U slučaju namjere dodatnog i potpunog pošumljavanja padina Srđa svakako je potrebno prethodno obnoviti strempentine, te sa njihovih strana, okomito na strempentine, u ravnom smjeru napraviti dva puteljka do vrha Srđa koje bi koristili i moguće (nestrpljivi) posjetitelji i turisti, ali to bi bili i vatrogasni putovi. Znači, nikako se ne bi smjelo pristupiti pošumljavanju bez ishođenja ovih požarnih putova koji bi ujedno olakšali i samo pošumljavanje. Dodatno bi trebalo biti i više „ulaza“ (prilaza) na strempentine: jedan postojeći do oglasne table na magistrali, drugi desno od njega gdje je okuka i početak zapravo druge strempentine (jer je prva obrasla i nije u funkciji prohoda), zatim nešto širi pristup samoj prvoj strempentini neposredno do (također potrebito očišćenog) Puta od barjaka (koji se preko magistrale zapravo nastavlja na Put od Srđa) koji bi se time račvao u dva smjera. Moguć je još jedan pristup između Puta od barjaka i početka druge strempentine, a svi ti pristupni putovi trebali bi imati u podnožju dodatne hidrante. Kada bi pošumili Srđ bez adaptacije i izgradnje ovih putova, u slučaju požara po jakom ljetnom vjetru nastala bi bukteća katastrofa. Zapravo bi svako nekoliko na ovim pristupnim putovima sve do Srđa trebali biti hidranti kao potencijalni pojačivači vodenog vala za gašenje eventualnog požara. Padine Srđa potrebno je dodatno pošumiti česvinom, crnikom (Quercus ilex), tim istinskim mediteranskim hrastom.

          „Dalje prema vrhu [Srđa] susrećemo [1924.] primorski bor u većim ili manjim gajevima gdje odlično odolijeva krševitosti tla, ali je to pošumljivanje postignuto velikim trudom i žrtvama, u borbi protiv nepovoljnim okolnostima ambijenta – suša i krš, a katkada i protiv nekojim posjetiocima šume koji između tih rijetkih pionira vegetacije traže pašu i ogrjev, otimljući boru onaj humus što se tako teško i polagano stvara“. (Marko Marčić, Letimični pogled na vegetaciju okolice dubrovačke, Dubrovački list, Posebno ilustr. izdanje prigodom Kongresa jugoslovenskog učiteljstva, Odbor „Dubrovačkog lista“ – Knjižara „Jadran“, Dubrovnik, 1924, str. 36-37).

          Evo što o česvini kaže Tomislav Macan. „Česvina je stablo tvrdolisna, kožasta lista. Ono je ozgo tamnozelene boje, ozdo pepeljasto-zelene. Takvo lišće prilikuje tome snažnom drveću. Stablo je jako. Drvo mu je tvrdo, na vjetrovima se ne povija, ne lomi. Ali mu lišće na svakom vjetru šušti. Upravo se razigra na vjetrovima s mora. Tada je u tome šuštanju preočit oćut mora. Što je ugodno šuštanje vjetra u česvininim krošnjama kad dolazi šilok koji će poslije sušnog i izgorjelog ljeta izliti obilje kiše! Česvine ga osjete pak zašušte, pogotovo u brdskim stranama iznad mora. I kada uđu u noć tako šušteći, šuštavo im veselje pouzdan je predznak kiše koja će dokrajčiti užarenu pustopašnost ostarjelog ljeta. I sve tako, kroz sve preljeve, kroz sva pretakanja vremena šušti česvina, pak ljudi prema njoj kao malo po čemu drugom prate vrijeme i njegove mijene. Česvina tvori krasne šume. One onako kitne, bujne, vazdazelene dočaravaju ugođaje koji draškaju maštu. […] Samo će uz česvinu ostati kamen krša i ona joj teška tamnozelena boja u oporu lišću pod južnim suncem, a to je ono što je osobito i bez čega česvina ne bi bila onakvo šumsko stablo kakvo jest. U ljetnom podnevu miruje česvina u zrakama sunca koje na nju padaju, ali ostaje otporna i ne popušta pod onim žarom. Vidi se da je pravo stablo sušnog Sredozemlja. […]  U svibnju se česvina, svu godinu ukrućenica, razmladiča i odbaci mnogo starog lišća. I začudo kako joj je nježno i svilenasto mlado lišće. Kako je blijedozeleno. Tada stablo cvjeta. […] Ne boji se sunca i njegova ljetnog paljenja. U tim danima svatko će shvatiti zašto je česvina nazvana i crnikom. […]

Česvina se uvijek mnogo sjekla. Tvrdo joj drvo izvrsno je gorivo. Vrsna građa. Pouzdano je držalo oruđa koje mora kamenu neplodnost preobraćati u rodnost. Brst je sitnog blaga, pogotovo zimi. Ipak, uza sve to ostade u zimzelenom pojasu istočne jadranske obale podosta osamljenih kršnih česvina, takvih skupina i čitavih šuma. Nalaze se na otocima Lokrumu, Mljetu, Lastovu, Badiji, Korčuli, Hvaru, Braču i Ugljanu. I na kraju ih je vidjeti. A lijepih se kazuje o česvini na toj obali u starini. Kaže se da je staro grčko ime otoka Korčule bilo Corcyra Melaina, naime Crna Korčula. Ime mu dolazi od njegovih zimzelenih šuma. Jedni kažu da to bijahu borove šume. Drugi uporno tvrde da je ime izvedeno po česvinama; otok se od njih crnio kad se gledalo s mora. Pa i jest nekako tako: otočani nazivlju česvinu crnika, u svom govoru zapravo črnika; pričinja im se crnom tamnozelena krošnja, pak kako se onda ne bi crnio i sam otok u takvim šumama gledan iz podaljega. Neprestano traje rasprava je li ime Dubrovnika izvedeno od riječi ‘dub’ ili nije. Oni koji misle da je tako kažu da je to ime uzeto prema hrastu dubu koji je od starine odlika dubrovačkog kraja. Nego im se suprotstavljaju drugi koji hoće to isto, ali tvrde da je naziv uzet prema hrastu česvini. Možda i nisu daleko od potpune istine. A evo kako! Baš prvotno područje grada Dubrovnika opasano je česvinom. Česvinin vijenac svio se oko njega od Dupca, imenom premca Dubrovniku, pa preko brdskog bila Brgata koji ostaje iza leđa i Dupcu i Dubrovniku, sve do vode sjetne Rijeke dubrovačke, prelazi na poluotok Lapad, s njega svija na Lokrum i tu sastavlja kraj s početkom na istočnom kraju otočića prema Dupcu gdje ga počne plesti. Česvina je tako zapasala srčiku nekadašnje [Dubrovačke] Republike.“ (Tomislav Macan, Dubrovnik Martola Dupca, Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 1997, str. 310-311).

Đivo Bašić