Barabant (tal. trabante; tzv. policija u Milanu i dr.) po zasluzi na dubrovački način

 

„God. 1571. Barbarez [Alžiranin] Uluz-Alija Hairedin dosta je zadavao jada i nevolje na Sinjemu moru. Svak ga se bojao kao žive vatre, jer je krvopija gusar harao, palio i u sužanjstvo vodio starce i nejaku djecu.

Hercegnovi mu je bio tvrd orah, a Korčula mu se junački otela i nedala se na dan slavne Gospe 15. kolovoza 1571.

To je bio teški udarac gusarima, a dobro ga bilježi povijest.

Sve se zbježalo u kule i gradove ili se posakrilo u spile [spilje] gdje ne može doprijeti gusar.

Galije su se vozile uz Primorje, pa se gusari peli i na visoka brda, a da šićare i roblje vode.

U Dubrovačkom [primorju] je bilo na otocima Lopudu, Šipanu i Mljetu, tvrdih kula, pa o njih nije mogao da se otre gusarski zub.

U selu Brsečinama i sad se zove jedno susjedstvo Kula, a to je još iz prokletog onog doba kad se svak živ branio od krvoločne hale [nečisti gusara].

Musafer Omer, zapovjednik desetak galija, iskrcao se na Osmolić, kod sela, pa zaokružio zastavicama pod konjskim repom na koplju, a da robi gornja sela. Kliševo, Ljubač, Mrčevo, Mravinjac – sve je bilo u plamenu. Svi su čičali od jada i teške nevolje, jer ih sputio gusar i prizajmio kao živo na galije koje su kružile od jednoga do drugoga kraja, a osobito oko otoka.

Musafer Omer sišao je s nekoliko družine sa zavijenim zastavicama niz točilo u Podkondžilo, u selo Brsečine, te je zapalio na Botičini gospodsku kapetanovu kuću i omirina se zvala do dana današnjega Petrova vrata.

Kapetan Petar je poginuo braneći svoju muku, ali je sta[ja]lo skupo gusare jer ih je troje poginulo.

Kapetan je krcao trombune (široke šišane [puške šestožljebke]), te se mećao na pustahije, ali sila Boga ne moli, i njega je pogodila ubojita strijela.

Sad će nasrnuti na Kulu, ali je tu na obrani Baro Andrin Kukica s njegovom vrlom kćeri Vukosavom.

Baro puca, a kćer mu puni, te se ne predaje bez velike muke. Gusari padaju jedan za drugijem kao snoplje, ali se domisliše, pa će oko kule namjestiti sijena i šume. I vatra se digne nebu pod oblake, a Baro je u muci s kćeri sunuo iz kule da bi junački poginuo; ali će ga onaka sila zasužnjiti s krasnom kćeri, te povesti zakovana pod selo, na more. Tu nije bilo srećom galije, no će se Musafer Omer ukrcati u lađu s družinom, a da ga Baro vozi pod Koločep gdje su bile usidrene galije.

Cikom zore voskali su kraj i prošli mimo Trsteno, ali o[d]nikud pomoći, jer eto svak pobjegao ispred gusara.

Na muci se poznaju junaci, pa je ženska domišljata glava.

Vukosava lagano otvorila na lađi klokun (čep usred lađe), pa će more unutra kao iz jaza.

– Potonućemo, spasimo se, sekaj (crpi), ćaća!

Tu je bila blizu hridina ispod stijena usred mora.

U strahu poskakaše gusari na seku (hridinu), a Vukosava brže bolje začepila klokun i otac zavezao, te se odalečio daleko u pučinu.

U lađi ostanu luci i tetive, sulice i ostalo ubojno oružje.

Baro doplovio s kćeri sretno u Gruž, te će u grad s ono oružja da sve kaže gospodi po istini – kako je to bilo.

U to će ti užditi žestoko neverin (vjetar) i potopiće one pustahije [razbojnike], jer nije bilo moguće da isplivaju ispod stijena kod Trstenoga.

Vukosavu su u Dubrovniku lijepo darovali jer se baš junački opoštenila, pa se nije više povraćala u rodno selo jer je primila u staliju plemenita obitelj gospara Iva Bazilića [Basegli, Basiljević, Bazeli], a poslije se udomila za Marka Dimitrijevića, bogata trgovca.

A što bi od Bara?

Bio je pohvaljen od sjajne Republike sv. Vlasi [Vlaha] i imenovan za svoje junačko djelo barabantom (vrst oružnika u Republici grada Dubrovnika), pa eto i dan današnji ona se seka (kamen u moru) zove na barabantu i stara ti čeljad pričaju spomenutu priču u hvalu junačine Bara Barabanta. U Trstenomu, srpnja 1907.“ (Vid Vuletić Vukasović, Barabanat, u knjizi: Pripovijetke i priče iz dubrovačke oblasti, Hercegovine i t. d., knj. I, Tisak i naklada Knjižare „Jadran“, Dubrovnik, 1923, str. 53-55).

 

Vid Vuletić-Vukasović

[Prijepis: Đivo Bašić]

 

1960. S. O barabantima vidi: Trpimir Macan, Dubrovački barabanti u XVI. stoljeću, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. VIII-IX, (1960.-1961.), Dubrovnik, 1962, str. 301-323.

Uluč-Alija (Uluz-Alija, Uluš-Alija) bio je Talijan „Luca Galeni i rodio se 1508. u Licastoli u Kalabriji. Na putu između Cutra i Napulja zarobili su ga Ali-Ahmetovi ljudi. Privezan lancem uz klupu jedne turske galije morao je Luca Galeni veslati nekoliko godina. Njegova leđa često su krvarila pod udarcima nadzornikova biča, a više puta bio je gladan i žedan. Skršen trudom i mukama odrekao se Galeni kršćanske vjere i postao je El-Elđ Alija (Alija Odmetnik). Uluš-Alija započeo je svoje gusarske pothvate pod vodstvom strahovitog Draguta čiju je slavu uskoro zasjenio. Predvodeći 1560. godine dio Pijale-pašina brodovlja, porazio je kod Zerbija kršćansko brodovlje. Uluš-Alija je 1568. godine imenovan alžirskim potkraljem, a 1569. oduzeo je Španjolcima Tunis. Tijekom ulaska u Jadransko more Uluš-Alija se okomio na mletačku galiju kojoj je uspjelo zakloniti se u neutralnu dubrovačku luku. Od Dubrovčana je Alija doznao za pripreme Svetog saveza [Kršćanske lige za Ciparski rat odnosno bitku kod Lepanta]“. Vidi: Paul Chack, Bitka kod Lepanta, (Turska mornarica u akciji), Jadranska straža, god. XVII, br. 1, Split, 1939, str. 28; Niko Duboković Nadalini, Obrambene prilike na sjevernoj strani otoka Hvara u XV-XVII. st. i Lepantska bitka, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 198, bilj. 30.

„U prošlim ratovima između nevjernika i kršćana, a posebno u ovom proteklom, tako znamenitom ratu, koji je potom završio na Dan sv. Justine, između Lepanta i Kefalonije, godinme 1571., 7. listopada, kad se svijet našao gotovo podijeljen na dva dijela, a svatko je čekao tko će njime zavladati, jedino Dubrovnik življaše u sredini, kao promatrač, ljubazan prema objema stranama. U gradu se (kao zajedničkoj tržnici i u sigurnom utočištu za sve) trgovalo jednako, dapače i više nego u drugim vremenima. […] Zbog toga se Dubrovnik, poput neke Noine arke, nalazio kao u luci spasa, pun različitih naroda koji su inače bili neprijatelji, te različiti po jeziku, odjeći, vjeri, dok se činilo da će vani rat kao potop sve preplaviti“. (Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, /S talijanskoga preveli: Iva Grgić – Stjepan Krasić/, Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2011, str. 139).

„Kada se 7. listopada odvažno ušlo u okršaj kod Ehinada, kršćani razbiše 160 brodova i pokriše more leševima, krvlju i razbijenim brodovima, a ostatak neprijateljskog brodovlja rasprše. Sami pobjednici vijest donesoše u Dubrovnik, a Dubrovčanima Turci nanesoše štete, optužujući ih za pretjeranu ljubaznost prema pobjednicima. Dubrovačkoj državi velike štete nanose brojne čete iz Bosne, a nekoliko turskih gusara koji su galijama pristali uz Mljet haraju po otoku, pljačkaju samostan, ubiju nekoliko redovnika, a stanovnike prisile da se sklone u tamne pećine i skrovišta“. (Francesco Maria Appendini, Povijesno-kritičke bilješke o starinama, povijesti i književnosti Dubrovčana, /Prijevod: Ante Šoljić/, Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2016, str. 314).

„Turska flota je pošla u potragu za armadom Svete lige. U Boki kotorskoj se zadržala oko 10 dana. Uluč-Alija i Karahodža, prema dubrovačkim vijestima i oko 80 brodova, krenuli su na zapad, (prošli pored Dubrovnika gdje je [dubrovačka] vlada darovala Uluč-Aliji 200 dukata i podijelila darove njegovim reisima), napali Korčulu, Brač i Hvar, opustošili ih, a zatim se vratili u svoje vode. Prilikom povratka [dubrovačka] vlada ih je obavijestila o užurbanom okupljanju kršćanske flote u Mesini i o broju brodovlja. Turska je izgubila bitku kod Lepanta, ali je dobila rat. Dubrovnik je ubrzo bio obaviješten o tijeku Lepantske bitke do te mjere podrobno i pouzdano da mu se i Mehmed-paša Sokolović obratio za pojedinosti o njoj. Ostaci Karahodžine folte, razbijene u Lepantskoj bitci, nisu se pridružili Uluč-Aliji, nego su se vratili u Jadransko more i odmah poduzeli niz gusarskih napada na trgovačke brodove i mletačke posjede. Krajem listopada 1571. godine, pred Dubrovnik su doplovile tri turske trireme i jedan galijun i zatražili od [dubrovačke] vlade da im da neku opremu.“ (Toma Popović, Turska i Dubrovnik u XVI. v[ij]eku, Beograd, 1973, str. 285, 287-288, 292-293).

Općenito o tadašnjim događajima vidi: Antun Ružić [Rosaneo], Povijest korčulanske pobjede proti Uluz-Aliji Algjerskome polukralju održane dne 15 kolovoza 1571 godine, (prijevod s latinskoga: Petar Franasović), Tiskom Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871, 38 str.; Vinko Foretić, Turska opsada Korčule g. 1571, Vjesnik Vojnog muzeja u Beogradu, 5, sv. II, Beograd, 1958, str. 61-91; Gligor Stanojević, Naši primorski gradovi u doba kiparskog rata 1570-1573, Vojnoistoriski glasnik, 1-2, Beograd, 1960, str. 74-105, br. 3, str. 60-81; Vinko Foretić, Korčula, Dubrovnik, Boka Kotorska i Lepantska bitka, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 169-171; Đivo Bašić, Bitka kod Lepanta 7. listopada 1571. godine, Mogućnosti, god. LIV, br. 10-12, Split, 2007, str. 145, bilj. 14.