Brodolom na koraljnom grebenu, Zapis o događajima naših mornara u Australiji 1875. godine [Katastrofa broda (jedrenjaka tipa bark) „Stefano“]

1. Od Cardiffa do Rta Dobre nade

„Jednog srpanjskog dana godine 1875. bark ‘Stefano’ je isplovio iz pristaništa u Cardiffu ne sluteći što mu spremaju more, vjetar i sudbina na četveromjesečnom putovanju do Hong Konga. Natovaren engleskim ugljenom, opskrbljen i spreman za sve vremenske nepogode, zaplovio je na svoj daleki put.

Bio je to jedrenjak, vlasništvo našeg čovjeka, Dubrovčanina Nikole Bačića, koji nije štedio novaca za njegovu opremu. ‘Stefano’ je zaista bio jedan od najsuvremenijih jedrenjaka, dug 160 stopa, nosivosti 868 tona, brz, dostojanstven i jak.

Vrijeme je bilo krasno i ‘Stefano’ je zaplovio brzinom od 9 – 9,5 čvorova. Razapevši sva svoja jedra naličio je kakvoj velikoj bijeloj ptici što se spustila na morsku pučinu da se u njoj ogleda. Neki su članovi posade već ranije plovili ovim putem. Njihovi zaboravljeni doživljaji ponovno su oživljavali u prepričavanju i mlađoj družini kojoj je ovo bilo prvo putovanje. Na pučini nije bilo drugog traga životu osim mnoštva dupina koji su pratili brod i svojim hitrim i dražesnim kretnjama zabavljali mlade mornare, i ovi ih zavolješe kao vjerne prijatelje. Samo onaj koji je sam osjetio svu sićušnu ništavost i osamljenost na tom golemom vodenom prostranstvu, može shvatiti i cijeniti radost koju mu donosi svaka pojava života na oceanu.

Ostavivši za sobom Azorsko i Madeirsko otočje i uzevši pravac zapadno od Kanarskih otoka, projuri ‘Stefano’ kod veličanstvenog rta Teneriffe, čija siva glava prodire u oblake stršeći visoko nad morem. Blaga zona pasatnih vjetrova pružila je mladim pomorcima još neviđene prizore. Nebrojena jata letećih riba pljuštala su po morskoj površini, udarala o bokove lađe ili padala na palubu.

Povoljni jaki vjetar gonio je ‘Stefana’ dalje. Projurio je kraj Kapeverdskih otoka. Uskoro je prešao ekvator. Taj događaj proslavljen je po starom pomorskom običaju. Staklenka, bačena s palube broda, koja je u svojoj nutrini skrivala list sa svim podacima o brodu i posadi, možda još danas pliva nošena morskim strujama. Često takve staklenke plivaju desetljećima, pa i stoljećima noseći vijesti s davno nestalih brodova.

Prešavši pojas ekvatora i zašavši u brazilsku struju, ‘Stefano’ je uskoro prešao Jarčev polutnik [obratnicu]. Razapetih jedara, gonjen sjeverozapadnjakom, ‘Stefano’ je plovio u smjeru rta Dobre nade.

Na ovom putu ‘Stefano’ je sreo jedan španjolski jedrenjak koji je plovio za Montevideo. Signalima su brodovi javili jedan drugome svoje ime i zaželjeli dobru sreću.

Blistavi Južni križ postao je ‘Stefanu’ novim vodičem, jer je konstelaciju sjevernog neba zamijenila konstelacija južne hemisfere, tog sjajnog svoda koji se zbog svog sjaja čini čovjeku bližim zemlji nego sjeverni.

Mladi i bezbrižni pomorci provodili su svoje vrijeme u obavljanju raznih brodskih poslova. Njihova sloga i prijateljstvo izrasli su iz zajedničke ljubavi prema moru, njihove mladosti i zajedničkih težnji. Svoje slobodne trenutke provodili su u lovljenju ribe koju bi na dohvat ruke domamili bacanjem otpadaka hrane. Kapetan im nije uskratio ovu zabavu, a kuhar Mato nije žalio truda pripremiti dobar domaći ‘brudet’.

Što je brod više prilazio rtu Dobre nade, vjetar je postajao sve žešći, podižući bijesne, zapjenjene valove. Kapetan je izdao nalog da se brod drži dalje od obale. Brzina vjetra bivala je sve veća. Posada je zatvorilo gotovo sva jedra. Od silnog šuma valova i zvižduka vjetra čovjek nije mogao čuti ni najbližeg člana posade. Brod se propinjao, podizan visokim valovima i kao s vrha nekog brijega sunovraćao se opet u dubinu da se ponovno propne drhćući, škripeći i stenjući. Valovi su pljuskali i prekrivali palubu nalik na razbiješnjele demone koji ruše sve što nađu na putu i odnose u svoje dubine. Ljudi su se vezivali konopcima uz mjesto na koje su željeli ostati. Prijelaz preko palube bio je nemoguć. Trebalo je čekati trenutak kad se brod nalazio u pogodnom položaju i pridržavajući se konopa, nategnutog s krme do pramca broda, prijeći na drugu stranu. Oštro i iskusno oko kapetana Vlaha odmjeravalo je visinu, smjer i snagu valova. Sigurnim, snažnim glasom izdavao je zapovijedi kormilaru, koji je vezan uz svoje kormilo, naglim i brzim pokretima uspijevao izbjegnuti snažne udarce valova. Od spretnosti, brzine i iskustva ove dvojice ljudi ovisila je sudbina broda i njegove posade. Jedan nespretan i nepromišljen pokret mogao ih je odnijeti u bezdan. U nejednakoj borbi malene orahove ljuske i razbiješnjelog oceana, ‘Stefano’ se vješto uklanjao udarcima svoga neprijatelja. Kad bi se brod surgao u dolinu vala i njegov pramac zaronio u more sve do prvog jarbola, mladim i neiskusnim pomorcima činilo se da je kucnuo njihov posljednji trenutak. Valovi su šumili i prijetili, pjenili se i igrali malenim brodom, ne dopuštajući ljudima predahnuti, stati i odmoriti se. Misli mladih odlijetale su u zavičaj, u sunčane dalmatinske gradiće i sela, te se opraštale od rodbine i znanaca.

Kontinentalac ne može zamisliti tu borbu s morem. Bojno polje, juriš, borba čovjeka s čovjekom, to je sve malo prema borbi čovjeka i oceana. Divno je i veličajno to doživjeti, preživjeti i biti u stanju pripovijedati.

‘Stefano’ se kretao brzinom od 3 do 4 čvora, udaljen nekih 300 milja od kopna. Kroz sitnu morsku prašinu ukazali su se obrisi nekog engleskog broda koji je plovio u istom smjeru, no uskoro ga izgubiše iz vida.

Oluja je trajala osam dana. Njen bijes se polagano stišavao, pa 9. rujna [1875.] potpuno utihne. Poslije nadljudskih napora besanice i gladi, iscrpljeni mornari odahnuše. Strah mlađih je nestao. Ovaj teški ispit približio ih je još više njihovim starijim i iskusnijim članovima posade koji su očeličeni mnogim teškoćama i olujama u moru nalazili jedini cilj svoga života, te kojima je more bilo najdražim prijateljem i najljućim dušmaninom.

Razvivši sva svoja jedra, ‘Stefano’ je lagano zaplovio prema otoku St. Paul.

2. Od Rta Dobre nade do australske obale

Odmorena posada prionula je popraviti štete što ih je oluja nanijela brodu. Iskusnom oku noštroma Grge nije izbjegla ni najmanja sitnica. Sve je trebalo doći na svoje određeno mjesto. Svaki konop, a bilo ih je na stotine, raznih debljina i duljina, imao je svoje mjesto, a Grga ga je znao. Znao je njihovu svrhu, kao i svrhu svakog komadića brodske opreme. Poznavao je brod kao dlan svoje ruke. Takvi Grge, ljudi koji nisu znali ni čitati ni pisati, nadgledali su i ravnali opremanjem novih brodova, nikada ne zaboravljajući ni najmanji konop, žabu (brodski naziv za kolotur) ili klin. Pod Grginom upravom na ‘Stefanu’ je uskoro sve opet bilo u potpunom redu.

Režući more brzinom od 10 čvorova, ‘Stefano’ se sve više približavao svome cilju. Trajno vedro nebo najavljivalo je dolazak proljeća.

Svaka četiri sata izmjenjivala se straža. Na brodu su stvarno zaposleni bili samo kormilar i oficir na straži. Slobodni mornari skupljali su se na palubi i provodili vrijeme u pranju i krpanju rublja ili odjeće i u međusobnom razgovoru.

‘O čemu li tako živo razgovarate?’ – upitao je oficir Karlo Kosta. Posada ga je vrlo cijenila [po]radi njegovog lijepog i upravo bratskog ophođenja.

‘Ovi mlađi’ – odgovori postariji mornar Tomas Dediol – ‘pričaju o kući, zavičaju, obitelji, o svojim vjerenicama. Neki znatiželjnici pitaju kako li izgledaju Kinezi. Zamislite, Jurić pita jesu li Kinezi ljudožderi!’.

Potapšavši Jurića po ramenu i nasmijavši se veselo, oficir mu reče: ‘Ima još dugo hoda do kuće. Tek smo na putu za Kinu. Već sam jednom bio tamo i evo me živa, Juriću! Ne trebaš se plašiti Kineza. To je krasan narod, prosvjećeniji od nas Europejaca. Upoznao sam jednog od njihovih školovanih ljudi koji je govorio vrlo dobro engleski. Jednom je, kaže, bio u Europi i nije se mogao načuditi našim običajima. Silazeći s broda na obalu, dočekaše ga, reče, neki mrki, neljubazni ljudi, opasani sabljama. Premetnuše mu cijelu prtljagu da bi ustanovili ne nosi li sobom oružje!’

Razgovor je tako tekao dalje. Svaki je od mornara dodavao neku svoju uspomenu ili doživljaj i tako upotpunjavao lik kineskog čovjeka.

Vrijeme je u razgovoru prolazilo brzo i smjena straže imala je biti za koji trenutak. Ustajući sa svoga mjesta, kapetan Karlo upita: ‘A jeste li se uplašili oluje, momci?’.

‘Ja jesam’ – javi se spremno kadet Bačić.

‘E, baš si mi pravi junak!’ – naruga mu se najstariji kormilar Srećko Bučić. ‘Ti ne znaš kakva je to sreća ploviti na novom barku. Naša jedra su nova, novi jarboli. Može taj podnijeti i mnogo gore oluje. A što bi ti, mladiću, da si bio na kojem starom brodu i vidio kako vjetar razdire i odnosi jedra, lomi jarbole, a brod se puni vodom. Posada mora tad crpsti pumpom vodu dan i noć bez prestanka, sve dok ne padne od umora. Ti još ne znaš što sve čovjek doživi i pretrpi na moru!’.

‘Vjerujem vam, iako je nevjerojatno’ – odgovori Bačić. ‘Ali, kapetane’ – reče obrativši se kapetanu Karlu – ‘zašto u školi nismo nikada čuli o životu pomoraca? Ni naše novine ne pišu o njima’.

‘Pitaš za razlog? Kopneni svijet, pa tako i pisci i novinari, malo se interesira[ju] za život i nezgodu nas pomoraca. Naše priče oni često slušaju s nepovjerenjem. Mi pomorci ne znamo pisati onako kako osjećamo i kako usmeno pričamo jedan dugome kad ostarjeli i iznemogli sjedimo pred kućom u hladu. Mi jedan dugome vjerujemo i razumijemo se. Vjeruju nam i djeca. Ona prepričavaju naše uspomene ističući hrabrost svojih otaca, djedova, poznanika. Možda će se ipak jednom naći vrijedno pero koje će pričati svijetu o nečuvenim i neviđenim događajima i junaštvima naših pomoraca’.

Bačić nije mogao dalje skrivati svoju tajnu: ‘Ja bilježim, kapetane, sve događaje na našem brodu od dana kada smo se otisnuli od obale. Bilježit ću i dalje, ako mi to dozvolite. Htio bih nikad ne zaboraviti svoje prvo putovanje i prvu oluju’.

Zvono je prozivalo novu smjenu i kap. Karlo požuri prihvatiti svoje mjesto na straži. Razgovor mornara se nastavio. Svaki je od njih želio da njihov mladi sudrug zapiše i njegovu priču.

‘Moj otac se utopio negdje uz obalu Engleske. Bilo mi je tada osam godina’ – pričao je Božidar Vulović. ‘Od cijele posade poginula su samo dvojica: moj otac i neki Lošinjanin’.

‘Kako se to moglo dogoditi? Pričaj nam o tome, Božo!’.

‘Svemu je krivo, ljudi, siromaštvo i bijeda. Oluja je bacila brod na jednu hridinu uz obalu. Mornari su presjekli jarbol i prislonili ga jednim krajem na kopno. Tako su se spasili, ponijevši sobom samo ono što su imali na sebi. Valjda znate da se brodovlasnici, kada brod propadne, ne brinu što će biti s mornarima. Pobrinu se samo otpremiti ih kući. (Takve su prilike vladale u pomorskom brodarstvu onoga doba!) Što je njih briga kako će ti ljudi opet na more! Zar je lako siromašnom čovjeku nabaviti ponovno rublje i ostalu opremu? Moj otac nije imao mira. Mučila ga je misao da će mu s brodom propasti sva njegova bijedna imovina: ‘incerata’ [kabanica], čizme i kaput ‘od Marseje’. Kako li će ih opet nabaviti? Stoga on i njegov prijatelj odluče da se po jarbolu ponovno vrate na brod i da ‘ispod prove’ spase ono što se dade spasiti. Njihova družina s obale gledala je sa strepnjom kako su ova dvojica vrebala na pogodan trenutak i sišla na brod. Nisu ih pokušali zaustaviti. Njihov je podvig mogao uspjeti da nisu valovi navalili svom žestinom i povukli brod u svoje dubine. Zar je to čovječno, ljudi, da mornaru nitko ne nadoknađuje njegov gubitak, da nitko ne misli na njegovu jadnu udovicu i siročad?’.

‘U našem selu nema obitelji koju more nije zavilo u crninu’ – prihvati Tomas Dediol. ‘Ili otac, ili sin… I ljudi te još nagovaraju da se ženiš! Pa, brate, zar se ženiš zato da ostaviš svoju ženu i djecu na milost i nemilost tuđih ljudi? Prošao sam tridesetu i ne mislim se ženiti. Pred očima mi je stalno moja jadna mati. Udala se od dvadeset godina. Otac je proživio s njom nepun mjesec dana i otišao na more. Ostavio ju je sa starim ćudljivim svekrom i svekrvom. Morala je hraniti kokoši, svinje i ovce, jer se bez njih ne može zamisliti domaćinstvo. Pomorcu trebaju vunene čarape, maj[ic]e i pokrivači. Kod nas ovce ne idu na pašu. Treba ići u polje brati travu i skupljati sijeno za zimu, treba poći u šumu, udaljenu po više sati hoda i donijeti teško breme česmine za ovce i ogrjev. Sve to radi nevjesta koju umjesto s pozdravom ‘Dobro jutro’, svekrva dočekuje upitom: ‘Jesi li dala živini?’.

Svekar traži da i najmanja grudica zemlje bude obrađena, a nevjesta i svekrva, ako još može, okapaju polje, sade, obrađuju. Ni časak odmora i mira. Pa i navečer treba presti vunu, plesti, krpati, dok se oči sklapaju od umora, a nažuljane tvrde ruke jedva drže iglu.

Svake druge godine dođe pomorac kući. Svaki njegov dolazak znači još jedno dijete… Bilo nas je šestero, šest teških tereta na leđima jadne majke. Uvijek se sjećam onih strašnih noći kad bi vani bjesnila bura ili urlala južina. Mati bi uzašla na kat i [u]mjesto da legne, zurila bi dugo u crnu noć, molila i plakala. Mislila je, sirota, da oluja bijesni tada po svim morima i da se otac u tom trenutku nalazi u smrtnoj opasnosti. Zar je mogla biti mirna? Pa svakog dana stizale su u selo crne vijesti i obavijale u tugu male mornarske kućice.

Uza sve to naši se ljudi žene i naše djevojke udaju. Zbilja nema jadnijeg stvorenja negoli je neudata žena u siromašnoj primorskoj kući. Udovice ipak ne umiru od gladi. Uz pomoć mještana one nekako odgajaju svoju siročad. A kad dječaci navrše 12-13 godina, oni odlaze ‘potezat burine’ kao što smo i mi učinili…’.

‘Prestani! Dosta je bijede i nevolje’ – upadne Jurić. ‘Nije Svuda tako. Čim nešto skupim, vratit ću se kući i oženiti se. Kod nas u Oskorušnu ne ide svak na more. Ljudi tamo obrađuju zemlju i ne ostavljaju je ženama. Dosta je tvoje tugovanke [tužaljke]. Vrijeme je da se raziđemo’.

‘Stefano’ je, međutim, kao ponosni labud letio prostranim Indijskim oceanom. U 25 dana prevalio je put od rta Dobre nade do otoka St. Paul (Kod otoka St. Paul vrše se magnetska opažanja i reguliraju kronometri.), ali zbog guste magle nisu se na ovoj točki mogla vršiti opažanja sa sekstantom i regulirati kronometar.

Početkom listopada [1875.] utvrđeno je na karti da se ‘Stefano’ približava australskoj obali. Zato je sada trebalo izvršiti opažanja koja su izostala na prolazu pored otoka St. Paul. Ovo je bilo tim više potrebno što je kapetan odlučio da kroz prolaz Ombay uđe u Pacifički ocean i da oplovi južni dio Filipinskog otočja.

26. listopada [1875.], točno u podne, posada ‘Stefana’ ugledala je australsku obalu. ‘Stefano’ je krenuo u sjeverozapadnom smjeru držeći se dalje od obale kako bi izbjegao njene podmukle koraljne grebene.

Straže su se smjenjivale jedna za drugom po utvrđenom redu. ‘Stefano’ je sad plovio nošen nešto jačim vjetrom. Mornari na straži budno su pazili na njegovu plovidbu. Nešto prije pola noći, gladan i umoran, siđe časnik Osojnak u mali brodski salon popiti crnu kavu. Uz šalicu kave i dobru cigaretu zadržao se u razgovoru s Jurićem. U salonu je bilo nekako neobično tiho; do njih je jedva dopiralo hukanje vjetra i škripanje jarbola, ali opasnost se skrivala u zasjedi, tiha i podmukla. Kad je sat otkucao dva i po’ poslije ponoći, časnik se lagano uputio na palubu, gaseći dogorjelu cigaretu. U tom trenutku bacio ga je žestoki potres broda na hrpu konopa. Naglo zaustavljen, brod je zadrhtao kao čovjek u predsmrtnim trzajima. Bijeli valovi, što su iz daljine izgledali kao meka, raščešljana vuna, skrivali su pod sobom oštre koraljne grebene. Kao rogovi razbješnjelog bika zarili su se u bokove ponosnog broda koji se nagibao sad na jednu sad na drugu stranu, dok su bezbrojni konopi podrhtavali. Treperenje jedra pojačalo je tjeskobu, a osjećaj da se brod nalazi u krajnjoj opasnosti zavladao je posadom koja je zabrinuta i zaprepaštena dohrlila na palubu i požurila izvršiti kapetanove naloge. Rastvorili su sva jedra i pritegnuli ih prema vjetru, u nadi da će se brod tako izvući iz škripca, ali su svi napori i nastojanja posade bila potpuno uzaludna. Koraljni greben je čvrsto držao svoj plijen.

‘Na sisaljke!’ – glasila je nova kapetanova zapovijed, ali sisaljke nisu više radile. Vjetar je međutim stalno jačao, a olujni valovi mlatili su o brod svom žestinom. ‘Stefano’ se cijeli tresao, udarajući bokovima o hridi. Bijaše očito da će brod propasti i da se katastrofa više ne može izbjeći ni otkloniti. Ljudi su to shvatili i osjećali, jer se uza sve napore brod punio vodom i uz škripu i lomljav[in]u polagano tonuo.

‘U čamce!’ – prolomio se krik. U takvom trenutku ne može se razmišljati o tome da li će biti vremena i mogućnosti namjestiti koloturnike, podignuti čamce i spustiti ih preko ograde u more. To su trenutci kad brodolomci skaču u čamac i ne misleći da li će se on moći održati na pobješnjelom moru koje istog trenutka može zauvijek progutati i čamac i ljude u njemu. Ne gubeći prisebnost, odvažni Perančić uspne se na jarbol i postavi žabe na šošnjak da bi se pomoću njih mogao spustiti čamac. Dok je čamac bio prikopčan, mornari su brzo smjestili nešto hrane, burad [bačve] vode i nešto odjeće. U prvi čamac trebali su ući najslabiji i najmlađi članovi posade. Ali osim Henryja, mladog Engleza, nitko drugi nije uspio u nj ući. Čamac se upravo pokrenuo pomoću vitla, kada ogroman val preplavi palubu, zahvati čamac i tresnu njime o ogradu broda. Krhotine i tijelo Henryja raznosili su valovi na očigled bespomoćne posade. Vodena masa nosila je sobom sve što nije bili pričvršćeno. Golemi su valovi odnijeli sobom i Perančića kad je silazio niz jarbol. Na brodu nije više bilo komande. Pojedinci su se otimali valovima kako su najbolje znali i mogli. Privezali su se uz pripone, jarbole, ograde, čekajući sa strepnjom, ne znajući kome će slijedeći val donijeti sudbinu Groissa i Perančića.

Dohvativši neke ljestve, mornar se Antončić baci s njima u more, a za njim skočiše kapetan Kosta i kadet Bačić. Bijesni valovi poigraše se s njima kao sa slamkama. Tek jednome od njih, Bačiću, uspije othrvati se njihovom bijesu i ponovno se prihvatiti broda. Držeći se grčevito uz brod koji je ležao prevrnut na bok, vidio je ogroman vodeni brijeg kako se pjeneći kotrlja prema njemu, noseći smrt. Ali ovog puta val mu je donio spas. Uzdignuvši ga na svoj vrh, brijeg ga je ponio tako visoko da se on uspio dohvatiti za neki komad željeza koji je stršio iz boka broda.

Povratak Bačića, kojega su smatrali izgubljenim, probudio je nove nade i pružio hrabrosti njegovim sudrugovima. Iskoristivši povoljan trenutak, preostali mornari spustiše mali čamac, brzo u nj smjestiše hrane i neke nautičke instrumente, pa se otisnuše od broda. Prije toga pobacaše u more preostalu hranu i sprave, nadajući se da će more sve to izbaciti na obalu. I ovaj put su veliki valovi zahvatili u svoj vrtlog mali krhki čamac i prevrnuli ga. Samo dvije ruke dohvatiše se prevrnutog čamca. Bačić nije čuo posljednji krik svojih sudrugova Miloslavića i Osojnaka, nije vidio njihovu borbu s pobiješnjelim oceanom, kao ni njihove ruke koje su ispružene tražile pomoć prije negoli su nestale u dubini. Dva hrabra srca, dva mlada čovjeka nestadoše zauvijek u vrtlogu nemilosrdnih oceanskih valova. (Ovim se riječima sjeća svojih sudrugova kapetan Bačić u svojim kasnijim bilješkama o brodolomu.)

Kroz urlanje vjetra i buku valova Bačiću se učinilo da čuje neki glas, ali iscrpljen od duge borbe nije imao snage ni da se uspne na hrbat čamca, a kamoli da [ne]kome pritekne u pomoć. Taj glas je bivao sve bliži i kao u nekom snu Bačić je opazio da se još netko pokušava uhvatiti čamca. Bio je to Dediol. Imao je na sebi pojas za spašavanje pomoću kojega se uspio othrvati sili valova. Prikupivši nešto snage, odlučili su njih dvojica ispraviti čamac. Kad su njihovi napori uspjeli, uspeli su se u čamac koji se neprestano punio vodom. Izbacivanje vode bilo je nemoguće – nisu imali čime to činiti. Veslajući rukama i naporno održavajući ravnotežu, nastojali su se približiti kopnu. Valovi su im putem nekoliko puta izvrtali čamac, ali oni su ga ponovno ispravljali. Jedan nagli nasrtaj valova nanio je čamcu smrtni udarac, tresnuvši njima o greben i rastvorivši mu dno.

Prihvativši se grčevito podrtina svog čamca, brodolomci ne napustiše napor za dočepati se obale. More je još uvijek valjalo goleme valove. Gusti crni oblaci počeli su se razilaziti i tanjiti, gonjeni snažnim vjetrom. Uskoro je nebo bilo skoro vedro i sjaj Danice dao je nove snage iznemoglim brodolomcima. Njihov cilj bio je blizu. Tamni obrisi kopna izdizali su se iz morske pjene. Tek sada su brodolomci spoznali da je njihov brod plovio pogrešnim smjerom i da nipošto nije bio 75 milja udaljen od kopna, kako se to na ‘Stefanu’ mislilo. Od neprestanog plivanja i borbe za zadržati se na površini, snage su brodolomaca bile već pri kraju. Sva nastojanja za pokrenuti umorne i utrnule udove bila je uzaludna. Ruke i noge bile su im nepokretne. Bijahu skoro sigurni da će naći smrt tu, na sami dohvat obale, ali nenadana pojava nekog bijelog predmeta koji je brodolomcima izgledao [kao] jedro nekog broda, ulilo im je ponovnu nadu u spas. Na njihov zov u pomoć predmet se sve više približavao i tek sada su točno razabrali bijelu dasku na kojoj je, do pojasa u moru, ležao kapetan Kosta. Nada da im stiže pomoć bila je izgubljena, ali radost tih jadnika što su našli jednog živog sudruga bila je velika. Bijedna podrtina sve se više približavala kopnu, noseći na sebi tri preživjela brodolomca čija se jedina misao i želja sastojala u tome da stignu što prije do kopna gdje će leći i ispružiti se na čvrsto i suho tlo s kojega neće više ustajati.

Zar su i mogli misliti na nešto drugo? Nijednom nisu pomislili na svoj razlupani brod i sudrugove koji su ostali na njemu. A oni su se zadržali na njemu sve dok se nisu počeli kršiti jarboli i dok brod nije počeo prijetiti da će ih povući u dubine oceana. Čim se malo razdanilo, posada je užurbano ostavljala tonući brod. Predavali su se malenim splavima, komadima greda i ubrzo nestajali iz vida jedan drugome. Uslijed uzburkanog mora nisu mogli ni pomisliti držati se u grupama i slijediti jedan drugoga.

Poslije naporne borbe koja je trajala osamnaest sati bez predaha, iscrpljeni mornari domogli su se obale tek u sumrak.

Bez riječi pomagali su jedan drugome, padajući i posrćući od umora. Antončić je stigao potpuno gol. Njegovi su sudrugovi skidali sa sebe pojedine ostatke svoje mokre i razderane odjeće i pružili je njemu. Njihove umorne oči sklapale su se same. Hladnoća je prodirala do samih kostiju. Iskopavši rukama, uz golem napor, jarke u toplom pijesku, legoše u njih i zatrpaše se. U dubokom snu koji je nosio okrjepu i mir njihovim jadnim i izmrcvarenim tjelesima, zaboravili su sve svoje nevolje. Njihova sreća radi toga što su se dočepali kopna bila je tako velika da nisu ni pomišljali što ih čeka na toj pustoj pješčanoj obali bez hrane i vode. Nitko od njih nije znao na kojem se položaju nalaze, samo je kapetan Kosta nagađao da se nalaze negdje na sjeverozapadu Australije. (Njihov stvarni položaj bio je oko 22°48′ južno od ekvatora i 113°37′ istočno od Greenwicha, u blizini rta Cloates.)

Počinak u toplom pijesku povratio je snagu spašenim mornarima. Kada su se ujutro 28. listopada [1875.] opet našli na okupu, njihova prva pomisao bila je da pretraže obalu ne bi li naišli na još kojeg člana posade.

Na mjestu gdje su noćili ostavili su ozlijeđenog Jurića kojemu ranjena noga nije dala hodati. Na udaljenosti od pola milje prema sjeveru ugledaše na pijesku tijelo jednog mornara. Bio je to Brajević koji je ležao bez svijesti, sklopljenih očiju. Ustanovivši da još diše, njegovi su se sudrugovi užurbano latili posla da ga povrate svijesti, što im je uskoro i uspjelo.

‘Vi ste to, braćo!’ – prošaptao je jadnik, rastvorivši svoje teške vjeđe, ali se nije mogao ni maknuti od iscrpljenosti. Sretni da su pronašli jednoga od brodolomaca, na rukama ga preniješe do Jurićeva ležaja, a zatim krenuše duž obale u nadi da će možda naći i nešto hrane. Nada ih nije prevarila: more je dovaljalo na obalu znatnu količinu hrane u kantama i bocama. Našli su brašna, ulja, masti, vina, graha i drugih stvari. Dovukavši tu dragocjenu lovinu na suho, otvoriše brzo bocu vina i okrijepiše se dobrom kapljicom, te podijeliše među sobom pronađene stvari. U trenutku kad su namjeravali uputiti se svom [pre]noćištu, ugledaše među podrtinama ‘Stefana’ koje su valovi izbacili na obalu, još jednog sudruga. Ležao je nepomično, ali je bio živ. Prepoznaše u njemu Vulovića. Okrijepivši ga vinom, hrabrili su ga govoreći mu da su sada spašeni. Kako on nije mogao ni ustati ni hodati, ostaviše ga da počiva, a oni se dadoše na skupljanje morskih rakova koji su puzali po pijesku. To bijaše njihovo prvo jelo poslije više od 40 sati, a ti sirovi račići prijali su kao najfinija poslastica. Lutajući tako našli su još dvije bačve vina, a uskoro zatim i najveće blago što su mogli zamisliti i poželjeti – bačvu punu vode.

Korak dalje od pronađene vode, među izlomljenim komadima broda, ležao je lješ Radovića koji se još uvijek držao jedne daske. Smrt ga je vjerojatno pokosila tu na samoj obali, uštedjevši mu tako grozne muke polaganog umiranja kojima su kasnije bili izvrgnuti njegovi preživjeli sudrugovi. U tom trenutku oni su se još radovali životu, pa ih je bolno ganula prerana smrt njihovog poginulog sudruga.

Položiše ga u raku, iskopanu u pijesku. Potišteno i šutljivo napustiše to mjesto, misleći svaki za sebe na mrtvog sudruga. Na to se povratiše opet Vuloviću i preniješe ga do svog ‘logora’. Tu se dadoše na posao podignuti bilo kakvo sklonište od podrtina nesretnog ‘Stefana’.

Ne imajući nikakva alata, oni su samo prislonili daske da se bar nekako zaštite od vjetra i vlage.

Noć je bila tiha. Vjetar je skoro sasvim prestao puhati, a i more se stišavalo. Već u zoru probudilo ih je žarko tropsko sunce koje je, što se više približavalo podne, počelo sve nemilosrdnije peći pustu pješčanu plohu. Vrućina je postajala sve nesnosnija, a nigdje u blizini nije bilo ni stabla ni pećine gdje bi se mogli skloniti. Trebalo se pobrinuti za kakav zaklon, slupati bilo kakvu kolibicu. Tijekom noći nabacalo je more na obalu kraj njihovog [pre]noćišta dijelove razbijenog broda. Odatle su brodolomci izvukli ono što im je trebalo. Jedan od njih dovukao je jarbol s jedrima, a prebirući pronašli su dijelove čamca, dio kabine, razbijeni stol, ljestve, kutije, izlomljene dijelove brodskog trupa. Zapovjednikov sekstant, omot pisama brodovlasnika zapovjedniku broda i druge stvari ležahu tu također. Ali najbogatija lovina tog dana bila je božmanova škrinja. Bila su u njoj dva kaputa, košulje, kutija igala i konca, dvije blanje i oko 18 metara platna.

Ushićeni tim otkrićem, brodolomci se marljivo baciše na gradnju svoje nastambe. Ne imajući ni klinaca ni ikakvog alata, vezivali su dijelove kolibe konopima. Dok su jedni radili na podizanju nastambe, drugi su se dali na posao za pripraviti im nešto tople hrane. U božmanovoj škrinji našli su malu limenu kutiju s puščanim barutom i sada ga je kapetan Kosta nastojao upaliti pomoću leća na sekstantu. Granje i suho lišće u trenutku je bilo pripravljeno i brodolomci su nestrpljivo očekivali vatru. Pokušavali su svi redom i kad ih je već napustila svaka nada da će izazvati vatru, priskočio je Bačić da i on pokuša. Barut je planuo, ali kako su postavili nešto više baruta negoli je bilo potrebno, nastala je eksplozija. Leće su se razletjele na komade, a plamen je dohvatio šušanj i Bačićevo odijelo.

‘Vatra, vatra!’ – klicali su izgladnjeli mornari i ne opazivši nevolju svoga sudruga. Njegova desna ruka bila je opečena. Tek nešto kasnije, kad je minulo prvo uzbuđenje, priskočili su mu pomoći. Iz barake su donijeli ulja i komad platna i previli mu opeklinu.

Sad je kuhar Mato imao pune ruke posla. Umijesivši tijesto, smjestio ga je u nekakvu kanticu što su je našli na obali. Pečeno tijesto imalo je miris i okus uljene boje koja se nekad nalazila u kanti. Bilo je u njemu i ponešto pijeska, ali uz komad slanoga mesa bilo je to umornim i gladnim brodolomcima slatko. Trebalo je štedjeti namirnice jer tko zna koliko će još morati izdržati u tom pustom kraju? Hoće li mi itko doći u pomoć ili će, kada iscrpe svoje jadne zalihe hrane, umirati polagano od gladi? Različite misli rojile su se u njihovim glavama i mnogima od njih zagorčavale su taj mali obrok hrane.

Znali su da njihovi kod kuće nestrpljivo očekuju vijesti iz Hong Konga koje im neće stići. Nitko na svijetu ne zna za njihovu sudbinu i tko zna da li će je ikada saznati i doći po njih?

‘Ah, da znate kako mi je pri srcu!’ – uzdahnuo je Vulović.

‘Kao i svima nama, prijatelju’ – oglasio se Dediol.

‘Ne očajavajte sudrugovi!’ – hrabrio ih je kapetan Kosta. ‘Uvjeravam vas da ćemo se spasiti. Čini mi se da znam gdje se nalazimo. Možda negdje na ovoj obali, sjeverno ili južno, postoji [ne]kakvo naselje bijelih ljudi. Poći ćemo u izviđanje. Za sada treba samo čuvati vatru. Ne smijemo pustiti da nam se ona ugasi. Postavit ćemo stražu i to kao na brodu: svaka četiri sata bit će smjena. Sata nemamo, ali naučit ću vas kako ćete se ravnati po zvijezdama. U početku će to teško ići, ali ćete se već naviknuti. Tko će prvi na stražu?’.

‘Večeras ću ja’ – ponudi se Zanetović.

‘A ja ću s tobom’ – prihvati Jurić – ‘jer zbog bolova ionako ne mogu zaspati’.

‘Molim vas, probudite mene kad vam straža završi – ja ću biti treći!’ – molio je Bačić, uvijek spreman na svaki pothvat.

Jutarnje sunce probudilo je brodolomce i oni se žurno dadoše na posao priprave zajutraka. Drva je bilo u izobilju; komadi ‘Stefana’, osušeni na žarkom suncu, pucketali su i plamsali veselo. U bačvici, iz koje su ispraznili slano meso, skuhali su nekoliko šaka grada izmiješanog s brašnom. Okrijepivši se tim prvim obrokom, mornari se dadoše na lutanje ne bi li našli kakav put ili ljudsko naselje. Neki se od njih smjestiše na greben, loveći ribu udicama nađenim u božmanovoj škrinji.

Dani su im prolazili u neprestanom traženju i očekivanju spasa. Željno su gledali na pučinu ne bi li ugledali [ne]kakvo spasonosno jedro. Straža uz vatru se smjenjivala. Posude s hranom bivale su praznije, a voda u bačvi je nestajala. Na žeravi[ci] se pekao kruh, tvrd i jadan.

Posljednjeg dana [31.] listopada [1875.] stražu uz vatru čuvali su Kosta i Bačić i čekali svog sudruga Bučića koji je upravo otišao po vodu. Ne sluteći ništa, naprtivši se kanticama koje su u hodu lupkale i zveckale, hodao je Bučić uz Dediola jer je ovaj trebao preuzeti stražu uz bačvu vode. Udubljeni u razgovor, nisu odmah opazili grupu ljudi čudna izgleda koja im je išla ususret. Bijaše to pedesetak urođenika, sada već na tako maloj udaljenosti da nisu znali što učiniti. Bježati se više nije moglo. U njihovoj svijesti bljesnula je misao: ljudožderi! Strašni ljudi iz mornarskih priča i mašte, približavali su se njihovu logoru! Nigdje nije bilo pogodnog mjesta za sakriti se, a dugačka koplja urođenika prijeteći su se ljeskala na sunčanom svijetlu.

Odjednom, stvorio se uz njih i Jurić koji je nedaleko skupljao rakove za mamac i hrabreći jedan drugoga uputiše se prema bačvi vode da je spase. Ali urođenici su već stigli do bačve. Po svoj prilici, još je nikad nisu vidjeli jer su sada stajali kraj nje i začuđeno je promatrali, razgledajući je sa svih strana. Mislili su da je to neka igračka i stali je valjati po obali. Bačva se kotrljala bućkajući i poskakujući po kamenju uz veselo klicanje urođenika. To je osvijestilo ustrašene mornare. Pomisao da bi urođenici mogli razbiti bačvu i proliti vodu odagnala je strah. Trojica brodolomaca približili su se urođenicima nastojeći im objasniti što se nalazi u bačvi i koliko im je to potrebno. Upotrebljavali su sve jezike koje su poznavali i znakove kojim su se mogli domisliti. Urođenici su shvatili znakove brodolomaca i napustili igru s bačvom, te se uputiše prema jugu u smjeru gdje su uz vatru sjedili Kosta i Bačić.

Ugledavši tu čudnu povorku, poplašeni Bačić se hitro sakrio u kolibu, a Kosta im, naprotiv, mirno i pouzdano krene u susret. Smiješeći se, bez straha, prišao im je i počeo govoriti svim jezicima kojima je vladao. Nastojao im je znakovima objasniti nesreću ‘Stefana’ i položaj posade, ali sve što su ti primitivni ljudi razumjeli bilo je samo jedno: da su bijeli ljudi gladni, pa su ponudili Kosti nešto od svoje hrane. Sva nastojanja za doznati na kojem se dijelu australske obale nalaze ostala su uzaludna. Urođenici nisu shvatili što želi. Jedan mali urođenik odjednom je zaklicao. Nešto je dovikivao među grebenima, vijući u ruci malim komadom šarena papira. Prišavši mu bliže, Kosta je opazio da je to preostali komadić mape sjeverozapadne obale Australije. Njegove su oči zasjale od radosti. Ne mogavši progovoriti, on je samo gledao prema sudrugovima koji su pošli za njim. Smatrao je da u ruci drži putokaz prema spasenju. Po njegovom mišljenju, rijeka Gascoyne morala je biti oko 100 milja južno od mjesta gdje su se nalazili. Držao je da na njezinim obalama sigurno postoji neko naselje Europljana. Nije pomišljao na udaljenost koju će morati prevaliti, nije računao s netočnošću svoje pretpostavke.

‘Ne očajavajte, braćo!’ – klicao je sudrugovima. – ‘Spas je blizu. Treba prevaliti samo osamdeset milja i mi smo spašeni. To nije više od osam ili deset dana putovanja!’. (Ustvari su brodolomci bili udaljeni od rijeke Gascoyne preko 150 milja zračne linije.)

‘Spašeni! Spašeni! Krenimo smjesta!’ – klicali su zaneseni stradalnici i njihovoj radosti nije bilo kraja. Ostatak dana proveli su u pripremama i planovima za daleki put, vidjevši već u svojoj razigranoj mašti golemu rijeku i jedro broda što im dolazi ususret da ih odvede do Uertha [Pertha], a odatle u rodni kraj. Sve dotadašnje nevolje i patnje kao da više nisu postojale u sjećanju tih ljudi. Sve kao da je postalo neka daleka prošlost. Njihove misli letjele su u budućnost, dočaravajući im slike života u rodnom kraju.

Predvečer su urođenici krenuli prema unutrašnjosti pjevajući svoje napjeve. Naši su ih mornari pratili neko vrijeme, sve dok se nisu izgubili u pravcu sjevera. Zahvaljujući susretu s tim bezopasnim urođeničkim plemenom, brodolomci su došli do velike količine crveno-crnih, slatkih bobica koje su im služile kao glavna hrana.

Tih i vedar osvanuo je prvi dan studenog [1875.]. Morska je površina bila mirna, tek pokatkad bi lagani valovi pljuskali o grebene i tiho žuborili. Brodolomci su ustali u zoru i veselo se pripremali za put. Izdubivši u pijesku duboke jarke, zakopali su u njih sve ono što su držali da im neće trebati na putu. Sve ostalo bilo je pripremno: i vino i boce vode, brašno, grah i meso. Vode im nije bilo dovoljno, ali nadali su se da će putem naići na kakav izvor. Smatrali su da će uvijek biti moguće uhvatiti neku ribu, rakove i školjke, pa oko tri sata poslije podne krenu na put u nepoznato. Ostavljajući svoje kolibice nisu osjećali tugu. Misli su bile i previše obuzete nestrpljivošću da što prije stignu na cilj. Ni jedan od njih nije pogledao natrag, na jedini ostatak ‘Stefanove’ kabine koja im je pružala zaklon i na čijim je vratima kap. Kosta urezao pred odlazak imena svih poginulih i preživjelih članova posade. Vatra koju su dotada brižno čuvali bila je sada ugašena. Logor je ostao pust.

Omotavši noge u platnene zavoje, napravljene od brodskog platna, zaštićujući se tako od uboda insekata, oštrog kamenja i bodljikavog grmlja, kretali su se polagano prema unutrašnjosti. Mamila ih je zelena površina koja je izdaleka izgledala kao da je pokrivena visokom zelenom travom. Što su se više približavali tom zelenom prostoru, njihova je želja za hladom bila sve jača jer je žarko tropsko sunce i užareno pješčano tlo iscrpilo njihove snage. Nakon dugog hodanja nisu našli željenu hladovinu ni meku travu. Razočarani naišli su na guštaru punu trnja i češljike što je otežavalo njihovo napredovanje. Oštro i gusto trnje ranjavalo je noge i ruke, razderalo i posljednje ostatke iznošene odjeće.

Vrućina je postajala neizdrživa. Razapevši jedinu plahtu što su je imali, nosili su je nad glavom kao golemi suncobran, ali je tropsko sunce ipak pržilo i kroz nju. Nošenje ove plahte mnogo ih je umaralo, a rane na nogama žestoko su pekle. Uza sve to nastavili su put.

Umor i neizdrživa vrućina povećavala je i žeđ, a kad se, pored svih tih patnji zaliha vode približila kraju, počeli su dvojiti. Naprijed ih je tjerala još samo nada da će, idući dalje, naići možda na izvor vode. Odsada su nastojali trošiti što manje od svojih zaliha. Zato su silazili prema obali, nikada je ne gubeći iz vida da bi, s vremena na vrijeme, rakovima i školjkama mogli utažiti glad.

Kapetan Kosta, koji je obično hrabrio sudrugove i nagovarao ih na ovaj put, fizički iscrpljen, progonjen mišlju da je napor uzaludan, malaksao je i pao. Nije mogao više pokretati krvave, otečene noge. Bacio se za zemlju i odlučio da se više ne miče. Pomisao da svoje sudrugove vodi u smrt, a ne prema spas(enj)u, oduzela mu je svaku snagu i volju za daljnju borbu. Ali ugledavši lica svojih obeshrabrenih sudrugova, koja su brižno priginjana prema njemu za pogledati ga i pomoći mu, nastojao im je ponovno uliti snage i podignuti duh.

‘Nemojte očajavati što ja ne mogu naprijed. Umrijet ću ovdje, ali vi morate nastaviti put. Pomozite jedan drugome. Ja sam sam, a vas je više. Bačiću, sudruže, ako se ti ili itko od vas spasi i još jednom ugleda našu domovinu i rodni dom, ne zaboravite – preklinjem vas – odnijeti moj pozdrav majci i Amaliji. Recite im da sam umirući mislio na njih i umro s njihovim imenom na usnama’.

Odlučni glas kapetana Koste nije zadrhtao, ali njegove riječi bile su pune tuge i čežnje. Oči njegovih sudrugova oblile su suze.

Prvi se snašao Bačić, najbliži Kostin prijatelj, koji je odlučno rekao:

‘Ne, ti nećeš tu ostati sam, umrijeti napušten od svih. Molim te, skupi snage i ustani! Krenimo dalje, možda spas i nije daleko. Ako ne možeš ići, ja sam snažan, nosit ću te na svojim leđima’.

‘Svi ćemo pomoći’ – javiše se spremno i ostali sudrugovi, otirući žuljavim i izranjenim rukama suzama orošene oči.

Nakon počinka, ohrabren iskrenom sudružničkom ljubavlju i požrtvovnošću, Kosta je ustao na svoje otečene, drhtave noge. Više ga noseći negoli podržavajući, mala je družina krenula na put, prepuštajući se kapetanovom vodstvu. Što su dalje odmicali, Kosta je bio sve više uvjeren da je njihovo lutanje uzaludno i da nikad neće stići do željenog cilja. Bojazan da će svi jadno izginuti na tom tegobnom pješačenju pod žarkim i nesmiljenim zrakama tropskog sunca, stalno mu je kvarila raspoloženje. Tu bojazan skrivao je duboko u svojim mislima da ne bi iznova ražalostio i obeshrabrio svoje suputnike. Možda će se, mislio je on, ipak netko od njih uspjeti spasiti, iako se baš nikako nije mogao domisliti kako i na koji način bi se to moglo dogoditi.

Poslije višednevnog mučnog tumaranja, izranjeni i umorni putnici stigli su do rta Anderson (datume i položaje približno je kasnije ustanovio kap. Bačić), a 7. studenog [1875.] prešli su Jarčev polutnik [obratnicu]. Mučno su se probijali naprijed. Svakog trenutka netko je zaostajao, jedva vukući izranjane noge, za odahnuti i skupiti snage, a ostali su zastajkivali da ga pričekaju. Prevalivši tek nekoliko metara od rta, bili su prisiljeni ponovno zastati. Bučić, Vulović i Jurić ne bijahu više u stanju ići naprijed. Kako sva nastojanja ostalih za ponovno ih osoviti na noge ostadoše bez uspjeha, oni nisu znali što započeti: da li ostaviti trojicu sudrugova i otići u potragu za vodom koja vjerojatno nije više daleko, ili svi ostati tu, izlažući se smrti od gladi i žeđi. Odlučivši se za ono prvo, ostaviše svojim nemoćnim sudrugovima nešto vode, vina i bobica, što su dobili od urođenika. Zadržavši sebi tek neznatnu količinu vode i brašna, produžiše ostali put. Posrćući, provlačeći se kroz oštro i trnovito grmlje, lutali su cijeli dan i slijedeću noć sve dok nisu gladni i iznemogli sjeli pod neku pećinu. Vode nigdje nije bilo. Nije bilo nikakve trave koja bi se dala jesti, ni bobica, ni korijenja. Njihove su snage bile iscrpljene dotle da nisu mogli ponijeti dalje ni onih nekoliko kilograma brašna što im je još preostalo. Bili su prisiljeni to zakopati u zemlju. Dediol je rukama iskopao nešto dublju jamu i u nju zakopao malo, razbijeno bure [bačvu]. Poravnavši pijesak na vrhu, postavio je tu nekoliko suhih grančica kako bi kasnije mogli pronaći svoje skrovište. U zoru slijedećeg dana nastaviše putovanje. Vode nije nigdje bilo. Zaliha se sve više bližila kraju. Pronašavši u blizini neku pećinu, skrhani umorom i glađu uđoše u nju i ispružiše se u toliko žuđenom hladu. (Bačić je kasnije ustanovio da se pećina nalazila na rtu Farquhar.)

Nada u spas potpuno ih je napustila. Glad i žeđ bacili su ih u bezizlazan očaj. Kada su se već bili pomirili mišlju da ostanu tu, u tom hladovitom zaklonu pričekati smrt, lagano šuštanje grmlja privuče njihovu pozornost. Pritajiše svoj dah, očekujući što će biti. Na samom ulazu u špilju, kao iz zemlje, pojaviše se pred njima dva stasita naoružana urođenika. Oštra koplja i divlji izgled tih bića nisu uplašili brodolomce. Njihove patnje i stradanja bili su toliki da ih ni blizina smrti nije mogla uvećati. Smrt bi im, možda, donijela čak olakšanje. Mirno i nepomično pratili su pogledima kretanje urođenika, očekujući njihov napadaj, ali ovi, izgleda, nisu imali neprijateljskih namjera. Lagano su prilazili bijelim ljudima, prijateljski ih gledajući. Zavirujući posvuda, kao da nešto traže ili istražuju, mrmljali su neprestano nešto na svom zamršenom jeziku, pokazujući jedan drugome prazne boce i posude. Izgledalo je kao da shvaćaju da tim jadnim bijelcima treba pomoći. Iscrpljena, blijeda lica s upalim očima i ustima suhim od žeđi molila su ih nijemo za kaplju vode. Sudeći po njihovom mahanju rukama i uzvicima, urođenici su im htjeli nešto objasniti. Promatrajući ih pažljivo brodolomci su ih napokon shvatili. ‘Slijedite nas!’ – govorili su oni. Ohrabreni ovim, prijateljskim držanjem uputiše se za njima.

Penjući se uzbrdo, stigli su na usku utrtu stazu što ih je vodila u dolinu obraslu mekom i sočnom travom. Bilo je tu vode i cvijeća. Poslije lutanja užarenom pješčanom pustinjom i krajevima punim oštrog i trnovitog bilja, bila je to vizija raja, čudesan san. I kada su tu, nedaleko, urođenici stali kod nekog granjem zastrtog otvora u zemlji i počeli odgrtati pijesak koji je postajao sve vlažniji što su ga dublje kopali, žeđom izmučeni ljudi osjetili su blizinu vode. Na dubini od nekih pet stopa pojavio se je uistinu tok bistre, hladne vode. Voda je bila tu pred njihovim nogama. Činilo im se da će poludjeti od radosti. Pili su je do mile volje. Pomisao, nije li to možda samo san otklanjali su uranjajući ruke u nju i srčući je iz sklopljenih dlanova. [Po]žurili su napuniti svoje prazne boce i limenke za što prije stignuti natrag prema nemoćnim sudrugovima koje su ostavili na pijesku.

Urođenička nomadska plemena australskog kopna na svom stalnom seljenju iz kraja u kraj otkrila su jednu tajnu svoje pustinje. Ako se kopa nešto dublje u pijesku, gotovo redovito se nailazi na izvore pitke vode. Do takvih izvora vode male utrte stazice. Eto takav izvor spasio je sada naše brodolomce. Sada su ti polugoli, primitivni ljudi nastojali objasniti Dediolu i ostalima da bi željeli dobiti malo brašna što su ga kod njih vidjeli. Bili su toliko ustrajni u svom nastojanju da im se molba nije mogla odbiti. Uslugu je trebalo vratiti uslugom, pa makar ta žrtva značila i smrt od gladi.

Dobivši taj bijeli prašak urođenici su pohitali u grmlje. Kroz nekoliko minuta povratili su se s naramkom [snopom, gomilom] suharaka. Odlomivši dva drvca, jedan ih je od njih počeo trljati jedno o drugo. Na čuđenje svih, iskre su uskoro zapalile suho lišće i plamen je zaigrao među krhkim, pucketavim grančicama. Našavši jedan izdubeni kamen, urođenici su se žurno dali na miješanje tijesta. Usuvši nešto vode i brašna u udubinu kamena, zamijesili su lagano tijesto i postavili ga na žeravicu. Za malo vremena urođenici su ga vješto izvadili iz svoje ‘peći’. Bio je uistinu gotov. Na čuđenje brodolomaca, urođenici su držeći kruh u ispruženim rukama prišli kap. Kosti i objašnjavajući mu nešto molili ga da uzme. Nitko to nije očekivao i taj plemeniti gest uzbudio je brodolomce do ganuća. Ti primitivni ljudi koje civilizacija bijelaca nije još bila ni dotakla, svojom su nesebičnom plemenitošću postidjeli ‘kulturne’ bijelce.

Kosta je primio kruh i zahvaljivao im znakovima. Razrezavši kruh na onoliko dijelova koliko je bilo prisutnih, ponudio je najprije urođenike, a zatim svoje sudrugove. Mali, ali topli obrok kruha, uz obilje svježe vode, zaista je godio našim izgladnjelim putnicima. Urođenici su zadovoljno pogledavali lica naših stradalnika, kao kad malena djeca zaviruju u lica svojih starijih ne bi li na njima pročitali izraz zadovoljstva ili pohvale za učinjeno djelo.

Na odlasku su dugo nešto objašnjavali i mahali rukama, označujući možda pravac kojim će poći. Isprativši ih nekoliko koraka, naši su brodolomci odlučili napokon otići u pomoć zaostaloj trojici. Bačić je bio određen otići i potražiti brašno što ga je Dediol ranije skrio. Dvojica su trebala ostati tu kod izvora i pričekati povratak ostalih.

Iako se uvjerio u dobrotu i plemenitost urođenika, Bačić je strahujući krenuo na svoj put. Jedino misao na glad ulijevala mu je nešto snage i tjerala ga naprijed. Uskoro je već bio za stopama one dvojice urođenika. Ugledavši ga, nasmiješili su se i pitali: ‘Bulava, bulava?’.

Bačić je znao da tako nazivaju brašno i ponavljajući tu riječ uvjeravao ih da to zaista traži i da nema drugih namjera. Sam se pred sobom osjećao krivcem, kao da ih je tim prikradanjem htio prevariti. Stupio je zato [is]pred njih i vodio ih prema ‘bulavi’, namjeravajući njima dati jedan dio. Ali kako li se iznenadio kad je, okrenuvši se, opazio da su urođenici nestali. Uplašen ovim naglim nestankom i jureći bezglavo prema cilju da bi se što prije mogao vratiti sudrugovima, gotovo je naletio na tri divlja gorostasa, naoružana kopljima. Ne znajući što bi i kuda bi od straha, bacio se na koljena i vapio za milost. Ali začuđeni gorostasi polagano su uzmicali ne shvaćajući što želi taj čudni bijeli čovjek. Pribravši se, Bačić se dao na traženje bačve. Drhtajućim rukama raskopavao je pijesak. Bačva je ležala tu, na svom mjestu, ali – prazna! Žalostan i zabrinut vraćao se natrag. More je bilo tiho. Tu, među grebenjem, sad pužući, sad pretrčavajući, micao se jedan urođenik. Njegov je pogled bio nepomično uperen u jednu točku i on se gibao pažljivo prema njoj, zagazivši [pone]kad u more i uperivši svoje koplje. Nedugo zatim među njegovim se velikim rukama koprcala morska žaba. Tek tada je urođenik primijetio Bačića i zbunjeno se nasmijavši skrivao svoj plijen.

Kada je Bačić stigao u novi logor družine, sunce je već zapadalo. Spuštao se sumrak, kratki ekvatorijalni sumrak. Založivši nešto lupara i školjki što ih je Kosta skupio na obali, iskopaše ljudi svoje pješčane ležajeve i legoše na počinak. Mekani, topli pijesak bio im je mekši i topliji od najljepšeg pokrivača. I dok su mlađi već snivali tvrdim snom, njihovi stariji sudrugovi nisu mogli usnuti. Crne i teške misli mučile su njihova iscrpljena tijela i tjerala od njih okrepljujući san.

U to doba, ona trojica brodolomaca što su iznemogla zaostala u pustinji, krenula su tijekom noći u pravcu gdje su se nadali da će naći ostale sudrugove. Hodali su cijeli ostatak noći i slijedeće jutro i upravo u trenutku kad su ih snage ponovno počele izdavati, čudni poklici i vika privukoše njihovu pažnju. Ususret im je stizala grupa od oko 50 urođenika. Prišavši im mirno pokazivali su znakovima što žele i upozoravali ih na svoje jadno stanje. Urođenici ih podigoše sa zemlje, napojiše vodom i pričekavši da se malo odmore, pozovu ih da im se pridruže. Stigavši do obližnjeg brežuljka, posjedaše i zapališe vatru krešući suhe grančice. Uskoro je bio gotov obilan obrok pečene ribe. Najevši se tako do sitosti, okrijepljeni mornari tek sada se sjetiše kamo se bijahu uputili. Bojali su se da ne izgube svoje sudrugove. Svim mogućim znakovima nastojali su objasniti urođenicima što ih muči. Jurić im je pokazivao stope u pijesku i slijedio njihov trag ne bi li im tako pokazao što traže. Stope u pijesku bile su jasne i jedan dio urođenika pođe njihovim tragom. Jurić i njegova dva sudruga krenuše s ostalim urođenicima. Na prostranoj livadi gdje su ostaci nedavne gozbe bili još sasvim vidljivi, bilo je, izgleda, okupljalište urođeničkih plemena. Ta je ravnica bila okružena šumom. U sredini se dizao strmi krater ugaslog vulkana. Na njenoj istočnoj strani, obrubljen visokom, sočnom travom, žuborio je potočić.

Sastanak je sigurno bio već ranije ugovoren, jer se je kroz nekoliko trenutaka pojavila još jedna grupa od oko 80 muškaraca, žena i djece. Naoružani, stasiti i mrki urođenici uzvikivali su nerazumljive riječi.

‘Braćo!’ – uzviknuo je netko iz toga strašnog društva i jedan preplanuo čovjek potrčao je prema njima. Ne imajući vremena razmišljati da li je to san ili java, njihove su ruke grlile – Perančića. Da, doista, živog i zdravog Perančića, njihovog sudruga, za kojeg držahu da leži na dnu mora. On je bio tu, opet s njima, grleći ih kao u nekom ludilu, od prevelike sreće i radosti.

‘Kada sam ono nastojao prikačiti čamac za spašavanje, zahvatio me je golemi val i ponio sa sobom’ – kazivao im je uzbuđeni Perančić, a oni su gutali njegove riječi. – ‘Čamac se razmrskao u komade, ali sam se u posljednjem trenutku domogao jedne krhotine i očajnički se za nju prihvatio. Valovi su me vitlali cijelu noć i slijedeće jutro. Tek sutradan uvečer, izmučen i napola smrznut, stigao sam na obalu. Ne znam gdje je to bilo, ali mislim da sam bio udaljen od vas cijelih 10 milja. Sklonio sam se u jednu špilju uz samu obalu i proboravio u njoj dva dana bez kapi vode i mrvice hrane. Samo sam ležao i grickao korjenčiće neke trave što je rasla pred špiljom. Tek trećeg dana odlučio sam otići u potragu za vodom. Tijekom svog lutanja naišao sam na urođenike. Možete zamisliti moj strah kad sam ugledao te obrasle, tamne glave i njihova koplja. Ali njihove oči odavale su mirnoću i blagost.

Ti dobri ljudi ne samo da me nisu napali, već su me odveli u svoj logor i nahranili. Držeći da sam jedini preživjeli, pridružio sam se ovom plemenu, očekujući razvoj događaja i konačan spas.

Braćo draga, tako sam sretan što se opet vidimo i silno želim čim prije vidjeti i ostale. Čini mi se kao da ovo nije java, kao da sanjam. Već danima provodim ovaj neobičan život, kao nijemi sudrug urođenika. Hajdemo što brže!’.

Napustivši svoje spasioce i znakovima im zahvaljujući na njihovoj velikoj plemenitosti, Pernačić se sa sudrugovima uputio prema obali mora gdje su trebali čekati ostale. Ali ne prevališe ni sto koraka, kad li naiđoše na Dediola i Antončića. Ova su dvojica pošla u potragu za nemoćnim sudrugovima koje su ostavili u pustinji. Ali ne našavši ih na mjestu gdje su ih ostavili, pomisliše da im se nije što dogodilo.

Ugledavši svog ‘uskrslog’ sudruga, svi su u logoru bili radosni, pa se pričanje i sjećanje na zajedničko stradanje proteg[nu]lo do u kasnu noć.

Razgovor brodolomaca postajao je sve ograničeniji. Glavna tema razgovora bila je skoro uvijek jedna te ista: što započeti i kuda krenuti. Tako su se i slijedećeg dana, sjedeći u hladu, još jednom dotakli toga gorućeg pitanja jer im bijaše jasno da ne mogu stalno ostati tu uz vodu i da je njihov glavni cilj doći do prve luke. Uvjerenje da ta luka nije daleko davalo im je snage i odlučnosti.

Nečujnim koracima lagano im se približavalo dvoje urođenika. Muškarac je imao koplje, a žena je na glavi nosila drvenu posudu izdubenu u obliku košare. Pristupivši brodolomcima, položiše svoje stvari na zemlju i stadoše trljati ruke. Svi su shvatili da bi to imao biti kao neki pozdrav.

‘Be voteri’ – govorili su oboje, ali ni Bačić, koji se ponosio svojim poznavanjem urođeničkog jezika, nije ih mogao razumjeti. Ali kad su urođenici prišli bliže moru, brodolomcima je postalo jasno što su značile te riječi. Urođenici su, naime, tražili nešto u pijesku. Muškarac je iskopao nekoliko žabljih jaja, razbio im ljuske i od njih napravio kajganu. Njegova žena doda[la] je još nekih trava i to ponudi[la] neznancima. Njezin se muž dotle zabavio drugim poslom. Sjeo je na greben, položivši do nogu svoje koplje i pažljivo zurio na sve strane. Odjednom skoči, dohvati koplje i hitro zagazi u more. Sjedeći u hladu grmlja, naši su ljudi opazili da je zgrabio plijen. Na vršku njegovog koplja praćakao se lijepi losos, težak oko 5 kilograma. Urođenik je pobjedonosno zaplesao i ponosno pružio ribu Bačiću. Ovaj mu je zahvalno stisnuo ruku, ali na njegovo veliko iznenađenje i zaprepaštenje urođenik mu ribu naglo istrgne iz ruke. Nekim primitivnim kamenim nožem odsjekao je urođenik ribi glavu koju je zadržao za sebe, a ostatak ribe vratio iznenađenom Bačiću. Tada se svi skupa uputiše prema maloj uzvisini na kojoj su ostavili svoj izvor vode i vatru. Njihov tamnoputi pratilac skupio je putem naramak [snop, gomilu] drva i sada ga položio na vatru. Nataknuvši riblju glavu na tanku grančicu i ispekavši je malo, podijelio je taj mali obrok sa svojoj ženom, promatrajući naše putnike kako se slatko krijepe njegovim darom. Zamolivši ih znakovima da mu dopuste uzeti malo vode sa izvora, napunio je najprije njihove posude, a tek onda svoju drvenu posudu. Urođenik je na kraju veselo pozdravljao naše brodolomce, osjećajući valjda zadovoljstvo što je učinio dobro djelo. Mladi Bačić koji je volio ‘filozofirati’ dugo je nakon toga razmišljao o urođeničkim plemenima čije su predstavnike susreli na svom lutanju. Sjećao se njihove plemenitosti i nesebičnosti, te je uskoro došao do zaključka da su ti tamnoputi, primitivni i plahi urođenici vrlo dobroćudni, iskreni i osjećajni.

U zoru 10. studenog [1875.] odmoreni su putnici ponovno nastavili put prema zamišljenoj rijeci i naseljima bijelih ljudi na njenim obalama. Uzevši sobom dosta vode, ostaviše svoj mali zaklon i prepuni nade krenuše ponovno na put. Da bi izbjegli krivudavu i stoga dulju crtu uz obalu, udariše preko brijega usprkos neprohodnosti takvog puta obraslog oštrim, trnovitim žbunjem. Usput su nalazili dosta hrane. Bilo je tu paprati, jagoda i raznog drugog bilja. Pa ipak su naši putnici često silazili na more da bi uz obalu skupljali rakove i školjke, nerado zalazeći u šumu, iz bojazni da ne izgube put i ne zalutaju. Vatre nisu više imali. Ulovljene rakove jeli su sirove.

Tako su im dani prolazili bez velikih promjena. Držali su da su već prevalili gotovo polovicu puta i u toj nadi i vjerovanju podržavali su jedan drugoga. Jedne večeri, stigavši na vrh nekog brežuljka, ugledali su ušće rijeke. Klicali su od radosti vjerujući da je to napokon ona njihova tako žuđena rijeka.

U radosnom uzbuđenju primicali su se svome cilju, uvjereni da ih tu čeka spas. Razočaranje je bilo veliko kad su razabrali da je rijeka bila samo plod mašte i velike želje: bio je to ustvari samo jedan duboki morski rukav…

Snašavši se donekle, jadnici su polako zaobišli tu prepreku. Gladni, umorni, krvavi, teško su vukli svoje otečene noge. Školjke i rakovi bili su sad tako sitni da njima nisu mogli [i]dalje utaži(va)ti glad. To ih je prisililo da ipak zađu dublje u unutrašnjost. Iz zemlje su čupali korijenje paprati i žvakali ga dugo i mučno.

Prešavši rt Cavier i 24 stupanj zemljopisne širine, činilo im se da bi mogli, barem približno, utvrditi točku na kojoj se nalaze, ali to se pokazalo nemogućim. Dokle je oko sezalo pružala se samo pustinja i more. Beskonačna pustoš bijaše sve što su mogli vidjeti. Uza svu njihovu štednju, vode je bilo sve manje. Kretali su se naprijed bez riječi, zaokupljeni istom mišlju. Strah od smrti unosio je nemir u njihova srca. Bojali su se i pogledati jedan drugome u oči jer su one odavale osjećaj straha i užasa. Tešku šutnju prekinuo je na kraju Dediol:

‘Vratimo se natrag prema izvoru, ljudi! Ne znamo kuda idemo. Nećemo nikada stići do te rijeke. Lutat ćemo ovako dok ne umremo od žeđi i gladi. Vratimo se!’.

Kosta, Bačić i Bučić protivili su se njegovom prijedlogu, dokazujući da je povratak isto tako težak i beznadan kao i dalji put. Međutim, kako je većina bila za povratak, tužna je povorka krenula natrag prema izvoru.

Odmorivši se u hladovini, naši su brodolomci proživjeli nekoliko sretnih dana. Uz obalu su pronašli pogodnu špilju u koju su se sklanjali od sunčane pripeke, noćne vlage i hladnoće. Ali život je postao težak. Nestajalo je hrane. Na desetke metara oko zaklona povadili su sve školjke i korepnjake [rakove-kornjaše]. Trebalo je tražiti novo lovište. Uskoro su ga i našli. Nastanili su se u ravnici gdje su ono ponovno ugledali Perančića. Nastojali su srediti svoj život i izdržati što dulje, dok ne stigne kakva pomoć. Razdijelivši dužnosti jedni su brinuli za donošenje vode, drugi su skupljali školjke i morske životinje, a treći su iskopavali korijenje. Najteže je bilo to što nisu imali vatre. Kresali su suhe grančice kao što su im to pokazali urođenici, ali uzalud. Nije im nikako polazilo za rukom. Imali su još uvijek puščanog praha, pa su pokušali i njime, ali im nije uspjelo. Našavši na obali komad željeza, Perančiću je napokon uspjelo skresati iskru. U maleni lonac postavili su tada nešto bobica kao što su vidjeli da to rade urođenici. Perančić je stajao uz vatru i marljivo miješao jelo. Kad su bobice bile donekle skuhane, zgrabio je lončić s vatre i stao pohlepno jesti ne pozivajući i ne čekajući ostale, ne ostavivši im ni zrna. Njegovi su sudrugovi bili zaprepašteni, ali mu nisu prigovorili. Pošli su na obalu i potražili rakove.

Isti događaj ponavljao se odsad svakog dana. Perančić je ne samo pohlepno jeo, već je skupljao svaku mrvicu hrane i nosio u šumu da bi je sakrio od sudrugova. Uskoro je prestao govoriti. Pogled mu je lutao negdje u daljinu, a na usnama je treptao čudan smiješak. Njegovo bezizražajno lice i mutne oči otkrili su njegovim sudrugovima strašnu istinu: Perančić je poludio!

Za ovom nesrećom slijedile su i druge. U mjesecu prosincu [1875.] počele su tropske oluje. Bijesni valovi udarali su o grebenje i odnosili su sve što im bijaše na dohvat. Riba iz plićaka povukla se sada u dubinu, pa su brodolomci morali napustiti ribolov. Školjaka više nije bilo, a ni rakova. Bili su prisiljeni zalaziti sve dublje u unutrašnjost. Korijenje i razne bobice postadoše im sada jedina hrana. Samo su se tako mogli nekako održati na životu, ali su dnevno sve više slabili. Njihove su oči lutale dalekom pučinom ne bi li ugledali kakvo jedro. Ali sve bijaše uzalud: spasa nije bilo niotkud.

Tmurno, oblačno nebo još ih je više tištilo, uvećavajući njihovu tugu i brigu. Daleka tutnjava gromova i sijevanje munja sve se više približavahu. Vjetar je jačao i uskoro se razvio u orkan koji je nosio sve što je nalazio na putu. Krupne kapi kiše izlile su se u potocima kao da namjeravaju potopiti svu zemlju. U silnoj tutnjavi čuo se Jurićev glas.

‘Bjež’mo u spilju!’.

Međutim, spilja je bila daleko. Mrak je bio tako gust da se nije moglo vidjeti ni prsta pred okom. Vjetar je neprekidno jačao. Iscrpljeni glađu, brodolomci su padali i puzali, skrivali se svukud, uz pećine i pod grmlje. Samo su se Jurić i Dediol domogli spilje i zaklonjeni zaspali.

Kada se u zoru stišala oluja, ostali su brodolomci teškom mukom stizali u spilju jedva se držeći na nogama. Kad su se našli na okupu, opaziše da dvojica nisu među njima: Vulović i Perančić nisu se vratili. Zabrinuti za svoje sudrugove, Dediol i Jurić odoše ih potražiti. Nedaleko [od] samog ulaza u spilju, na jednom grebenu, ležalo je tijelo mrtvog Perančića. Njegova je lubanja bila razmrskana. U svojoj teškoj bolesti i groznom strahu izgledno je bježao pred olujom i udario glavom o greben. Iskopavši mu grob u pijesku, Jurić i Dediol položiše ga u njega i zakopaše.

‘Vidiš’ – reče Dediol – ‘možda ćeš me sada osuđivati, ali ja mu zavidim. Smrt je dobra prema njemu – uštedila mu je dalje muke, a tko zna što nas sutra čeka. Čini mi se da vidim kako jedan po jedan odlazimo, rastajući se polako… užasno… Tko zna da li na nas misle naši u domovini? Tko zna da li se još nadaju našem povratku?’.

Tek što su se ova dvojica povratila u spilju, oluja se ponovno razmahala. Kiša je pljuštala kao iz kabla cijeli dan, pa i tijekom sutrašnjeg jutra. Čim je nešto utihnula, brodolomci su pošli pronaći Vulovića. Kako ga nije bilo nigdje u blizini, njegovi su sudrugovi počeli sumnjati da je još živ, jer da je još na životu, sigurno bi sam došao do spilje. Ipak nisu sasvim izgubili nadu. Čim se nebo razvedrilo, prešli su u ravnicu, kod izvora, podigli zaklon od granja i dali se ponovno na skupljanje korijenja i bilja. U blizini su otkrili još jednu spilju, dosta prostranu i zaklonjenu.

Priredivši udobne ležajeve od trave, smjestiše se u nju i u tom jadnom zaklonu dočekaše Novu godinu 1876.

Njihov dnevni posao sastojao se sada u spremanju zaliha hrane i previjanju najtežih rana. Parali su veliku plahtu koju je kap. Kosta spremio i pravili zavoje. Bučić i Antončić prenijeli su vatru u ovo novo prebivalište, pa se, kao i ranije, smjenjivala straža koja ju je čuvala.

Po vodu se odlazilo po određenom redu i to u ranu zoru kako bi se izbjegla kasnija pripeka. Trebalo je štedjeti snage jer su bili iscrpljeni glađu, a bobica je bilo sve manje.

Jednog dana, kada su u potrazi za bobicama zašli u šikaru, osjetili su najednom jak zadah truleži. Pretraživši okolicu za vidjeti odakle dolazi zadah, otkriše truplo svog sudruga Vulovića. Iskopaše raku, pa u nju pokopaju to jadno, već raspadnuto tijelo svog sudruga.

Duboko potreseni krenuli su natrag prema logoru. Sumorne misli stezale su im srca. Tko li je sada na redu? Zar će ih smrt do zadnjega tako pokositi? Zar ni jedan od njih neće nikada vidjeti rodni kraj?

U logoru ih je čekao novi udarac: našli su kapetana Kostu gdje leži bez svijesti. Skupljeni oko njega, nastojali su mu pomoći. Polagano i teško gasio se njegov život. Misao da je on kriv za stradanje svojih sudrugova jer ih je cijelo vrijeme svjesno obmanjivao kako bi im ulio hrabrosti, urodila je mukama. U svojim je nemirnim snovima vidio njihove ispaćene oči uprte u svoje koje su pune pouzdanja očekivale od njega spas. Gledale su u njemu svog oca, vođu i spasitelja, ne sluteći da je on isto tako nemoćan i skrhan kao i oni. Osjećao je blizinu smrti – samo kad bi ona nastupila što prije!

Njegovi sudrugovi nisu znali što započeti. Trebalo mu je snage, ali oni nisu imali čime ga okrijepiti. Tada im najednom padne na pamet da su, napuštajući svoj prvi zaklon, tamo uz obalu, zakopali višak hrane i vina što nisu mogli ponijeti. Omotavši dobro krvave noge, Lovrinović i Brajević dadoše se smjesta na put.

Uzdajući se u slijepu sreću, udariše uskom utrtom stazom. Vjerovali su da će ih ona dovesti do cilja. I doista, poslije više sati napornog hoda, opaziše u daljini razvalinu svojeg skloništa – razmrskanu kabinu ‘Stefana’. Radosno se prihvatiše posla. Žurno su odgrtali pijesak i uskoro ugledali burad [bačve] i kutije. Izvukavši ih iz jame, kriknuše od očaja. Bile su prazne! Netko ih je otkrio i ispraznio.

Očajni i zbunjeni vraćali su se natrag, pognuti od umora i tuge. Bez riječi su sjeli do ležaja svog kapetana. Sudrugovi su ih razumjeli. Izraz njihovih lica kazivao im je sve.

Međutim je Kosti bivalo sve teže. Omršavljelo tijelo svijalo se od teških bolova u crijevima. Nitko nije imao snage tješiti ga. Nijemi, pratili su njegove muke. Tu nije bilo pomoći.

Odjednom se samrtnik trgne i zavapi: ‘Hrane… dajte… ljudi!’ Bačić je u kapi imao šaku bobica što ih je trenutak prije skupio. Sagnuvši se k njemu pruži mu ih na dlanu. Divlje i pohlepno prinese ih samrtnik ustima, ali naglo klone. Nije imao više snage ni da guta. Mutnim očima gledao je tužno sudrugove oko sebe. Niz njegove uvele obraze potekle su suze. On nije žalio sebe. Znao je da mu nema spasa. Žalio je sudrugove što ih je zaveo nadom u spas i izložio većim stradanjima nego što bih ih pretrpjeli da su ostali na obali. I onda, skupivši nešto snage, tihim je i isprekidanim glasom rekao:

‘Bačiću, ja idem… Oprostite mi braćo…’. Sklopivši oči, ležao je mirno i lagano disao. Sudrugovi mu poravnaše i udobnije namjestiše ležaj. Tiho su se iskrali vani, ostavivši ga da počiva.

Nedugo zatim prišao je Lovrinović ležaju bolesnika. Ležao je nepomično, rastvorenih očiju. Lovrinović ga upita kako se osjeća, ali prignuvši se k njemu ugleda njegove rastvorene, staklenaste oči. Istrčao je vani i dozvao sudrugove.

‘Umro je, umro je!’ – šaptali su okupivši se oko svog mrtvog kapetana. On je napokon uplovio u onu mirnu luku gdje nema više oluja, ni stradanja, ni očaja.

Potreseni smrću kapetana, brodolomci su nijemo i bespomoćno sjedili kod izvora. Njihovo tupo, nepokretno stanje prekidao bi samo pojačani očaj, osjećaj gladi ili slučajni posjeti neke grupe urođenika koja bi im poklonila nešto hrane i ponovno ih prepuštala njihovoj obamrlosti. Nisu više znali što raditi ni kamo poći. Rezignirano su čekali smrt. Znali su da im nema pomoći. Kada su odlučili otići do špilje da bi onamo ponovno legli uz vatru, Antončić, Bučić i Lovrinović nisu mogli s njima: njihove je izmrcvarene udove zahvatila silna bol koja im je trgala cijelo tijelo. Ostali ih nisu imali snage ponijeti. Svatko je mislio samo na svoj život i kako ga što više produžiti. Ostavivši trojicu umirućih, ostali su krenuli prema špilji.

Sutradan je bolesnicima bilo još teže. Sudrugovi su im donosili hrane, hrabrili ih, umivali, nastojeći mučno i sami se održati na nogama i othrvati slabosti. Ali uskoro su pala još dvojica: Brajević i Dediol. Strahoviti grčevi u želucu i bolovi u udovima shrvali su i njih, tako da su se držala još samo dvojica: Bačić i Jurić. Samo njihova mladost (prvi je imao 17, a drugi 20 godina) pomogla im je održati se. Naizmjence su obilazili umiruće sudrugove: dok je jedan nosio mrvice hrane i vode, dotle je drugi sjedio u špilji, čuvao vatru i skupljao nove snage.

Iz dana u dan njihovim je sudrugovima bilo sve teže. Približavala se okrutna smrt. Lovrinović je posljednjim snagama pokušavao dozvati svog prijatelja Jurića, ali je špilja bila daleko. Njegov tihi, umirući glas nije mogao doprijeti do nje. Sutradan ujutro našli su ga mrtva. I tako su jedan za drugim umirali brodolomci. U špilji je ležao još jedini Dediol. Mladići su ga teškom mukom dovukli tu da ne moraju k njemu pješačiti. Njegove tužne oči, pune bola i patnje, molile su za pomoć. Bačić i Jurić bdjeli su uz njega kao da mu žele svojim pogledom očuvati život. Ali kucnuo je i njegov trenutak.

‘Zašto me nije more odmah progutalo? Ah, djeco moja…’. I Dediolova glava klone na stranu. Dvojica jadnika šćućurila su se u kutu nepomični i zaprepašteni. Sutradan se nisu imali snage pokrenuti. Ležali su do nogu mrtvaca i čekali svoju smrt. Dva dana nisu ništa okusili. U špilji nije bilo više ništa. Ostala je još samo jedna boca do polovice napunjena vodom. Trebalo je donijeti barem vode, ali tko će ići po nju? Bačić je bio žedan. Puzao je prema mjestu na kojem je stajala voda. Jurić ga je opazio i stao ga preklinjati da ne ispije sve do dna. Bačić mu se zaklinjao da će otići po nju čim se osvježi i – ispio sve, do posljednje kapi, te legao opet na pod.

‘Ne mogu otići, Juriću. Ne mogu. Noge me izdaju’.

Razjaren Bačićevim postupkom, Jurić se bijesno baci na njega i počne ga gristi i udarati, ali iznemogli i iscrpljeni obojica se srušiše na pod jedan uz drugoga. Nepokretni i skoro bez svijesti ležali su u špilji sigurno još dva dana – nikad se nisu mogli sjetiti koliko je to trajalo i kako su se našli najednom vani, okruženi urođenicima koji su trčali oko njih i mahali rukama kao da zovu svoja božanstva u pomoć.

Nisu se mogli kretati. Noge i ruke bile su kao obamrle. Činilo im se kao da su se probudili iz teškog i dugog sna punog užasa i smrti. Nisu mogli razabrati da li je sve to bio san ili java. Da li su doista svi njihovi izginuli? Zar je zbilja pod tom gomilom kamenja i pijeska njihov Dediol, stari, dragi, prijatelj Tomas? Nisu znali tko je zakopao njegovo jadno tijelo. Možda su i oni sami – ali to nisu mogli dozvati u sjećanje.

Nisu imali snage dalje razmišljati. Prepustili su se sasvim brizi urođenika. I kad su ovi krenuli na svoje vječno lutanje, ponijeli su na leđima i oba mladića. Brinuli su se za njih kao za svoju djecu, nudili ih najboljim zalogajima i natjecali se među sobom tko će ih ljepše počastiti. Mladići su se oporavljali i uskoro su mogli hodati sami, ali nisu još bili tako snažni da bi mogli izdržati naporan i dugi put. Zato se urođeničko pleme razdijelilo na dvije grupe: muškarci su pošli naprijed, a žene, noseći djecu i zalihe vode i hrane, kretale su se sporije za njima. Pa ipak, uz sve to što su se iscrpljeni mladići pridružili grupi žena, pješačenje im je bilo teško i naporno. U mislima su stalno proklinjali nemilosrdnu sudbinu što je dopustila da smrt pokosi njihove sudrugove.

Stigavši do prostrane ravnice, na kojoj ih je već čekala grupa muškaraca, urođenici su zapalili vatru, uredili malene logore, zadržavši se na tom mjestu cijeli tjedan. Tu su mladići ponovno počeli ulaziti u život. Počeli su opažati navike i običaje urođenika i sami sudjelovati u radu. Tijekom cijelog dana skupljali su razno bilje, lovili ribu i donosili vodu, a tek navečer bi sjedali uz vatru i jeli – jedanput u 24 sata.

Svaka je obitelj imala svoju vatru i na njoj je pripravljala hranu. Glavna hrana bila im je riba što su je donosili muškarci. Uz nju se ili nije jelo ništa drugo ili se pak jeo ‘kruh’ što su ga pripravljale žene. U šumi bi skupljale neke duguljaste bobice, nalik na leću, sušile je na suncu i osušene tuckale i mrvile u prah. Taj prašak su umijesile s vodom i pekle na žeravici kao kruh. Te male pogačice bile su zaista slasne, pa i bez soli, a urođenici su budno pazili da i njihova dva gosta budu njima posluženi. Žene urođenika nisu bile baš jako pažljive i darežljive. Često su iz šume donosile neko voće nalik na datulje, samo što je bilo bez koštica. One su ga dugo pekle i tek onda ga dijelile – svakome tek po nekoliko komada. Voće je bilo slatko i ukusno, ali se nije smjelo jesti sirovo. Valjda je bilo otrovno. Bačiću se naročito svidjelo i svakako je nastojao doznati gdje ono raste. Međutim, njegov pokušaj razjario je žene. Nasrnule su na njega šakama i noktima i jadan, pokunjen, uz grohotan smijeh urođenika bježao je kao bez glave.

‘Prgnari Kominini’ – ‘Žene su ratoborne’ – dovikivali su mu urođenici upozoravajući ga da više nikada ne pokuša takvo što učiniti.

Na čelu vatre sjedio je starješina [glavar] obitelji i dijelio hranu najprije muškarcima, a ovi bi preko ramena dodavali svoje viškove ženama koje su sjedile iza njih. Žene su tek svojim ostatkom hranile djecu. Kada bi iza cijele ‘gozbe’ preostalo nešto ribe ili druge lovine, žene su to spremale za sutrašnji obrok govoreći:

‘Tumorning balialgo’ – ‘Sutra ćete jesti’.

Večeravši, urođenici bi kopali ležajeve u pijesku, koji su osim ‘jastuka’, zelenog granja koje ih je štitilo i od vjetra, imali još i udubinu za goleme trbuhe urođenika. Ležali su potrbuške i pokrivali se pijeskom. Svaku večer prije spavanja skupljali su se uz vatre, udarali po svom oružju i uz čudne pokrete tijela i ruku urlali uvijek istu pjesmu:

‘Paur paur gutari / Pahur cerima / Mali guigura’.

Cijela bi ceremonija trajala skoro jedan sat, pa zatim sve utihne i utone u san. Bačić je uzalud nastojao odgonetnuti što je taj obred značio, ali nije uspio, pa ni doznati značenje riječi, iako je već mnogo toga razumijevao. Naročito je zapazio da urođenici upotrebljavaju neke riječi vjerojatno iz engleskog jezika. ‘Tumorning’ moglo je nastati samo od engleskog ‘tomorrow morning’ (sutra ujutro), a ‘tatruga’, kako su nazivali svoju poslasticu – kornjaču, potjecala je sigurno iz istog izvora. Bačić je bio zanesen svojim novim otkrićem. Svoju je nadu i radost povjerio i Juriću – urođenici sigurno dolaze u dodir s bijelim ljudima. Zar ne bi mogli zbilja jednom stići do naselja bijelaca?

Pleme je kretalo na put. Bilo je to, po Bačićevu [iz]računu, 3. veljače 1876., na dan dubrovačkog patrona [patruna, parca, zaštitnika Sv. Vlaha]. Žene su naprtile djecu i drvene posude napunjene vodom. Bez vode se urođenici nisu kretali nikuda. Za vodu su se brinule samo žene i to već od svoje dvanaeste godine. Natovarena drvenim posudama za vodu, njihova je povorka krenula za muškarcima koji su već bili dobrano odmakli. Muškarci su putem lovili ribu, krčili prolaze, a predvečer odabirali mjesto za logorovanje. Tamo bi zapalili vatre i pripremali ulovljenu ribu, ali ne bi je ni okusili dok i njihove obitelji ne stignu u logor.

I tako su se selili s jednog mjesta na drugo. Lovina je trenutno bila slabija, trenutno bogatija i uvijek se dijelila na jednake dijelove. Najveća radost zavladala bi plemenom kad bi pronašli područje bogato kornjačama. Ovi su urođenici bili pravi majstori za njihovo hvatanje. Dok bi velike žabe mirno ležale i sunčale se uz obalu, urođenici bi skakali za njima, hvatali ih za vrat i istezali na pijesak. Kornjače su se trzale i prać[a]kale, ali snažne ruke urođenika nisu ih ispuštale. Istezali su im vratove, čupali crijeva i pohlepno ih žvakali i gutali – sve onako sirovo. Kad bi tako utažili pohlepu, [za]palili bi vatru, na nju polagali kornjaču, pokrivali je žerav[ic]om i tek kad bi bila napola pečena trgali je na komade i ponovno ih pekli neprestano i nestrpljivo pipkajući nisu li gotovi za jelo.

Najvećom delikatesom smatrali su kornjačina jaja. Dugim iskustvom naučili su na kojim ih mjestima one najviše polažu, ali su tajnu brižno čuvali. Nisu je htjeli povjeriti ni Bačiću ni Juriću. Smijali su se njihovim nastojanjima da otkriju tajnu i neprestano ih draškali ili zavodili na krivi put. Urođenici nisu jaja dijelili ni sa svojim ženama jer je postojalo pravilo da se ta rijetka i tako cijenjena hrana pojede odmah i to samo onaj tko ju je i pronašao.

Pješačeći jednog dana uz more, opazili su urođenici na pučini omanji kanu i žurno poskakali da ga dovuku uz obalu. Dohvativši se tog izdubenog panja, zasjeli su vješto na njega i zaveslali k obali vičući:

‘Majabulo! Majabulo!’

Mahali su mladićima i pozivali ih da im se i oni pridruže. Bačić i Jurić zaista pokušaše zasjesti u čamac, ali njihov je napor ostao uzaludan. Čamac se njihao i prevrtao, a s obale orio se veseli smijeh urođenika. Bengo i Đimi, dva mlada urođenika, pomagali su im i pokazivali, ali opet nije uspjelo. Spretno zasjevši u čamac, ova su dvojica otišla u lov na kornjače.

‘Minara donki nagoru’ – klicali su urođenici veselo mašući rukama i skačući oko Bačića. ‘Minara, minara’ – vikali su i onda kad su stigli u zelenu dolinu punu izvora bistre vode. Bačić i Jurić gledali su preplašeno ne razumijevajući zašto li se urođenici toliko raduju. A krikovi, klicanje i tapkanje bosih nogu nisu prestajali. Odjednom se s obližnjeg brežuljka spustila gomila urođenika. Krikovi su postajali jači. Smijeh se orio i odjekivao dolinom. Urođenici su se tapšali po leđima, udarali jedni druge od radosti i bučno, mlatarajući rukama i nogama, pričali o nečemu svojim sunarodnjacima. Često su u tim razgovorima pokazivali na svoja dva bijela gosta kao da pričaju o njihovoj sudbini. Žene došljaka, slušajući pričanje, tužno su ih pogledavale i uzdisale:

‘Kaciuga moro, kaciuga moro’.

‘Minara denki bolu!’ – pjevali su muškarci – ‘Minara denki bolu’ – uvjeravali su čas Bačića, čas Jurića i pozivali ih da ih slijede. Mladići su pošli s njima, puštajući da ih vuku za ruke i tapšu po leđima. Došavši na obalu imali su što vidjeti! Na obali, iskrenut na bok, ležao je čamac sa ‘Stefana’. Onaj isti čamac za kojega se prihvatio Bačić kada su ga valovi nosili prema kopnu. Dno čamca bilo je probušeno. Na pijesku su ležala i vesla. Urođenici su bili sretni što su u očima svojih štićenika vidjeli radost.

‘Minara denki bolu’ i dalje su uvjerljivo pjevuckali kao da žele kazati: ‘Skoro ćete opet ploviti čamcem’.

Dotle je u logorima bilo sve užurbano. Pekli su velike kornjače za večernju gozbu. Trebalo je proslaviti sretni sastanak.

Gozba se proteg[nu]la do kasno u noć. Došljaci su, izgleda, zavoljeli mladiće. Natjecali su se s domaćinima tko će im iskazati više usluga i bolje ih pogostiti.

‘Denki! Denki!’ (Valjda iskrivljena engleska riječ ‘take it’ – uzmi) – nudili su pečenku pozivajući ih sjesti uz njihovu vatru ili leći uz njih. Kad je već sve bilo mirno i kad su posljednje pjesme i uzvici sasvim utih[nu]li, mladići su i dalje ostali budni. Razbijeni čamac sa ‘Stefana’ podsjećao ih je na ugodne dane provedene na brodu, na velika očekivanja, strahote olujne noći i smrt, groznu smrt njihovih sudrugova.

Slijedeći dani prolazili su u veselju i gozbi s urođenicima. Pridošlice su dvojici mladića htjeli pokazati sve svoje vještine i sposobnosti, pa je svaki dan nosio našim brodolomcima nova iznenađenja.

Jedne su večeri urođenici bili vrlo uzbuđeni. Pripremali su nekakve baklje, neprestano pogledavali čas u more čas u nebo. Kada je pala noć, zapalili su baklje, spustili se do mora i zaplivali držeći visoko ruke s bakljama koje su sijale kao zvijezde. Uskoro se ekspedicija vratila vukući mnoštvo kornjača i dugačkih, zmijolikih riba. S obale ih je dočekalo glasno veselje i slavlje žena i starijih urođenika. Nedugo zatim plemena su se počela rastajati. Pridošlice su navaljivali i molili Bačića da se sa svojim prijateljem pridruži njima:

‘Butur vaj’ – ‘Idite s nama’ – molili su, ali su mladići bili neodlučni. Mislili su da njihovim dobročiniteljima neće to biti pravo. Na kraju su se ipak odlučili. Novi poznanici bili su dosjetljiviji i spretniji, bolje su poznavali krajeve i uvijek su imali dovoljno hrane. Osim toga, njihova imena, kao što su: Đimi, Đaki i slično, ulijevala su nadu našim momcima da će jednom ipak negdje sresti Engleze od kojih su urođenici naučili sve te riječi.

Nježno se oprostivši od svojih starih prijatelja, brodolomci se dadoše na put. Dugo pješačenje kamenitim predjelima bilo je naporno i prebrzo za mladiće. Oni još nisu bili navikli tako dugo hodati bosonogi, pa bi nestrpljivo čekali trenutak kada će se urođenici zaustaviti uloviti ribe. Tada bi sjeli i odmarali raskrvavljena stopala. Jednog dana Jurić nije mogao više izdržati. Rane na nogama previše su ga boljele. Srušio se i dozivao Bačića koji je već bio dobrano odmaknuo. Čuvši njegovo zapomaganje, Đaki, jedan od urođenika, potrčao je najprije i dozvao Bačića. Cijela je skupina zastala i brižno se okupila oko Jurića. Dalje putovanje bilo je odgođeno dok se ovaj nije potpuno oporavio.

Neću nikada zaboraviti pažnju, ljubav i brigu urođenika – govorio je Bačić Juriću.  ‘Tko zna, da smo se ranije pridružili urođenicima, možda bi sada mnogi naši sudrugovi bili još živi. Pamti, Juriću, kao što i ja pamtim! Pričat ćemo kulturnim bijelim ljudima o čovječnosti i ljubavi nekulturnih urođenika’.

Za nekoliko dana skupina se ponovno vratila u ravnicu gdje su je mladići prvi put ugledali, ali tamo nisu našli obitelji svojih starih poznanika. Nije bilo čak ni čamca. Izgledalo je kao da su nestali s ovog svijeta. Ali, odjednom, kao kakvi duhovi, pojavili su se iz grmlja, bijesno vičući i vitlajući bumerange kao da su ih spopali zli bjesovi ili kao da žele pokazati bijelim momcima da i oni mogu biti ratoborni i zli. Mladići nisu znali što početi. Goloruki nisu smjeli prići i miriti ih. Nisu vidjeli razloga njihovu bijesu, dernjavi i hrvanju. U tu veliku gužvu umiješale su se na kraju i žene, nastojeći razdvojiti ‘neprijateljske vojske’ u čemu su strahovitom krikom i grebenjem napokon uspjele.

Sutradan je sve bilo mirno. I jedna i druga strana zaboravila je na jučerašnje neprijateljstvo kao da ga nije ni bilo. Jedni su krenuli prema sjeveru, a drugi su se zadržali i dalje u dolini. Pleme s kojim su putovali Bačić i Jurić nastavilo je put. Bačića je zanimalo kuda oni tako žure i što je tome razlog.

‘Buhura vagaj’ – odgovorili su mu kad ih je o tome zapitao. Ali što li je ‘Buhura’, pitao se Bačić. Nije li možda rt North West? Taj bi morao biti negdje u pravcu njihovog kretana.

‘Vangi Buhura?’ – ‘Gdje je Buhura?’ – pitao je dalje.

‘Parue’. – ‘Vrlo daleko’ – glasio je odgovor i pleme je dalje žurilo brzim koracima.

Na putu lutalice su stigle do mjesta gdje je ‘Stefanova’ posada bila izgradila svoje prvo sklonište. Urođenici su počeli čeprkati između komada drveta ne bi li što našli. Na mjestu gdje su još uvijek stajali ostaci barake našli su kantu gnjilih krumpira i praznu vinsku bačvu. Bačić je također pretražio cijelu okolicu, ali sav njegov trud bio je nagrađen jednim malim omotom s iglama i koncem za krpanje jedara. Pa ipak, i taj je omotić zbilja dobro došao. Bačić je sjeo i počeo krpati jadne ostatke svoje rastrgane košulje. Nije prošlo ni nekoliko sekundi kad se oko njega skupila gomila kuštravih žena. Kličući ‘Niril, niril’ pokušavale su mu oteti njegovo blago. Bačić se branio i skrivao igle ne razumijevajući što će one ženama kad nemaju što šiti. Ta svi su urođenici bili goli kao prst. Ali stari dubrovački trgovački duh brzo se probudio u Bačiću.

‘Dat’ ću vam ih’ – kazao je – ‘ali vi ćete meni davati hrane kad god budemo gladni’. Žene su pristale, a muškarci su se smijali od uživanja što ih je Bačić nadmudrio. Urođeničke žene su, naime, bile veoma škrte. Hranu koju su skupljale spremale su za sebe i svoju deriščad. Iz njihovih ruku Bačić i Jurić nisu nikada ništa dobili.

Za to vrijeme dvojica urođenika mirno su čučala na jednom grebenu i buljila u more.

‘Janina! Janina! Janina!’ – klicali su odjednom. I sve žene i muškarci odjuriše prema moru, napustivši svoju zabavu. Vladala je grobna tišina. Bačić je pitao što se dogodilo, ali nije dobio odgovor i morao je šutjeti, čekajući da sam događaj dade odgovor. Uskoro je opazio što je bio uzrok šutnji. Uz samu obalu, gotovo polovicom tijela izvan vode, plivala je ogromna riba, tzv. ‘dugong’ iz Istočno-indijskog oceana, koja se hrani morskom travom što raste uz obalu. Urođenici su bili spremni: naoružani batinama, kopljima i kamenjem čekali su pogodan trenutak. U pripremi je stajala mala, primitivna mreža od tankog konopa. Odjednom je četrdesetak tjelesa bućnulo u more. Mrežom su zahvatili ribu i započeli žestoku borbu. Hvatali su je rukama i mlatili posvuda. Često je riba zaranjala u dubinu i odvlačila sobom ljude, ali oni su bili dobri plivači i ronioci i nisu je puštali iz ruku. Napokon je gorostasna riba bila svladana i gromki povici žena i djece pratili su lovce i ribu do vatre. Rasporivši je, izvukli su joj jetru i utrobu i sve to sirovo pojeli. Kasnije su je tek pekli – a gozba je trajala tri noći uz pjesmu i ples.

Skitajući se dalje s tim urođeničkim plemenom, jednog je poslijepodneva Bačić koračao usporedno s nekom staricom. Na leđima je nosila komad jedra što ga je našla na obali. Bačić je zamišljeno gledao na more. Najednom mu se pričini da se iz daljine približuje – brod! Strgne luđački platno babi s leđa i stane mahati i dozivati Jurića. Urođenici su se strčali oko njega i svi upirali pogled u daljinu, ali njihove oštre oči vidjele su bolje od Bačića – prema njima je plivao izvrnuti brodski čamac što ga je more tko zna otkuda donijelo. Bilo im je žao što se Bačić tužno pokunjio, pa su ga svim mogućim znakovima nastojali umiriti i uvjeriti:

‘Minara denki nakarn’ – ‘Brod ćeš vidjeti’.

Odmorivši se na tome mjestu, pleme je krenulo naprijed i pred sumrak stiglo do poluotoka koji su urođenici nazivali ‘Bundagio’. Gotovo uz samu obalu našli su izvor pitke vode pokriven bačvom, a urođenici su tumačili:

‘Nula vak bala Karkara vila baba’. – ‘Ovdje, kao u Karkari izvor su kopali bijeli ljudi’.

Nedaleko izvora Jurić je pronašao složenu hrpu razbijenih brodskih dijelova, sprava, praznih boca, raznog oruđa, pa čak i jednu dasku s natpisom ‘Terry Queen’. Vjerojatno je to bilo ime nekog nastradalog broda. Raspitivao se kod urođenika što to ima značiti, a oni su mu tumačili da su ih Englezi zamolili to prikupiti. Igrana, kako se zvao jedan od urođenika, rekao mu je pokazujući na hrpu i nemirno gestikulirajući:

‘Minara Čali gogoj, Pulimandur vagaj, kuila baćalgo kuiga, turagi baćalgo, tie baćalgo, kakonagi baćalgo’.

‘Uskoro ćeš poći u Pulimandur, jesti ćeš šećera, jesti riže, jesti čaja i kakao’.

Ali Jurić nije razumio. Nije mogao shvatiti kakva veza može postojati između te gomile starudija i njegova odlaska. I dok su se njih dvojica natezali sporazumjeti, ostali su trčali na malenu uzvisinu dovikujući jedan drugome:

‘Jani bala jurogaja!’ – ‘Brod se približava!’.

Starješina je brže-bolje kresnuo grančice i zapalio ogromnu vatru. Mladići su uzalud gledali u svim pravcima, ali nisu mogli ništa vidjeti. Tek nešto kasnije ugledali su jedro nekog kutera koji je plovio prema njima. Ludi od radosti i uzbuđenja grlili su svoje tamnopute prijatelje, stalno trljajući oči i zureći u daljinu, na mahove jedva vjerujući da napokon doista vide pravi brod. Brod – poslije toliko mjeseci! Ali, kao da to bijaše samo priviđenje, bijeli trup broda najednom je nestao. Nestao, kao da ga nikad nije ni bilo. Zašao je valjda u kakvu uvalu, a da oni u svojoj radosti to nisu ni opazili. Urođenici, ti osjetljivi, nježni prijatelji, tužno su ih gledali i tapšući ih po ramenima nastojali ih utješiti svim mogućim riječima svog siromašnog rječnika:

‘Minara Čali dagi Pulimandur vagaj. Mana Čali gogai Cicin vagaj’.

‘Uskoro ćete vidjeti Čalia i otputovai u Fremantle. Uskoro ćete vidjeti Čalia i poći u Tientsin’.

Ali mladiće je spopala bol razočaranja, pa nisu obraćali pažnju na ‘Čalia’ i ‘Cicin’. Nisu ni slutili da će taj ‘Čali’ odigrati važnu ulogu u njihovoj sudbini.

Iz tog tužnog stanja trg[nu]la ih je jedna nemila zgoda. Jedna od žena nečujno je prišla Juriću i iz njegove čuturice izlila svu vodu u svoju posudu. Jurić ju je opazio kad se već povlačila. U srdžbi, ne imajući vremena misliti na posljedice, nemilosrdno ju je udario štapom. Žena je počela kričati i jaukati svijajući se na zemlji.

‘Zašto si učinio tu ludost, brate? Propali smo sada obojica!’ – napadao je na njega Bačić, dok su urođenici oštro korili ženu i prezirno je gurali nogama.

Živa želja i nastojanje za ugledati kakav brod napokon je urodila plodom. Već sutradan rano ujutro, na horizontu se pojavilo jedro. Uskoro se vidio brod od oko tri tone. Njegova posada sastojala se od tridesetak urođenika koji su na obalu iskrcali svoj teret – obilje raznovrsnog jel(ovnik)a, nešto duhana i odjeće. Došljaci su pozdravljeni gromkim klicanjem. Žene su navlačile odjeću, razgledavale je sa svih strana kao da se čude i pitaju čemu li to zapravo služi. Došljaci su pak veselo pozdravili bijele mladiće i pozvali ih povesti brodom do malog otoka, udaljenih nekih 8 milja. Bačić i Jurić rado se odazovu njihovom pozivu. Već davno nisu vidjeli broda i plovili njime. Na svom su putovanje nahvatali tridesetak žaba kornjača, mnoštvo ptica i žabljih jaja. Na povratku ih zahvati jaki vjetar. Bačić i Jurić smjelo i veselo prihvatiše konope u svoje ruke i brod je sjekao valove brzinom koja je plašila urođenike. Oni još nisu bili vješti jedrenju i ta vještina bijelih mladića izazvala je kod njih ogromno divljenje.

Veselu i raskošnu gozbu te večeri prekinulo je naglo nevrijeme. Brodić se otrgnuo od obale i udario o greben. Ujutro je zbog toga vladala opća tuga. Ali jednom od urođenika došljaka pala je na um jučerašnja snalažljivost i vještina Jurićeva, pa sada stade navaljivati na njega da im popravi brod. Njegovim se molbama pridružiše i svi ostali, a Jurić, ne znajući što započeti, pobjegao je u šumu i tamo se skrio. Urođenici nisu mogli vjerovati da on to ne zna i ne može. Nisu mogli shvatiti da se popravak broda ne može izvršiti bez ikakvog alata, bez čavala i čekića, pa što je Juriću preostalo nego se skriti. Tako se on nije pokazao sve do večeri.

Pleme se spremalo na spavanje. Neki su već ležali u pješčanim ležaj[ev]ima. Bačić je pošao ususret Juriću i zastao kod starog Benga koji je žurno spremao svoje mreže. Pogledavši prema horizontu za vidjeti valjda kakvo će sutra vrijeme, Bengo je naćulio uši i dugo se ogledavao. Dozvao je zatim Bačića i pokazujući mu pučinu veselo mu doviknuo:

‘Tank bala! Čali koming! Čali koming!’ – ‘Eno broda! Čali dolazi! Čali dolazi!’.

Djeca su prva iskočila iz ležajeva, a zatim svi ostali. Došuljao se i Jurić, trljajući pospane oči. Bio je to zaista lijep i dobro opremljen kuter. Urođenici su mahali i dovikivali, upalili vatru i na sve moguće načine nastojali privući pažnju posade broda. Brod je za trenutak nestao iza rta, ali su urođenici govorili:

‘Minara gogaj. Minara Čali gogaj nula’. – ‘Brod će se vratiti. Čali će se sigurno ovamo vratiti’.

‘Mira gogaj’ – ‘Neće se vratiti’ – tužno je odgovarao Bačić i već gotovo zaplakao zbog novog razočaranja. Ali brod se opet pojavio. Vjetar mu je bio nepovoljan i morao je krstariti [križati, bordižati] – to je bio uzrok njegovu nestanku.

S broda je spušten čamac. Bačić je bio lud od veselja, a Jurić još nije vjerovao svojim pospanim očima. Urođenici su mu strg[nu]li pusteni šešir s glave i stali mahati njime. U čamcu su bila dva bijela i dva tamnoputa čovjeka. Bijelci su držali revolvere u rukama, ali čim su među urođenicima na obali ugledali bijelce, spremili su revolvere i žurno iskočili na kopno. Srdačno se rukujući s mladićima, ispitivali su ih na engleskom kako su dospjeli na tu pustu obalu, među urođenike, ali mladići od prevelike radosti nisu mogli izustiti ni slova. Urođenici su pak veselo plesali i prepuni sreće grlili mladiće. Bijeli su ljudi bili ganuti tolikom nesebičnošću urođenika. Kad je prošlo prvo uzbuđenje, jedan je Englez naredio svojim mornarima iskrcati urođenicima vreće brašna i šećera, pa brodolomce prevesti na kuter. Naročito im je pak zapovjedio da mladićima ne smiju privremeno dati za jelo ništa osim kruha i vode jer bi im sve drugo moglo naškoditi.

Ne brodu su ih dočekali vrlo srdačno. Zapovjednik broda, kap. Charles Tuckey, onaj urođenički Čali i njegov časnik, ukazali su im gotovo očinsku brigu. Mladići su obećali držati se svih uput(stav)a zapovjednika, pa iako su bili umorni i gladni pristali su na to da prvih dana, dok se priviknu, spavaju vani na palubi i jedu samo male obroke hrane.

Uskoro je kuter krenuo prema Fremantlu, a za nekoliko dana Bačić i Jurić bili su opet ‘civilizirani bijeli ljudi’: odjeveni, oprani, očešljani, podšišani i siti.

Pristavši u Shark’s Bay, kap. Tuckey je poslao u Fremantle poruku o brodolomu ‘Stefana’, javljajući da se na njegovom brodu ‘Hassy’ [‘Jessie’] nalaze dvojica preživjelih članova ‘Stefanove’ posade.

U Fremantleu je naše mladiće čekalo ugodno iznenađenje: na obali su ih dočekali tamošnji naši iseljenici i srdačno ih izljubili. Pobrinuvši se za njihova odijela, uputiše kablogram [telegram, brzojav] obiteljima brodolomaca, javljajući im njihov spas.

Odbivši ljubaznu ponudu kap. Tuckeya da ostanu na njegovom brodu i zahvalivši mu na velikoj dobroti, mladići se zadržaše nekoliko dana u Fremantleu kao gosti kap. Vukovića, jednog od naših iseljenika.

Na putu za domovinu mladići su molili kap. Vukovića da ih svojim brodom još jednom odvede do rta North West na poluotoku Fleming gdje su ostavili svoje crne dobročinitelje, da ih posljednji put zagrle.

Ovaj put sretni sastanak s urođenicima mladići nisu nikada zaboravili. Njihove male, skromne darove primili su ti dobri ljudi neopisivom zahvalnošću.

U kolovozu 1876. Bačić i Jurić otplovili su iz Fremantlea čiji su im građani poklonili na rastanku lijepu svotu novaca. Mladići su bili duboko dirnuti tom pažnjom, a posebno zauzimanjem kap. Vukovića.

Poslije cijele godine dana tegobnog lutanja stigli su brodolomci u svoj rodni kraj.

Njihova teška iskustva i bolna stradanja prepričavala su se i očuvala još dugo u sjećanju starih pomoraca, a sada, gotovo 7[8] godina poslije brodoloma, javljaju se po prvi put u našem tisku, prema Bačićevim originalnim zapisima.“ (Ivan Lupis-Vukić, Brodolom na koraljnom grebenu, Zapis o događajima naših mornara u Australiji 1875. godine, Jugoslovenski mornar, god. IX, br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, Split, 1953, str. 12-13, 36-37, 60-61, 84-85, 116-117, 138-139, 162-163).

 

Ivan Lupis-Vukić

[Prepisao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić]

 

1. S.

Ovaj ilustrirani tekst je (kao brošura) trebao izići iz tiska u izdanju „Male biblioteke redakcije listova JRM“ pod naslovom „Brodolom na koraljnom grebenu“ po cijeni od 30 dinara. (Jugoslovenski mornar, god. IX, br. 12, Split, 1953, [str. 344]).

Ivan F. Lupis-Vukić osobno je upoznao kap. Miha Bačića tijekom boravka u New Orleansu (1891.-1898.) koji je tu postao poznati trgovac i ugledni građanin, pa je grad New Orleans jednu od gradskih ulica (u duljini preko 50 blokova) prozvao Baccich Avenue. Inače, Ivan F. Lupis-Vukić nabavio je knjigu – rukopis „konceptnog formata“ (84 str.) ispisan na pisaćem stroju (strojopis) pod naslovom „Razbiće austrijskog barka ‘Stefano’ na sjevero-zapadnoj obali Australije“. Na dnu uvoda naznačeno je: „Prevela s talijanskog gđa. Miha A. Bačić“, tj. njegova supruga, a to je prijevod s talijanskog na engleski jezik. Kap. Miho A. Bačić je dobio pismo kapetana engleskog broda koji ga je spasio i koji se nastanio u Sidneyu, te je za to djelo spašavanja engleski kapetan dobio zlatni sat, nagradu australske vlade. (I. F. Lupis-Vukić, Brodolom naših pomoraca iz g. 1876, Dubrava, god. IX, br. 114, /15. II. 1941./, Dubrovnik, 1941, str. 2; Ek, Otmjena ulica u New Orleansu /U. S. A./ nosi ime našeg pomorskog kapetana, Jadranska straža, god. XV, br. 12, Split, 1937, str. 524; Ž. V. [Živko Vekarić], Jedna otmjena ulica u New Orleansu nosi ime dubrovačkog pom. kapetana Bačića, Dubrava, god. VIII, br. 82, /Na Sv. Vlaha/, Dubrovnik, 1940, str. 9). Zlatni sat s posvetom na mađarskom jeziku (o)čuvan je u Kraljevskom zapadnoaustralskom povijesnom društvu (Royal Western Australian Historical Society). (Gustave Rathe, Brodolom barka Stefano /kod rta North West Cape u Australiji godine 1875./, Durieux – Matica hrvatska Dubrovnik, Zagreb-Dubrovnik, 1992, str. 131, bilj. 40).

Dnevnik barka „Stefano“ napisao je Stjepan Skurla (I naufraghi del bark austro-ungarico „Stefano“ alla costa Nord-Ovest dell’Australia, 1876, 276 str.) na talijanskom jeziku, a na kraju dnevnika nalazi se aboridžinsko-talijanski rječnik. (Nikša Mendeš, Dnevnik barka ‘Stefano’, Iz muzejske riznice, 120 godina – 120 predmeta, Monografije i katalozi 30, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 2013, str. 182).

„Stijepo Skurla je preko svake mjere obožavao hrvatsku književnost i gubio svaki smisao za prave razmjere njene znamenitosti […] Skurla se bavio svakojakim brigama i poslovima. Napisao je nekoliko popularnih knjiga, a na talijanskom jeziku kratak pregled dubrovačke povijesti i kulture. Kad se je g. 1875. razbio na zapadnoj obali Australije neki dubrovački brod, te se jedan od dvojice, koji su se spasli, povratio u Dubrovnik, Skurla je po njegovu kazivanju sastavio opširan opis tog događaja. I nama je u školi opisao strašne doživljaje preživjelih brodolomaca. I danas mi se ježi koža, kad se sjetim, kako nam je pričao, kako su ona dvojica, izmučeni gladom, kidali meso s jednog mrtvog druga. Nije dočekao, da se rukopis štampa [tiska]. Umro je g. 1877.: bilo mu je tek 45 godina. Smrt Stijepa Skurle ražalostila je cijeli grad [Dubrovnik], osobito njegove đake. Vidio sam ga posljednji put, kad su ga spuštali, zamotana u bijelu plahtu, u popovsku grobnicu na Tri Crkve. Sve je oko njega plakalo. Danas [1922.], poslije 45 godina, još me u srcu boli, što sam ga teško ucvijelio, kad me jednom u školskoj crkvi zatekao, gdje mjesto molitvenika držim pred sobom Voltaireov ‘Candide’; kao da još i danas vidim njegove mile oči pune blagoga prijekora i smilovanja mladenačkom nerazboru.“ (Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike 1800. – 1880., /pretisak/, Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, Hannover – Čakovec, 2002, str. 206-207).

„Bark ‘Stefano’ bio je riječki bark. Pripadao je riječkom veletrgovcu Nikoli Bačiću, rodom iz Dubrovnika, koji se vrlo rano doselio na Rijeku, te se oženio u kostrenskoj pomorskoj obitelji Vranić, a kao građanin i privrednik uživao je velik ugled. Bačić je ujedno pripadao među najjače tadašnje riječke brodovlasnike, jer je imao, što sam, što u suvlasništvu s Riječanima i Pelješčanima, 12 jedrenjaka duge plovidbe. Inače je Bačić bio poznat kao vrstan poznavalac privrednih prilika Rijeke, pobornik privredne organizacije riječke luke, te sudionik u izgradnji prvog riječkog parobroda duge plovidbe ‘Liburno’. […] Bark ‘Stefano’ izgradili su na Sušaku poznati riječki brodograditelji braća Brazzoduro, a upisan je u upisnik duge plovidbe riječkog Governo marittimo početkom siječnja 1874. […] 26. listopada 1875. primijećena je australska obala, te je brod plovio uz nju prema sjeveroistoku, no oko 2.00 sata u noći 27. listopada brod se nasukao na koraljni greben kod rta Cloates, na poziciji 22° 48′ S i 113° 37′ E, te je bio za dva sata pod djelovanjem valova razbijen. […] O sudbini barka ‘Stefano’ dugo se nije znalo. Tek početkom lipnja 1876. dobiven je iz Point-Galla lakoničan brzojav […]. Nedugo zatim došla su u domovinu dva opširna pisma Miha Bačića, jedno u Dubrovnik njegovim roditeljima, a drugo stricu na Rijeku. Oba pisma, sastavljana 16. svibnja 1876. u Freemantleu, imaju sličan sadržaj u opisu brodoloma, stradanja i umiranja preživjele posade, te Bačićeva i Jurićeva spasa. […] Miho Bačić očuvao je u svojim zapisima podatke o posljednjoj posadi barka ‘Stefano’. Bili su to: zapovjednik kap. Vlaho Miloslavić iz Dubrovnika, I. časnik kap. Karlo Kosta iz Dubrovnika, II. časnik Martin Osojnak iz Rijeke, III. časnik Ivan Lovrinović iz Dubrovnika, kadet Miho Bačić iz Dubrovnika, vođa palube Grgur Pavišić iz Rijeke, dispenzir Mate Zanetović iz Kotora; k[o]rmilari Baldo Vukašinović iz Gruža, Jozo Perančić iz Malog Lošinja, Srećko Bučić iz Rijeke, Pavao Radović iz Potonja; mornari Ivan Jurić iz Oskorušna, Toma Dediol iz Kućišća, Božidar Vulović iz Dobrote; mali Nikola Brajević iz Konavala i kamarot Henry Groiss iz Engleske. Miho Bačić nakon povratka u domovinu položio je 1877. poručnički, a 1879. kapetanski ispit, te je od 1880. od 1881. zapovijedao stričevim barkovima ‘Antal’ i ‘Risorto’.“ (Radojica F. Barbalić, Bark „Stefano“, Pomorstvo, god. XIII, br. 8-9, Rijeka, 1958, str. 246).

Trgovac i kap. Miho Bačić umro je u 78-oj godini u New Orleansu, a tada su još bile žive njegove dvije sestre. (Niko Štuk, Još nekoji podaci o brodolomu naših pomoraca iz 1875 na pustošnoj obali Australije, Jadranska straža, god. XVI, br. 11, Split, 1938, str. 468, bilj. 3).

Australski uglednici (Fremantle, Zapadna Australija) prikupili su pomoć („20 lira“) za preživjelih dvoje stradalnika, a 21. svibnja 1876. trebala je biti prikazana drama o toj strašnoj nesreći barka „Stefano“. (Jozo Luetić, Katastrofa barka “Stefano”, Pomorstvo, god. X, br. 1-2, Rijeka, 1955, str. 32).

U Gospi od Milosrđa na Gorici u Dubrovniku postoji zavjetna slika brodoloma barka „Stefano“ (čudesnog spasa dvojice preživjelih) slikara Bazilija Ivankovića 1877. odnosno 1878. godine. (Niko Štuk, Brodolom naših pomoraca iz 1876, Jadranska straža, god. XV, br. 4, Split, 1937, str. 144; Niko Štuk, Brodolom naših pomoraca iz god. 1876, Dubrava, god. IX, br. 113, /o Svetom Vlahu/, Dubrovnik, 1941, str. 20; Anica Kisić, Zavjetne slike XIX i XX stoljeća u crkvi Gospe od Milosrđa u Dubrovniku /Katalog zbirke/, Pomorski zbornik, knj. 12, Rijeka, 1974, str. 538-539, bilj. 61).

Inače, u Australiji postoji i fondacija (fundacija, zaklada Barque Stefano Yinikurtira Foundation odnosno Barque Stefano Foundation). Temeljito je razradio ovu temu dugogodišnji predani istraživač dr. sc. Joško Petković iz Australije. (Linkovi: http://bsyf.com.au; http://www.stefanocybertrail.com; https://opencorporates.com/companies/au/157753850;

https://thebom.com.au/index.php/business/barque-stefano-yinikurtira-foundation)