Legendarni gospar Vlađ Gozze – „ponosita i plemenita duša“ – „jedinu je prošlost ljubio, sadašnjost je prezirao, u budućnost nije vjerovao“ kao ni u plaćanje poreza (staroj Austriji)

„Kad ono ljetnoga jutra sunce sa Žarkovicom pomoli oko i prvom zrakom ošine vrhove mirisnog borja na samotnoj Petki i na kitnoj Gorici Sv. Vlaha i poljupcem pozdravi gusto busje na Lokrumu, sipajući nad otokom zlaćeni dažd zračnih molekula, te se sa sitnim praškom cvjetova i s mikroskopičnim kukcima u nestašnoj igri nadmeću, i kad ona pusta vodena ploča, tihim lahorom istom poskorupljena, plane odjednom u svakojakim šarama kojim majka Adrija potkiva plavetnilo štono odsijeva visokom nebeskom svodu, te se u nju i u sebe zaljubljen zrcali nepomućen ni pramom magle ni bičem oblaka, onda zelene Pile i bijele Ploče i radišni Gruž i vlasteoski Lapad protaru oči i iz slatkog se počinka bude. Na brdu i u polju ptice pjevice izvijaju pjesni ljuvene, kukci zuju, a kokoti [pijevci] budilici poju. Na moru jedini bijeli galeb sporim letom mučke monotone zavoje svija. Život, mladi, bujni život prožimlje sve: od crva do čovjeka, od trave do stijene na kojoj rosa što je pred zoru pala, pod sunčanom žegom isparuje.
Za surim zidinama, u hladovitom osoju, grad Dubrovnik još(te) spava. Puste su bijele popločane ulice gdje ono starinske palače široke sjene odbijaju. Placa, s dvostrukim redom zatvorenih prodav[ao]nica, samoću još samotnijom pravi: [pod]sjeća te ukopišta i grobnih ploča. Divna arhitektura Spasove crkve i one Sv. Vlaha i Sponze i Kneževa dvora taj upečatak ne slabi, već jača. Tuđinac koji u ono vrijeme onuda nabasa, uskrsava okom pameti minule dane što se nikad više vratiti neće. I viđa lagane šajke gdje morem križaju, i krupne galije gdje se s debele pučine vraćaju kući krcate blaga. I na njima bijeli stijeg Sv. Vlaha, onaj isti što se i na Orlandu vije. I viđa knezove, banove i kra[l]jeve gdje pod tim stijegom zaklona traže. I viđa gospodu, u svečanom ruhu, hodom stavne, svijetom teške, gdje se pred Dvorom šetaju, čekajući da ih zvono u vijećnicu zovne. I tad promišlja da nije samo jedno sunce koje na nebu sjaji i da zrake njegove nijesu dovoljne da izbiju iz srca pupak k’o što ga iz zemlje vabe…
No ta snitva ne traje dugo. Sunce obasjava zidine i palače. Čeljad po ulicama vrvi, ne tužna, već vesela, ne zamišljena, već zaposlena. I čuje se razgovor i čuje se smijeh. Život; topli, bujni život. Tmušne prikaze prošlosti odstupiše pred svježom realnošću. Pomlađen Dubrovnik u novoj nadi diše. Prošlost je spomen kojeg se Dubrovnik sjeća kad knjige čita. Jer svaki, pa i najmiliji spomen, vremenom izlinja. Ta čovjek ne živi u prošlosti, već u sadašnjosti. A sadašnjost je Dubrovniku jamac za budućnost.
Uskrsnut ću pred čitateljem jednog od tih gospara čiji je otac nekad šetao se ‘pred Dvorom’ onako k’o što ga je spomenuti tuđinac u razigranoj mašti viđao. ‘Taj je gospar umro 1853. godine, a mislim da je bio zadnji dubrovački gospar u potpunom smislu riječi. Vas [cijeli] svoj život on je proveo u prošlosti: od sadašnjosti niti je mario znati niti je išta znao. Njom se bavio samo toliko koliko mu je trebalo da mu, što je žalio, još nezaboravnije bude. Jedinu je prošlost ljubio; sadašnjost je prezirao; u budućnost nije vjerovao. Ogranak stare vlasteoske obitelji, bijaše aristokrat od glave do pete. Jedan njegov djed bijaše uzeo za ženu jednu [iz obitelji] Valois, a to je kraljevska krv. Bijaše ponosit, ali ne ohol. Ponositost nije porok. U njega pak pogotovo nije bila porokom, jer blage ćudi, dobra srca, bez natruhe zlobe i zloće. Nije se oženio niti se htio oženiti iako je mogao. U Dubrovniku bio je prva ličnost, od svakoga bez razlike čašćen, ne stoga valjda što je bio imućan, već jer je uvijek sebi dosljedan bio. Kako je on shvatio život nije ga nitko u Dubrovniku shvaćao. Srećom. Prema tome se i njegovo ponašanje odvajalo mnogo od onog njegovih građana. No to mu nije nitko upisivao u grijeh, koliko god su njegove riječi katkada bile oštre, a njegov se način gdjekad i kosio s pravilima društvenog života. Držali su ga ‘originalom’ [oriđinalom], tj. čudakom. U Dubrovniku – koji tu vrst[u] čeljadi poznaje – čudaku jednostavno je sve, to više pak plemenitom čudaku, plemenitom ne krvlju, već srcem.
Gospara Vlađa – tako se zvao – više nitko [1910.] ne spominje osim 2-3 starca. U puku pomiče se jedino pridjevak što su mu bili nadjenuli: ‘anima fiera e nobile’ (‘ponosita i plemenita duša’). Taj pridjevak govori dosta. Pošto je gospar Vlađ umro mnogo i mnogo godina prije nego sam se rodio, zato sve što o njemu znam, znam jedino po čuvenosti. Saznao sam ovo što ću vam pričati iz usta svoga pok. prijatelja dum Ivana Stojanovića koji ga je dobro poznavao i koji ga je na samrti ispovijedio, pričestio i uljao [pomazao]. Bio sam i nazad godina napisao nešto o tome vlastelinu u ‘Obzoru’, ali vrlo malo. Ovim što danas [1910.] pišem odskače prilično jako i bistro karakter gospara Vlađa. Anegdotski oblik što sam opisu dao mislim da najbolje postizava svrhu.
Gospar Vlađ bio je visok, a suh. Hodio je vas [cijeli] uštapljen, polako i dostojanstveno, u desnoj ruci štap s držalom od kosti; kako bi hodio, ud[a]rio bi jako štapom o tle. Tu naviku bijaše od njega naslijedio i pok. dum Ivan [Stojanović]. Kako rekoh, bio je – ako ne bogat – imućan. Imao je baštinu i kuća. Malo bi stanovao u gradu; najviše na Pelješcu i u Rijeci [dubrovačkoj] (Ombla). Kapica na glavi, čibuk [lula] u jednoj ruci, a u drugoj knjiga, to je bio život kod kuće. Kapica i čibuk, bez knjige, takav je izlazio van. Pa kad bi zalazio u Dubrovnik, ostavio bi doma čibuk, ali bi nosio kapicu. I netko mu jednom to zamjeri, na lijep način, dakako. A on će: ‘Ragusa non e citta da cappello’. (‘Dubrovnik nije više grad gdje se nose klobuci’). Otkad je [Dubrovačka] Republika pala, za njega je i Dubrovnik bio pa[d]nuo od grada na selo. Evo i druge definicije Dubrovnika iz njegovih usta: ‘Andana butiga’, tj. ‘Eine Geschaftenallee’ (‘voj [tijek, hod osrednjih] prodav[ao]nica).
Rijetko bi hodio u kafanu. Nije igrao ni karata ni biljara. Jest šaha i to s jednom cijelom ličnosti: s nekim Marinom, papučarom od zanata, dakle čeljadetom iz prostoga puka. Vlastelin i pučanin, u ono doba, gdje igraju u kafani javno! Monstrum! I neko će ti gosparu Vlađu prišaptati da je ta pojava prilično sablažnjiva, pa ako hoće igrat’, nek’ igra s čovjekom prema sebi, a ne s jednim Marinom. ‘Zašto?’ – njemu će tiho gospar Vlađ, upirući kažiprstom u čeljad što su tu u kafani bila, trgovci, činovnici i vlastela – ‘Marino A, Marino B, Marino C’. Mislim da shvaćate što je tim htio kazati.
Imao je nešto posla na sudu u jednoj parnici. Nije bilo kud već je trebalo glavom poći. I gospar Vlađ ode, s kapicom na glavi i sa štapom, ka(k)o obično. Sjedne u predsoblje i čeka. Sudac je bio zaposlen, ali netom mu javiše da je došao gospar Vlađ, istrčao je iz sudnice preda nj: ‘Ustrpite se, molim Vas, gosparu Vlađo, neka završim jedan pos’o, pa sam ončas s Vama’. A gospar Vlađ će ka(k)o iz puške: ‘Soffrir, ognor soffrir, altro consiglio darmi, padre, non sai?’ To je stih iz Alfierovog dramata ‘La congiura dei Pazzi’: ‘Trpjeti, uvijek trpjeti, drugog s[a]vjeta, oče, ne znaš mi dati?’ – Promislite kako je ostao sudac!
U Kneževu dvoru – to je krasna palača izgrađena u XVI. vijeku [nešto prije] od Onofria Giordana; u njoj je stanovao knez Republike dubrovačke za vrijeme svoga kneževanja; osim toga, u njoj je bila i dvornica [vijećnica] gdje je vijećalo Veliko vijeće – u Kneževu dvoru dakle smješteno je Ć. k. kot[arsko] Poglavarstvo i tu ima i kot. Poglavar svoj privatni stan. Onda je bio poglavarom barun Rozner. Gospar Vlađ imao je nekakvu raspr[av]u s kmetovima. Ovi su se tužili na poglavarstvo. Poglavar odapne pozivnicu gosparu Vlađu s molbom da izvoli doći taj i taj dan u taj i taj sat kod njega da se dogovore. I evo ti gospara Vlađa, preodjevena u crno po svih sedam zakona društvenog pravilnika. Kucne na vrata velike sobe gdje je poglavar uredovno radio, a iznutra čuje se glas: ‘Avanti!’ (‘Naprijed!’). I gospar Vlađ uđe i stane na pragu sobe. Poglavar je po svoj prilici bio zaposlen jer je čitao neke spise, pa se nije ni okrenuo da vidi ‘ko je, nego će mahajući rukom: ‘Počekajte, molim Vas, časkom, pa sam odma’ s Vama’. – Muk. – Napokon dalo se poglavaru pogledat na vrata, kad li vidi koga? Gospara Vlađa gdje stoji na nogama, vas [cijeli] uspravan ka(k)o štampano ‘I’. Skoči se brzo sa stočića i poleti k njemu, pa kazujuć’ rukom na kanapu [sofu za sjedanje]: Oh! Oprostite za boga, gosparu Vlađo, nijesam Vas bio vidio. Molim Vas, akomodajte se’ (‘izvolite sjesti’). Gospar Vlađ pokloni se salonski, pa će učtivo i tiho, kazivajuć’ i on opet rukom na kanapu: ‘Prego, prego, signor barone (i upre glasom na riječ ‘barone’). Sono in casa mia, ed io, che sono conte, le do il permesso di sedersi’. (‘Molim, molim, gospodine barune. Ja sam u svojoj kući, i ja, koji sam grof, dopuštam Vam da sjednete prvi.’).
Kad bi došlo vrijeme da valja plaćati državi poreze na kuće i na baštine, ovaj bi se prizor s gosparom Vlađom redovito svake godine ponovio: Najprije bi porezni ured poslao gosparu Vlađu prijavnu cedulju gdje je bilo crno na bijelu da kroz to i to vrijeme treba mu platiti toliko i toliko poreza za kuće i baštine. U cedulji je ujedno bilo zabilježeno koliko ima roka za utok. Gospar Vlađ uzeo bi lijepo cedulju s dva prsta i njom bi pripalio čibuk [lulu]. Ele, došlo bi vrijeme da se plaća, a o gosparu Vlađu nema ni habera [glasa]. Porezni ured pričekao bi još jedan, dva, tri i četiri dana i napokon odapeo bi drugu cedulju gdje ga se skladno opominje da kroz taj i taj rok svakako plati. Isto tako puhat u vjetar. Sad dolazi na red treća cedulja: ako se ne plati u tri dana, licitira se biće [pokretnine]. Gospar Vlađo ni pisnut. Činovnici, jadni, na trista muka. Žao im je ugledne ličnosti, a žao im je opet i javne sablazni. Ama, nema druge, već valja zaplijenit i licitirat. I evo ti u Rijeci [dubrovačkoj] – gospar Vlađ stanovao je stanom u Rijeci [dubrovačkoj] – ‘fanta’ (uredovnog poslužnika) s jednim žandarom, pod puškom i pod bajunetom. Tako zakon hoće. Kucaju vili na vrata. S gosparom Vlađom stanovala je jedna cigla duša: stara služavka Mara. ‘Mara, pođi viđi ‘ko je!’ Mara se vraća sva ustresena da je žandar. ‘E, pa neka kuca. A ti da mu nijesi otvorila, jes’ čula?’ Oni vani kucaju, kucaju, po[la] sata: ne miče se niko. Eh! Zakon kaže da valja razvalit vrata. I naš ti žandar, pušku u ruke, pa kundakom na vrata. Zamahni dva-tri puta, a ona se rastvorila u sve širine. I evo ti ‘fanta’ i žandara, pokunjeni, smeteni, s kapom u ruci, pred gospara Vlađa: ‘Oprostite, gosparu Vlađo, mi nijesmo krivi …ž’o nam je jako… oprostite… ‘Otkud, otkud!’ – on će ih prekinut – ‘Sjedite, akomodajte se’. Pa će Mari: ‘Mara, donesi kupicu malvasije za ove gospare!’ Kad su žandar i ‘fanat’ popili malvasiju, upita ih gospar Vlađ što žele. Oni mu kažu da su došli zaplijenit. ‘Dobro!’ I povede obojicu u salu (dvornica). Tu je, po srijedi, veliki sto’, a na stolu prstena, kolajna, plitica, svijetnjaka [svijećnjaka], ožica [žlica], križa od zlata i od srebra. ‘Služite se!’ Gleda ‘fanat’ ima li novaca: nema ni prebijene pare. I od toga blaga božjega uzme onoliko koliko mu se na oko čini da će pokrit porez i troškove, pa ‘Sluga Vam se!…’ – ‘Klanjam Vam se…’, i put za uši. Ured bi prodao na licitaciji što je bilo zaplijenjeno, a našle bi se dobre duše koje bi zlato kupile i od kojih bi opet gospar Vlađo ga otkupio, ali (ga) nigda nije on dao iz svoga džepa, direktno, ni pare za poreze. Taj bi se tragikomičan prizor svake godine ponavljao, tako da se porezni ured na ovrhu privikao i slao odma’ žandare, bez ikakve prijave bi ovaj pokupio što je potreba – i mirna Bosna.
Kako već rekoh, gospar Vlađ preminuo je 1853. godine. ‘La question d’ Orient’ [‘istočno pitanje’] bijaše onda posvema zaokupila evropsko javno mnijenje. Čuo se u zraku kao neki daleki tutanj topova, dok oči slutnje nazrijevahu krvavih sjena: to bijahu sevastopoljski topovi, a sjene jadikovski razboji Alme, Balaklave i Inkermana [Krimski rat]. ‘Coming events cast their shadows before’, veli Campbell. – Gospar Vlađ ležao je u postelji, neprebolnom boleticom shrvan. Je li, nije li znao, da mu se posljednja primiče ura? Jedna nezakonita kćer i služavka Mara njegovale [su] ga i oko njega se brinule. I obje su plakale jer gospar Vlađ nije još dao naloga da zovnu svećenika, neka ga s Bogom smiri. A nijedna od njih nije se usudila da ga upita želi li popa. Dok na svrhu kćer slomi srce i pozva k sebi dum Ivana Stojanovića koji je onda stoprv zaređen bio. Briznu u plać i otkri mu što joj srce tišti. Strah je da joj otac ne umre, a da ne primi put božji. Moli ga nek’ pođe k njemu i nek’ ga preslovi da se ispovijedi i pričesti. Dum Ivanu na ino se ne može već poslušati. Kad stupi u sobu gdje je bolesnik ležao, bjelji bijaše od bolesnika. Stari vlastelin poznavao je dobro mladoga popa. I zametne razgovor… o istočnom pitanju. Bolesnik je govorio, tiho i ozbiljno, ne valjda kao čovjek kome su sati izbrojeni, već kao onaj koji pred sobom ima još dugu budućnost. Pop je slušao, mučao, pogdjekad samo – na koji upit – štogod prikrpio, ali vas [cijeli] uzbunjen i smeten. Ne zna kako će opremiti ono za što je došao. Kad li odjednom gospar Vlađ prekine razgovor, upre oči u dum Ivana i reče mu: ‘A sad stavi na se stolu [štolu, naramenicu katoličkih svećenika], klekni i ispoviđi me. Znam da su te one dvije poslale jer ih je strah za mene. Umirimo ih!’. ‘Čudna je ta ispovijed bila’, kazivaše mi dum Ivan, ‘i meni se sve pričinjalo da sam ja onaj koji se ispovijeda, a da je on onaj koji ispovijeda’. Nakon dva dana gospar Vlađ tiho usnu u Gospodinu. Umro je kao pravi Dubrovčanin, kao vlastelin, kao kršćanin. Njegovo ime potomci zaboraviše, a tim su sebi i njemu učinili najveću uslugu. (Antun Krespi, Gospar Vlagj, Prava Crvena Hrvatska, god. VI, br. 258, 259, 260, Dubrovnik, 1910, str. 1).

U zadnjem broju navlaš sam izostavio završetak ovog podlistka da kroz šest dana mogu upitati dozvolu kod g. pisca [Antuna Krespija], te da u današnjem [12. II. 1910.] na(do)stavim jer držim da uljudnost ne dopušta dopunjati bilo koju radnju bez privole dotičnog g. pisca, i uprav’ kad sam imao pisati g. Krespi(ju) u Sarajevo, ovaj dođe u Dubrovnik na svečanost sv. Vlaha, te mi izjavi da mu je dapače milo da iznesem što znam, pak evo to danas i činim, jedino što ne iznašam sve što znam i što mi je ista gospođa Luce (kći gospara Vlađa) pripovijedala jer bi još mogao imati kakvih neugodnosti:
Gospar Vlađ (iznesimo mu jednom i prezime: Gozze) imao je kćer sa svojom sluškinjom Marom, i to u Rijeci dubrovačkoj, godine 1830. Mara je bila rodom iz našega [Dubrovačkog] Primorja, ali tako se (je) ona u kući gospara Vlađa izučila da kada bi s njome razgovarao ne bi bio rek’o da govoriš s prostom seljakinjom iz [Dubrovačkog] Primorja, nego s kakvom dubrovačkom gospođom. Nakon par dana gospar Vlađ zapovidio je da se sve pripravi za krštenje, i nadjenuše joj ime Luce. Ali krštenje bijaše obavljeno sasvim tiho, bez ikakvih pozvanika, tako da niti susjedi nijesu znali. Odmah ju zatim pošalje u našu Župu [dubrovačku] gdje ju povjeri jednoj čestitoj obitelji kojoj je mjesečno plaćao ugovorenu svotu. Do dvanaeste godine mala je Luce stanovala u Župi, jedino što bi (u) rijetko s kojom Župkom došla u Rijeku [dubrovačku] za par ura, i po objedu bi je opet povratili u Župu [dubrovačku]. Netom navrši dvanaestu godinu dade je u grad na privatnu školu (kod pokojnih sestara Pjerinovica) gdje je osim čitanja i pisanja učila i ženske radnje. Sve do tada zvala ga je ‘gosparu’ jer niti je ona znala, a niti joj je dano znati da joj je on, gospar Vlađ – otac, kao što nije znala ni da joj je stara djevojka Mara – majka. Stoprv poslije toga bijaše joj rečeno ‘ko joj je otac, a ‘ko majka … Kakvog li iznenađenja! … Netom joj gospar Vlađ priopći tajnu, pozakoni je, i tako se zvala Luce Gozze, ali bez vlasteostva što je pokojnicu sve do zadnjeg trenutka tištilo.
Kako je već spomenuto, gospar Vlađ umro je godine 1853., a nakon malo mjeseci preseli se u vječnost i stara Mara. Poslije pet-šest godina po smrti gospara Vlađa (ako se ne varam, 1859. godine) Luce se vjenčala. Ali i u tome čudne li sudbine! Poznato je kako je gospar Vlađ ‘volio’ oficire, a ipak se njegova kći vjenča[la] za – oficira, i to još rodom Nijemca! Zvao se Jozo Kreski, a bio je kapetan kancelarije u mjesnom vojnom opskrbnom uredu. S njime je živjela u najboljem miru i ljubavi, a on je od nje bio odmakao godinama; preminuo je kada je bio u penziji, nazad kakvih 26 godina. Po njezinoj želji bijaše pokopan u istu grobnicu u kojoj počivaju kosti pokojnog joj oca gospara Vlađa: u lijepom grobištu u Rožatu (Rijedi dubrovačkoj), na onom brežuljku gdje je i gospođa Luce pokopana. Nakon par godina po muževljevoj smrti gospođa se Luce nastani[la] u jednu čednu sobu, u najam kod jedne obitelji u gradu gdje je bila dobro gledana da mi se često hvalila. U zadnjim godinama njenog života sasvim je izgubila vid, a ipak bi ‘na pipice’ [na dodir] često raspremala svoju sobu, kako nam je kazala: za ‘divertimenat’ [zabavu, razonodu]. S mojim neprežaljenim učiteljem blagopok. dum Ivanom Stojanovićem češće sam hodio u gospođe Luce na posjed, i kada bi par dana propustili, a da ne bi došli, odmah bi stala misljeti ‘kako ih nema… što im se je dogodilo’, i meni bi više puta poručila što je od nas da ‘prokuram’ rijeti dum Ivanu da je dođemo naći. I uvečer bi pošli jer kada bi rekao dum Ivanu što mi je gospođa Luce poručila, kazao bi: ‘Večeras mi napomeni, pa ćemo svakako otić’ jer može misljet da smo je zaboravili’. I bila bi joj velika radost kad bi čula da na vrata kucamo, a dok bi još u ulici bili gospođa bi se Luce pripravila u susret, na vrh skala, jer bi poznala po dum Ivanu koji bi po običaju štapom po pločniku lupao. Bilo joj je uživanje kada bi nam pripovijedala o svojoj prošlosti, o Dubrovniku, a nadasve o gosparu Vlađu. Žalim što nijesam mnogo toga zabilježio što mi je kazivala, nadasve o nekim događajima u našem gradu 1852. godine, o čemu se ipak djelomice dosta sjećam. Ovo je pak trinaesta [1910.] godina da je umrla.
Gospođa Luce bila je prava dubrovačka gospođa: njezino je ponašanje bilo vrlo fino, a bila je dobra, vesela, blage ćudi, dosjetljiva, a i prilično školovana. Uvijek, pa i ne znam koje zlo trpjela, ipak je bila dobro raspoložena, te bi nam pripovijedala kakvih joj se izdogađalo, gorkih i smiješnih. Da ne pođem u dugo navesti ću samo neke događaje, i to smiješne jer neke teške i uprav’ stradajuće njezine doživljaje ostavljam za druge zgode: Jednom dođe joj muž u konfuziji da se hitno obuče jer da ima otići u posjetu jednom generalu. Gospođa Luce pohiti da obuče odijelo od crne svile, kad iznenađena: odijela nema ter nema; i tako pođe muž sam. Neprestano je abit [haljinu] po ormarima tražila, ali uzalud. Pita djevojku da nije ‘ko sumnjiv u kuću dolazio; ova odgovara da nije. Kad poslije dva mjeseca stvori se abit [haljina] u ormaru, i to ‘vas [cijeli] izmaćan, ishaman i na više mjesta rasparan’. I prizna djevojka (sluškinja) što je učinila: dogovorila se s vojnikom koji je također kod njih posluživao, i s jednom sluškinjom iz susjedstva, pa svi u maškaratu, na veljun, a vojnik je bio obučen u svilenom odijelu gospođe Luce, a one dvije od vojnika! Ipak im je gospođa Luce oprostila, i nije htjela da kaže svome mužu jer reče: ‘Što ću ga hodit jedit, kad se abit isto ne može povratit kakav je bio’. Promislite kakva je to dobrota! – Gospar Vlađ, kada je boravio u gradu, stanovao je na ‘Prijekomu’, a prema njihovoj kući da je bila jedna gostionica u koju je dolazio spomenuti oficir, i – kako sama reče – ‘tu smo se upoznali i nakon nekoliko mjeseci učinili vjeritbu, bez da je otac išta zn’o’. Ali, prije nego se vjerila, vagiđala je – k’o što sama naglasi – lijepoga mladića pok. Iva Jakšića, vrsnog učitelja muzike [glazbe], a nadasve violina. (Bila su tri brata: Ivo, Leso i Stijepo, s Konala, a Ivo je nazad mnogo godina umro u Trstu). I jedan dan dođe Ivo Jakšić u njezinu sobu da (se) razgovaraju. Kad nakon malo začu[o] se hod gospara Vlađa, a Ivo ne zna kud’ će i brže-bolje sakrije se pod postelju. Luce se pretvarala k’o da rasprema sobu, a gospar Vlađ čibukom u ruci uljeze u sobu, i nakon malo šetnje po sobi uskosito se prema Luci raskrivi: ‘Luce… Luce… a što su one nožice!?’ – pokazujući čibukom na noge Iva Jakšića jer, kako je bio dosta visok, noge mu ispod postelje provirivale. Luce se smela, ne zna na kome je dijelu svijeta… Ipak gospar Vlađ, iza kako joj očita lekciju, ode mirno iz sobe na drugi pod, u svrhu da rečeni može izaći na dvor. Ivo Jakšić vazda [je] pripovijedao da nikada nije podnio višega straha do toga puta.
(O raznim zgodama i nezgodama gospođe Luce mogao bi na dugo pripovijedati, a ništa ružna ili neskladna, ali radi ograničenog prostora prekidam).
Gospar Vlađ je živio gospodski, ali umjereno, vazda u granicama, jer nije bio bogat, pa bi više puta rek’o: ‘Toka se mjerit’. Dapače je bio i dužan pok. Lazareviću kojemu je po smrti Vlađevoj radi duga bila dana lijepa vila u Rijeci [dubrovačkoj] ispod Prijevora. (Gospođa Luce uvijek kada bi spomenula pok. Lazarevića, teško bi iz dubina uzdahnula, jer ne samo što je uzeo kuću nego da je i neke tisuće zaplijenio koje je od pok. Vlađa u miraz bila primila, naime da je ona morala dug podmiriti. Ovo ne kažem ja [F. Schick] nego navodim vlastite njezine riječi. ‘Ali’ – reče gospođa Luce – ‘Bog ne plaća svake subote’, pošto ni Lazarević nije dugo uživao jer, kako je poznato, završio je tragičnom smrću: nađoše ga u kući ubijena. I nikada se nije moglo doznati za njegovog ubojicu).
Na dopunu mi je spomenuti i to da je uz postelju gospara Vlađa na njegovom samrtnom trenutku osim dum Ivana Stojanovića bio i kanonik Pitarević, a ovaj je po smrti gospara Vlađa najviše i nastojao da se gospođa Luce što prije vjenča za oficira Kreski, da ne ostane bez ikoga igdje. I uistinu da se nije za nj udala, ‘ko zna kako bi završila, jer po njegovoj smrti uzdržavala se penzijom (30 for. mjesečno), inače bi možda završila u ‘Domus Christi’.
(A gdje li je stara Dubrovkinja gospođa Mare Beterinka, nekada u svakom raskošju, a završila je svoje stare dane na Pločama, za gradom, u jednom zabitom vlažnom magazinu… A kad bi nevoljnica sašla na put da se malo sunča, pristupila bi [joj] podla dječurlija da je zadirkivaju, povicima: ‘Gospođa Mare izgubila kudu’… Ježnja da čovjeka obuhvati kad samo i pomisli na cilj tih opakih, ljutih riječi! Kako joj ima biti bilo pri srcu… Koliko li sam puta s dum Ivanom kod nje bio! A dum Ivan bi uvijek meni dao znak da se okrenem da joj može dati koji fjorin, jer da bi osim dum Ivana kogod vidio, onda ne bi primila i naljutila bi se jer da je to poniženje. I nije čuda jer [je bila] stara dubrovačka gospođa, nekada u svakom izobilju…; i uvijek smo je zvali ‘gospođa Mare’. I drugi naši svećenici su je pomagali, također po onoj: da ne zna ljevica što dava desnica. Ali o njoj ću prvom zgodom štošta iznijeti.
Vidimo na žalost i dan-danas kako neki neotesanci na putu zadirkivaju jednog starog i pravog dubrovačkog gospara, umjesto mu nositi dužno poštovanje, pak bi bila sveta dužnost svakog pravog i poštenog građanina da dotične neotesance prijavi nadležnoj vlasti da ih ova zasluženom kaznom barem toliko skladnosti nauči kako se na putu imadu ponašati!).
Da zaključim o gospođi Luci Gozze: Jedne smo večeri po običaju bili kod nje na posjedu. Govorilo se je najviše o nekim dubrovačkim familijama, nadasve o vlasteli. Najednom se gospođa Luce ustane, otvori jednu omanju kutiju i izvadi jedno pismo, pa će nakon nekoliko riječi prema meni: ‘Dragi moj sinko, ja sam stara, približa[va] mi se funero [sprovod], jer vidim da svaki dan sve to više spadam, a i tvoj kum dum Ivan nije više u nekijem godištima’, (na što dum Ivan upa[d]ne joj u riječ: ‘Slobodno, kako mi se para, i ja ću ti do brzo… blizu su sedameset[e]…’) ‘i zato mislim da je nabolje da tebi dam ovu knjigu (pismo), da je u tebe spremiš jer i po dum Ivanu znam da sve čuvaš i…’ (ovdje štošta propuštam, a sve njezine blage riječi i da nemam većim dijelom pobilježene, čini mi se k’o da mi još u ušima odlijegaju) ‘pa budem li iskala nase [natrag], vratit’ ćeš mi, oli ako bi ti dum Ivan isk’o, a ako ti ne budemo iskat, a mi prije tebe umremo, čuvaj je, a po našoj smrti ako ne budu živi’ (ovdje mi spomene neke osobe…) ‘slobodno je možeš svakomu kaživat’, pa ako hoćeš dat’ i štampat’; dunque ako dočekaš i budeš sikur da su umrli’ (ponovno mi spomene odnosna imena koja su i na obvoju napisana, od kojih su dvojica već preminula), ‘tad čini što te je volja…’. Izrekavši još par riječi, stisne mi ruku i niz lice joj suze polete… Suvišno bi bilo da iskažem kako me je to potreslo…, i istoga dum Ivana, kojega sam molio da bi on uzeo u pohranu, ali ne htjede već da moram poslušati gospođu Lucu, što i učinih.
Godinu dana zatim gospođa Luce umre. Za sprovodom sam stupao s dum Ivanom. A nakon dvije godine za njom i dum Ivan poslije malo vremena bolovanja premine.
O pismu pak za sada mogu samo utoliko izjaviti – jer je i na jednoj strani obvoja označeno – da ne sadržaje ništa strašna niti štogod da bi se moglo imati kojekakvih posljedica, već zbog nekih okolnosti, a da mi se nije trefila ova zgoda možda ne bi’ nikada bio pismo niti spomenuo.“ (F. Schick, Nadopuna članka Antuna Krespija ‘Gospar Vlagj’, Prava Crvena Hrvatska, god. VI, br. 260, /12. II. 1910./, Dubrovnik, 1910, str. 1-2).

Prijepis: Đivo Bašić

P. S. „Vlađ Gozze je bio tipičan dubrovački karakter iz polovice XIX. st., čudak na svoj način. Kada ga je dubrovački poglavar Rosner pozvao da opravda širenje poznate Sorgove knjižice ‘O postanku i padu Dubrovačke Republike’, zabranjene u Austriji i osobito u Dubrovniku, nije ga ponudio stolicom, već je to sam učinio Vlađ Gozze rekavši: ‘Izvolite, gospodine barune, i ovako sam ja ovdje domaćin’. Barun Rosner ga je kasnije okarakterizirao riječima: ‘anima fiera e nobile’ (ponosita i plemenita duša). Bio je Dubrovčanin pravog kova. Dubrovnik je on smatrao kao Grad par excellence, urbs u najširem političkom i socijalnom smislu riječi, i nije mu trebalo ići preko granice svoje dojučerašnje državice da što novo vidi ili nauči. Izvrsno je govorio francuski, tako da je Ida Düringsfeld mislila da je dugo živio u Parizu, a on se zapravo nije udaljavao iz Dubrovnika i ljetnikovca u Rijeci dubrovačkoj. Volio je igrati šaha s nekim Marijanom papučarom, pa je na začudni upit druženja velikaša sa zanatlijom, odgovarao: ‘Moji dragi, došlo je vrijeme da ni velikaši ni bogataši, kad ih izažmeš, drugo nijesu nego Marijan A., Marijan B. i tako dalje’. Išao je ulicom uvijek s kapom na glavi, nikad s klobukom, govoreći: ‘Dubrovnik više nije za klobuke’. Od 1848. g. bio je pod stalnom prismotrom austrijske policije. Jedanput je bio osuđen na kućni zatvor od 12 sati, zbog kritiziranja neke vladine naredbe, pri čemu se ironično obratio zadarskom ‘guberniumu’ upitom hoće li to biti kućni pritvor po danu ili po noći. Njegov stav prema vlastima i životni moto je ujedno i odgovor na pitanje rođaka Lukše Gozze o njegovom ‘gubljenju vremena’ u Rijeci [dubrovačkoj]: ‘Što imam dosta mi je da priživukam; ja neću služiti, jer bilo perom bilo metlom, sve je jedna služba’.“ (Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800 – 1880), Zagreb, 1941, str. 219-221; Đivo Bašić, Dubrovačko okružje u doba neoapsolutizma (1852 – 1860), Filozofski fakultet, Zadar, 1994, str. 110-111).