„Sultan Mehmed II. Osvajač zabranio je trgovinski promet bakrom, olovom i kožnom robom godinu dana prije nego što su Osmanlije zauzele Bosnu [1463.]. Dakle, Truci su ušli u Bosnu bogatu rudama i koncepcijom da proizvodi rudarstva pripadaju državnom sektoru privrede koji je zainteresiran da sirovine koje su važne za vođenje rata ne odlaze na stranu. Na terenu, u Bosni, ta zabrana nije poštovana, a prikazano shvaćanje nije uvažavano. Zbog toga se i moglo govoriti o izvozu proizvoda rudarstva. […]

Čak su i bosanski franjevci u listopadu 1487. dovezli na četiri konja olova koje su u Bosni skupili kao milostinju. Na jednog konja trebalo je angažirati soli za jedan perper (ili točnije za 13,5 groša). […]

Vojvoda Esebeg Ishaković je u studenom 1465. godine preko dubrovačkog trgovca Marina Petrova izvezao u Dubrovnik 106.611 litara olova s nalogom da se metal proda u [ankonitanskoj] Marki i dijelom u Apuliji. Kao što se vidi, od samog početka funkcioniranja osmanlijske uprave u Bosni zabrane izvoza nisu se držali ni oni koji su imali dužnost toj odredbi osigurati provođenje. Sultan Mehmed II. je odmah po osvajanju Bosne rudnike srebra, olova i željeza predao na upravu hodži Bajazitu i vitezu Hoškademu. Hoškadem je pak prodao Dubrovčaninu Paskoju Romegi zakup rudarskih mjesta (Srebrenicu, Črnču, Zajaču i Krupanj) za 7.000 dukata. Kao zakupci, pored Romege, spominju se i Stanac Ugrinović, knez Ivan Marković i Stjepan Hvaović, koji su za 4.000 dukata godišnjeg zakupa preuzeli olovačku carinu. Kod prikupljanja sredstava za sultanovu blagajnu već na početku nastale su teškoće, pa je sultan 1467. i 1468. godine preko pisama i svog poslanstva zahtijevao da se Romegina imovina proda kako bi se naknadio dug od 2.700 dukata njegovoj hazni [blagajni, riznici]. […]

Kao turski amaldar (carinik) 1470.-ih najviše se spominje Dživan Pripčinović koji je trgovao u Bosni i uspostavio dobre odnose s Turcima. Pripčinović je u svibnju 1471. kupio od Hamza-bega carine u Foči, Goraždu i Cernici za 70.000 akči (aspri). Već dvije godine odranije je dobio i zakup na bosanski crvac (realgar). U zakupu carine kompanjon mu je bio Nikola Radišić, ali je najviše radio s bratom Đurom i sinom Kristofanom. Poslije Đurine smrti Turci su tražili od Dživana isplatu od 7.000 dukata duga. Do 1479. Dživanovi dugovi popeli su se na 11.250 dukata. Dubrovačka vlada je pristala podmiriti dug, te da im se izruče Dživan i Kristofan. Poslije ispitivanja otac i sin su strpani u vreće i bačeni u more, svakako da ne bi naknadno Turcima otkrili zatajivanje [utaju] carine i slične prekršaje Dubrovčana na turski račun.“ (Bogumil Hrabak, Dovoz bosanskog olova u Dubrovnik 1463–1520. godine, Hercegovina, /Časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe/, 5, Mostar, 1986, str. 40, 55-56).

„U ‘Ranjininim’ analima pod 1479. godini stoji da su se Dubrovčani obvezali Porti da će isplatiti sve Dživanove i Kristofanove dugove (11.250 dukata), ali tek onda kada im Turci za 3.000 dukata izruče obojicu, što su Turci i učinili sredinom rujna 1479. godine. Zbog velikih neprilika koje su imali s njima dubrovački građani, optuživani da im duguju novac, Dživan i Kristofan Pripčinović ispitani su istog dana kada su dovedeni u Dubrovnik, a zatim pogubljeni i u vrećama bačeni u more iza Lokruma. Poradi isplate njihovih dugova Dubrovčani su, kaže ‘Ranjina’, rasprodali njihovu imovinu i još su morali dodati od državnog novca. […] Poklisari su 1482. godine pored harača predali sultanu i 1.800 dukata za Kristofanov dug. Kako su Dubrovčani 1484. godine odlagali plaćanje Pripčinovićevih dugova, sultan je jednostavno od novca koji su donijeli za harač otpisao Dživanove i Kristofanove dugove, a dubrovačku vladu zadužio za odgovarajući dio neplaćenog harača.“ (Ivan Božić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Posebna izdanja, knj. CC, Istoriski institut, knj. 3, SAN, Beograd, 1952, str. 320-321).

„Godine 1480. upute se Turcima poklisari gospoda Jakov Pijerko Bunić, Dživo Palmotić i Vlaho Kaboga, s darovima u srebru u vrijednosti od 7.000 dukata. A godine 1481. poslaše Dubrovčani druge poklisare na Bajazitovu krunidbu, s darovima u vrijednosti 5.000 dukata. […] Iste [1482.] godine odoše poklisari Bajazitu s uobičajenim dankom i s još 1.340 dukata poklona njegovoj Porti.“ (Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, /S talijanskoga preveli Iva Grgić i Stjepan Krasić/, Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2011, str. 86-87).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić