovaca, pored čijih imena stoji i bilješka: ‘umro u Londonu (definctus in Londra)’.

Glavni razlog zbog kojega su dubrovački trgovci održavali tako jake trgovačke veze s Engleskom bili su, u prvom redu, još onda vrlo cijenjeni engleski štofovi i tkanine. Koliki su značaj engleske tkanine imale za dubrovačku trgovinu vidi se najbolje iz sljedećeg događaja. Engleska kraljica Marija I. Tudor (1553.-1558.), već onda žena španjolskog kralja Filipa II., zabranila je 1558. godine izvoz engleskih tkanina i štofova u Italiju. Ta zabrana pogodila je jako i Dubrovnik i zbog toga je dubrovački Senat poduzeo sve moguće mjere za uvjeriti engleski dvor da Dubrovnik nije sastavni dio Italije [Italskog poluotoka, jer je u XIX. stoljeću ujedinjena Italija] i da prema tome dubrovački trgovci trebaju biti oslobođeni od te zabrane. Između ostalih poduzetih mjera, [dubrovački] Senat je poslao i dvojicu svojih izaslanika [poslanika], Ivana Restića i Nikolu Gučetića da u Londonu zastupaju dubrovačke interese. Vrlo je zanimljivo kako su tom prigodom Dubrovčani obrazložili svoje zahtjeve. ‘Objasnite im naročito’ – kaže se u pismenom uputstvu koje su ova dva izaslanika [poslanika] dobila od dubrovačkog Senata – ‘da naša (dubrovačka) nacija nema nikakve veze s talijanskom, a da je to točno možete najbolje dokazati na osnovi jezika koji je, kako je svima poznato, različit od talijanskog isto toliko koliko je i engleski jezik udaljen od talijanskog’. Nema sumnje da su ovi razlozi bili usvojeni na engleskom dvoru i da je uvoz engleskih tkanina u Dubrovnik ponovno dopušten.

Krajem XVI. vijeka, međutim, nastaje velika promjena u dubrovačko-engleskim trgovačkim odnosima. U to doba Dubrovnik počinje naglo gubiti onaj značaj koji je dotad imao u svjetskoj pomorskoj trgovini. Istovremeno, englesko pomorstvo tijekom vladavine kraljice Elizabete I. dobiva veliki polet i počinje sve više osvajati svjetska tržišta. Zbog toga u dubrovačko-engleskim trgovačkim odnosima dolazi do potpunog preokreta: s jedne strane dubrovački trgovci sve manje odlaze svojim brodovima u engleske luke, dok s druge strane engleski trgovci sve više osvajaju dubrovačko

tržište. U to doba velikog napretka svoga pomorstva, Engleska je vrlo dobro uvidjela značaj Dubrovnika kao glavne tranzitne luke za cijelo balkansko zaleđe, te su zbog toga već od samog početka XVII. vijeka engleski brodovi česti gosti dubrovačkog pristaništa.

Jedan od prvih engleskih trgovaca koji je početkom XVII. vijeka dolazio u Dubrovnik i o kojem nalazimo traga u dokumentima Dubrovačkoga arhiva jest neki Rudolf Inghleson. On je u Dubrovnik dolazio u dva navrata. Prvi put krajem ožujka 1603. kada je javio dubrovačkom Senatu da je svojim brodom ‘Sveto Trojstvo’ dovezao iz Londona u Dubrovnik nekih 800 komada raznih tkanina i štofova, moleći da mu se za tu robu, kao i za onu koju će izvoziti iz Dubrovnika, ne naplati više od 6 % carine. Po drugi put Inghleson je došao u Dubrovnik krajem lipnja iste [1603.] godine, samo je ovaj put donio umjesto tkanina ‘veliku količinu haringi, kavijara, tunjevine i druge slične robe’. U svojoj molbi [dubrovačkom] Senatu Inghleson traži da mu se na ovu robu naplati svega 2 % carine. Oba puta dubrovačke vlasti su izišle ususret molbi ovog engleskog trgovca.

Slične molbe za olakšice u pogledu carine podnosili su i ostali engleski trgovci koji su tijekom XVII. vijeka dovozili svoju robu u Dubrovnik, te zahvaljujući samo tome mi danas možemo znati ne samo njihova imena već i količinu i vrstu robe koju su oni donosili svojim domovima. Tako su npr. 1607. godine dolazili u Dubrovnik sljedeći engleski trgovci. Livije Gardiner, Richard Diche, Tomas Freman, Rudolf Simis; zatim 1612. godine Henrick i John Beale; 1618. godine John Gudlat i Robert Scefild, i dr. (Tako su napisana imena engleskih trgovaca).

Roba koju su engleski trgovci dovozili iz Londona u Dubrovnik sastojala se naravno najčešće od i onda čuvenih engleskih tkanina i štofova, ali je bilo slučajeva da su oni usput donosili i drugu robu, kao ribu, prerađeno željezo i dr. Iz Dubrovnika oni su izvozili najviše kožu, vosak i vunu; dakle, tri glavna trgovačka artikla koji su u to doba i inače izvoženi iz Dubrovnika.

Vrlo je zanimljivo da je baš u ovo doba čestih dolazaka engleskih brodova u dubrovačko pristanište postojala u Dubrovniku i neka vrsta engleskog konzula koji je svakako bio prvi engleski konzul u ovim krajevima. To je bio neki Williem Robinson koji je u Dubrovnik došao najprije kao ‘bombarderius’ [bombardijer], tj. jedan od plaćenih vojnika-najamnika koji su čuvali stražu po dubrovačkim bedemima [zidinama] i utvrđenjima [tvrđavama]. Budući je proveo tko zna koliko godina u toj službi, on je usput, vjerojatno kao jedini Englez koji je u to doba bio stalno nastanjen u Dubrovniku, obavljao i ulogu tumača i posrednika između engleskih trgovaca i dubrovačkih vlasti. Kada je navršio 70 godina starosti, dubrovačke vlasti su ga odlukom od 21. srpnja 1610. godine oslobodile od svih dotadašnjih dužnosti i priznale mu titulu engleskog konzula. Ta odluka, u kojoj je inače zbijena cijela povijest ovog prvog engleskog konzula u ovim krajevima, glasi: ‘da se Williem Robinson, najamnik (bombarderius) oslobodi od dužnosti noćnog čuvara, od manualnih poslova, i od dužnosti odlaženja u Ston, budući je navršio 70 godina starosti, i jer je engleski konzul (‘consul nationis Angliae’). Ne znamo kakva je bila daljnja sudbina ovog prvog engleskog konzula u Dubrovniku, ali je sigurno da on uslijed duboke starosti nije mogao još dugo obavljati ovu svoju počasnu dužnost.

Sredinom XVII. vijeka dolazak engleskih trgovaca u Dubrovnik kao da je za neko vrijeme ili prestao ili se barem jako smanjio. Da li su tome bili uzroci unutrašnji nemiri i trzavice u samoj Engleskoj, ili kandijski rat, ili kakav drugi događaj? Na ova pitanja zasad ne možemo dati točan odgovor, ali je sigurno da su Dubrovčani brzo osjetili koliko im ovo slabljenje trgovačkih veza s Engleskom donosi štete i zbog toga su 60-ih godina XVII. vijeka poduzeli nekoliko mjera poradi obnavljanja i pojačavanja

ranijih veza. Tako je 1662. godine dubrovački Senat donio posebnu uredbu o ‘uvozu tkanina i štofova iz Engleske i Flandrije’ kojom su engleskim trgovcima u pogledu carine date iste povlastice i olakšice kao i domaćim dubrovačkih trgovcima, a sve to u cilju da se što više poveća engleski uvoz. Iste [1662.] godine dubrovačka vlada naložila je svojim poklisarima u Carigradu, Marinu Ranjini i Martolici Cervi [Crijeviću], da učine posjetu tamošnjem engleskom ambasadoru [veleposlaniku] i da mu tom prigodom izlože koliko je Dubrovačkoj Republici stalo ‘da se obnovi staro prijateljstvo s engleskom nacijom’ koja je u Dubrovniku oduvijek bila ‘u najvećoj mjeri voljena i štićena’, kao i da se obnovi uvoz engleske robe. Obje ove mjere su sigurno urodile plodom, ali je nažalost uskoro poslije toga došao katastrofalni potres 1667. godine koji je za dugo vremena poslije toga ukočio aktivnost dubrovačke trgovine. Međutim, vrlo je značajno da su baš u doba ponovnog podizanja porušenog Dubrovnika i obnavljanja njegove trgovine engleski trgovci igrali značajnu ulogu i znatno pomogli ekonomskom podizanju nastradalog grada sv. Vlaha. Tako je npr. već početkom 1669. godine engleski trgovac Williem Ivaisse podnio molbu dubrovačkom Senatu u kojoj je tražio da mu se dopusti naredne dvije godine prodavati u Dubrovniku engleske tkanine i štofove. Njegovoj molbi izišlo se naravno ususret i više je nego sigurno da Ivaisse nije bio jedini od engleskih trgovaca koji su u to doba duže ili kraće vremena boravili u Dubrovniku.

Tako se Dubrovnik tijekom cijelih vjekova umio mudro koristiti uzajamnim trgovačkim vezama s jednom od najjačih pomorskih zemalja i s engleskim narodom održavati uvijek korektne i prijateljske odnose.“ (Dragoljub Pavlović, Englezi u starom Dubrovniku, Danica /Kulturno-političko-ekonomski list/, god. I, br. 2, /15. X. 1940./, Beograd, 1940, str. 13-14).

Dragoljub Pavlović
[Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

****

P. S. Opširnije vidjeti: Veselin Kostić, Dubrovnik i Engleska 1300–1650, Posebna izdanja, knj. CDLXXXVIII, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 26, SANU, Beograd, 1975, str. 321-378; Veselin Kostić, Kulturne veze između jugoslovenskih zemalja i Engleske do 1700. godine, Posebna izdanja, knj. CDLVIII, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 22, SANU, Beograd, 1972, str. 181-344; Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 303-304; Zdenko Levental, Britanski putnici u našim krajevima od sredine XV do početka XIX veka, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1989, str. 22, 24-27, 29, 33-34, 37, 41, 43-46, 48-51, 53, 56-57, 67, 69-70, 74, 121, 145-146, 164-165, 229-231; Ivo Mardešić, Hrvatska / Velika Britanija, Povijest kulturnih i književnih odnosa, Biblioteka Relations, Most / The Bridge, Zagreb, 1995, str. 9-68.