
Miroslav Krleža, Ivan Meštrović i Vane Ivanović o Božu Bancu; Ante Kovač i Miroslav Brandt o Miroslavu Krleži
„Božo Banac [(1883.-1945.)] bio je jedan od najvećih korupcionista predratne Jugoslavije, koju danas naši ideolozi ocjenjuju ne pretjerano lijepim historijskim epitetom ‘tamnica naroda’. B. B. klasičan je primjer bezobzirnog kapitaliste, koji djeluje u zaostalom seljačkom ambijentu brutalnim metodama iz vremena prvotne akumulacije, sa solidnim međunarodnim bankarskim vezama, kojima je jedina svrha bila i ostala eksploatacija ovog seljačkog naroda do krajnjih mogućnosti. B. B. između ostaloga jest s kraljem Aleksandrom pokrao Račićevu ostavštinu od 300 milijuna dinara, koju je ovaj namro kao fond za osnivanje Pomorske akademije u Dubrovniku. B. B. kartelirao je čitav niz brodovlasničkih kompanija od Dubrovačke plovidbe i firme Banats et Russko do Jadranske plovidbe i Jugo-Lloyda, i tako postao brodovlasničkim magnatom. Bančevi brodovi plovili su pod engleskim barjacima u inozemstvu, i on je umro kao politički emigrant u inozemstvu, kao stopercentan [stopostotni] protivnik svake socijalističke solucije. Uopće: čemu socijalistička Enciklopedija (pa bilo ona in dosibus refractibus [u smanjenom obimu, sitničavoj dozi]) ako 1954. i 1955. govori o ovakvim čaršijskim političarima apologetskim tonom? Čemu postoji princip negacija negacije? U ovakvim drastičnim slučajevima kao što je ovaj Boža Banca ili da se pristupi historijski egzaktnoj ocjeni, ili da se po crti oportuniteta briše. Šematski registarski način prikazivanja fakata bez ikakvog političkog i socijalno-ekonomskog komentara u ovakvim stvarnim slučajevima svakako je odiozan.“ (Miroslav Krleža, Marginalije o gradovima i ljudima, 133 varijacije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016, str. 21).
„Kasnije [mi je] pripovijedao Božo Banac, kad smo zajedno putovali u London, i on imao diplomatsku vizu, a ja [Ivan Meštrović] običan izbjeglički papirić, kako je došao do te putnice. Pitao je Vesnića bi li mogao dobiti diplomatsku putnicu, a ovaj je rekao da će mu dati ako položi na račun gospođe Vesnić 70.000 franaka, pa će dobiti diplomatsku putnicu i on i njegov suradnik S. [Štefi] Račić, kasnije zet g. Pašića. Bancu je to, kao poslovnom čovjeku, bilo prirodno, a meni [Ivanu Meštroviću] se gadilo.“ (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993, str. 80).
„Božo Banac je rođen 1893. u Dubrovniku. Njegov je otac, Natalin tj. Božo, došao u grad iz Konavala. Našao je posla u jednoj brodarskoj agenciji, ali se ubrzo osamostalio. Tokom posljednjih godina prošlog [XIX.] i početkom ovoga [XX.] stoljeća bio je agent tršćanskih, njemačkih i britanskih brodovlasnika koji su prevozili emigrante iz Europe u Ameriku. Tako je Natalin Banac prevozio ljude iz naših krajeva do Trsta i drugih zapadnih luka. Često je emigrantima posuđivao novac za putovanje (kamate tada nisu igrale skoro nikakvu ulogu). Kasnije sam čuo da su svi novopečeni Amerikanci vratili dug, ali trebalo je čekati više godina. Posao je išao dobro, pa je vremenom Banac prosperirao. Odgojio je desetoro djece, prvo u Dubrovniku, a potom u Austriji i Italiji. Bio je suvlasnik nekoliko brodova što su uglavnom plovili duž naše obale Jadrana. U Dubrovniku su mu se priključila dva brata. Pero je vremenom preuzeo pomorsku agenciju, a Ivo postao liječnik i emigrirao u Brazil. Božo, Natalinov najstariji sin, otišao je 1902. godine u Glasgow, glavnu luku Škotske i tada jedan od centara pomorskog svijeta. Bilo mu je 19 godina, a završio je trgovačku akademiju u Grazu. Već je govorio odlično talijanski i njemački. Ne znam gdje je i kako naučio francuski. Po mojoj ocjeni vladao je francuskim odlično, gotovo kao i engleskim kojim je govorio više-manje perfektno kada sam [Vane Ivanović (1913.-1999.)] 1925. godine došao k njemu u London. […] Kada su Račić i Banac postali partneri uveli su engleske običaje XVII. stoljeća. U Gradskoj kavani u Dubrovniku izvjesili su cedulju na kojoj je pisalo otprilike ovo: ‘Kapetan Ivo Račić i Božo Banac putuju u Britaniju da bi naručili izgradnju parobroda (slijedili su glavni podaci o brodu. Od 24 karata kapetan Račić, Natalin i Božo Banac uzeli su 16 ili 18, ne sjećam se što mi je bilo rečeno; svejedno, za sebe su bili rezervirali većinu). Preostale karate mogu preuzeti Dubrovčani koji se ovdje upišu’. […] Na kraju [I. svjetskog] rata Božo Banac je bio član delegacije u Parizu za Versajski kongres. Tu je Trumbiću, tada već ministru vanjskih poslova novostvorene Kraljevine SHS, bio savjetnik za pitanja trgovačke mornarice. […] Stoga nije čudo da je u Monte Carlu Božo Banac odbijao igrati rulet ili se kartati. ‘Ja se dosta kockam sa svojom imovinom u mojoj kancelariji svakog dana do šest sati uvečer!’ […] Tako je Božo Banac postao glavni upravitelj brodova novoga ‘Jugoslavenskog Lloyda’, daleko najvećeg brodarskog poduzeća u Jugoslaviji, ali kao manjinski dioničar novog društva s ogromnim dugom londonskoj filijali Baburice. […] Mi djeca smo često slušali od Boža Banca o ‘najrazmaženijem i najpokvarenijem’ mladom čovjeku na svijetu – Radi Pašiću, sinu jedincu Nikole Pašića. […] Proljeća 1940. godine Božo Banac je zatočen u okupiranoj Francuskoj. […] Ja [Vane Ivanović] sam, međutim, u Jugoslavenskom Lloydu, poradi rata i posljedica rata, postao prvi ministar gospara Boža Banca da bih predsjedavao likvidacijom i potpunim nestankom njegovog carstva – Jugoslavenskog Lloyda i njemu pridruženih poduzeća. […] Božo Banac je iz iskustava bio cijelog života na čistu da dokle god Velika Britanija bude dominantna oceanima i morima, tu će biti mjesta i života za male narode kao što smo mi. […] Lipnja 1940. godine Francuska je poražena. Božo Banac se toga trenutka nalazio na jugu Francuske. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da se od tamo izvuče. Tek je krajem godine stigao u Švicarsku.“ (Vane Ivanović, Drugo zvono, Vlastita naklada, Znanje, Tiskara Puljko, Zagreb, 1993, str. 56-60, 62, 67, 87, 89).
„U ‘Riječi’ od 3. I. 1925. tiskao je gospodin Ante Kovač (Pfifikus) [(1897.-1972.)] članak pod naslovom ‘I meni se javio Frano Supilo’. U tome članku g. Kovač je Miroslava Krležu [(1893.-1981.)] nazvao ‘nedoučenim đakom austrijske kadetske škole, zahuktanim bikom u hrvatskoj literarnoj areni, fabrikantom drama sa smrdljivim izrazima, huškačem na prolet, revoluciju, koji sa psihopatološkim uživanjem pljuje po intelektualcima Kroacije, izblijedjelim crvenim gardistom sa kvrgom u glavi, plagijatorom A. G. Matoša, čovjekom koji je u ratu stekao neprocjenjivih zasluga za Austriju u Kriegspressequartieru [ratnom tisku] i veličao talent maršala Konrada.“ (Miroslav Krleža, Moj obračun s njima, „Oslobođenje“ – „Mladost“, Sarajevo, 1983, str. 186).
„Za mene je [novinska slika uplakanog Krleže nakon smrti supruge Bele] bila moj, neprežaljeni, tragični Krleža. Bio sam u sebi sazdao zamisao: Krleža bi bio najveći pisac svijeta da je pristao biti slikar unutrašnje katastrofe socijalizma. Ali, Krležu su uplašili svi odreda: partijski mlin ‘trojice ovnova’, osobno Tito, teror ustaštva i četništva, zavisnost svega živog od partijskog gospodstva nakon svršetka [II. svjetskog] rata. A najviše onim što bi moglo naići da nema brane Titova režima od obnove četničkog kraljevstva na našim podivljalim prostorima. U svemu, uvjeren sam da je Krleža svu našu stvarnost dublje i potpunije shvaćao i predviđao nego što je to bilo moguće iskazati. Da li je ostalo nepoznatih svjedočanstava o tome? Govorilo se da su još one noći kad je Krleža otpremljen u bolnicu [prije smrti] u njegovu kuću prodrli agenti KOS-a i odnijeli relevantna svjedočanstva.“ (Miroslav Brandt, Život sa suvremenicima, Političke uspomene i Svjetonazor, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996, str. 112).
Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Vane Ivanović

Miroslav Krleža

Ivan Meštrović

Božo Banac