Tekst o Lucijanu Marčiću – nekrolog iz 1941. godine:

„Prerana smrt prof. Lucijana Marčića bolno je iznenadila njegove mnogobrojne prijatelje, poštovatelje i učenike.

Prof. Marčić je rođen 1891. godine u Zadru [okolici], gdje je pohađao i gimnaziju, a na Sveučilištu u Pragu je studirao grupu prirodnih znanosti i geografiju [zemljopis]. Diplomirao je u Beogradu. Kao profesor najviše je službovao u Dubrovniku. Postavljen je 1937. za nastavnog inspektora pri Ministarstvu prosvjete. Nedavno je premješten za profesora Prve muške realne gimnazije u Zagrebu, ali iznenadna smrt nije mu dopustila stupiti na novu dužnost. Umro je 11. prosinca 1940. u 49 godini života.

Pored nastavničke dužnosti pok. Marčić se bavio znanstvenim radom. Kao praktični proučavatelj pok. Marčić radio je na geografiji [zemljopisu] – i to antropogeografiji. Područje proučavanja pok. Marčića bili su sjevernodalmatinski otoci i susjedno kopno. Marčić je opravdano smatrao da će svoje sposobnosti u realnom promatranju i pronalaženju problema i njihovih rješenja najbolje isprobati tamo gdje je proveo djetinjstvo. Iznoseći stvarno stanje i ukazujući na mnoge mogućnosti, on je želio doprinijeti napretku svog kraja. Marčić je o ovom području objavio dva veća znanstvena rada u zbirci ‘Naselja i por[ij]eklo stanovništva’ koju izdaje Srpska kraljevska akademija. U 23 sv. ove zbirke izišao je Marčićev rad ‘Antropogeografska ispitivanja po s[j]ever[n]odalmatinskim ostrvima [otocima] (Rab, Pag i Vir)’, a u 26 sv. ‘Zadarska i šibenska ostrva [otoci]’. Nažalost, ostao je neobjavljen, iako odavno potpuno dovršen treći rad ove vrste: ‘Bukovica i Ravni Kotari’.

U Glasniku Geografskog društva u Beogradu objavio je pok. Marčić manje radove: ‘Stanovništvo Zadra’ (sv. 14), ‘Doseljavanje i iseljavanje na zadarskim i šibenskim ostrvima [otocima]’ (sv. 15) i ‘Mutacije kao uzrok migracija’ (sv. 16), a u zbirci ‘Mala biblioteka’ koju izdaje isto društvo, knjižicu ‘Dubrovnik i okolina’ (sv. 5). U raznim časopisima objavio je Marčić više, prvenstveno popularnih, članaka, a pripremao još nekoliko interesantnih znanstvenih radova.

Marčić je prišao grupi istraživanja Cvijićeve škole i rijetkom ljubavlju i velikim uspjehom istraživao antropogeografske osobine jednog interesantnog kraja naše zemlje. U njegovim istraživanjima vidimo da ih obavlja čovjek koji raspolaže solidnim poznavanjem prirodnih znanosti, što je od osnovne važnosti za solidnost antropogeografskih radova. U njima nema suvišnog prepričavanja i nagađanja, od kojih često pate slični radovi. On je težio ne ostavljati praznine i ne padati u jednostranost. Nije mnogo napisao, ali je na tome dugo radio i razmišljao – što su najbolje garancije za solidnost znanstvenog rada. Visoka kvaliteta njegova rada odmah su privukli pozornost, tako da mu je poslije objavljivanja prvoga rada (‘Antropogeografska ispitivanja po s[j]ever[n]odalmatinskim ostrvima [otocima]’) Cvijić pismeno čestitao. Njegovi kasniji radovi pokazivali su u još većoj mjeri ove osobine, jer, po prirodi skroman, Marčić je stalno težio za boljim i trudio se da na tom putu dospije što dalje.

Isto je tako važan i onaj rad Marčića o kojem nisu ostale pisane uspomene. U njegovu radu se primjećuje karakterističan dualizam. Ljetni odmor on je posvećivao istraživanju rodnog kraja, a glavni dio vremena dužnost ga je vezala za Dubrovnik u čijem je kulturnom životu imao vidnog udjela. Pored redovite nastavničke dužnosti, ulagao je mnogo vremena, truda i volje oko vođenja i uređivanja Gradskog muzeja. U tom poslu je surađivao i onda kad je napustio Dubrovnik. On je uvijek znao odlično spojiti savjesno vršenje redovite dužnosti i rad u znanosti, pri čemu su, razumljivo, morala nastupiti mnoga i teška odricanja. U Vojnoj pomorskoj akademiji [u Dubrovniku] predavao je meteorologiju i oceanografiju. Vojnim putovanjima s pitomcima akademije upotpunio je svoje odlično poznavanje svih dijelova naše obale, tako da mu je u tom pogledu rijetko [tko] bio ravan.

Skoro cijelog života bio je prof. Marčić vezan uz primorje i otoke. Dinamika i polet, koji karakteriziraju dodir mora i kopna, bodrili su njegov duh i jačali organizam koji je patio od teških posljedica malarije. Kratki život na kontinentu, izgleda, nije godio njegovom osjetljivom organizmu ni administrativni posao njegovom poletnom radu. U posljednje vrijeme na (pokojnom) Marčiću jasno su se primjećivale posljedice bolesti i mala komplikacija bila je dostatna ugasiti njegov vrijedni život. Smrt ga je ugrabila u naponu duhovnog stvaranja i lišila nas solidnih radova koje smo opravdano očekivali od njega. U pok. Marčiću znanost je izgubila ozbiljnog i skromnog radnika, naša prosvjeta [školstvo] oduševljenog protagonista, njegovi znanci iskrena prijatelja, a društvo čestitog čovjeka.“ (Dr. J., Lucijan Marčić, Vreme, god. XXI, br. 6808, /nedjelja, 5. I. 1941./, Beograd, 1941, str. 21).

Prepisao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

fotografija iz teksta Dubrovačkii Muzeja:
Lucijan Marčić