Vrli naš Ruđe(r) iz roda Boškovića zapisao je: „Moja je očinska zemlja na jadranskom žalu, doduše, / Tijesna, al’ sredstvima moćna i starim diči se plemstvom, / Prodornim umovima, odiskona trajnom slobodom / I trgovinom se po moru bavi golemu. […] Ili k’o vladar što usred palače […] / Dižući gomile konja i ljudi i oružje strašno / Koje je namijenjeno razaranju dušmanskih kula; / On se, međutim, dotle u kraljskom zadržava gradu / Ne mičuć’ se, dok mnoštvo poslužitelja se na sve / Razlijeće strane, te jedan sa krajnjih granica carstva / Donosi vijesti i priča o bitkama, promjeni stanja, / Drugi pak ide i nosi gosparove naloge višnje. […] Jer nas je, između Marsa [rata] i Venere [ljubavi] priroda smjestiv, / Kruzima nejednakim zaplela – prejadne, jao! […] Ah, nek’ odlazi zbogom tko teži za ispraznim sjajem / Smatrajuć’ sretnikom onog kom čelo ovjenčava kruna / Blistava, komu je žezlo u ruci, na plećima grimiz, / Uz kog se zbijaju sluge i stišću, i jata prvaka. […] Kao kad svetačka lica prikazujemo u mjedi / Il’ u rumenkastu zlatu, na svete ih mećuć’ oltare, / Kruna im čelo božansko okružuje, lice i kosu / Te ih označuje time k’o građane Olimpa višnjeg. […] uzajamno sam privlačenje Zemlje, Mjeseca i Sunca izrazio kao uzajamnu ljubav Veste [božice (nebeske) vatre i djevica], Febe [(unuke joj) Artemide, božice Mjeseca; „zlatno okrunjene“] i Feba [(unuka mu) Apolona, boga Sunca i svjetla] koristeći se po običaju starom mitologijom.“ (Ruđer Josip Bošković, Pomrčine Sunca i Mjeseca, /Preveo Branimir Glavičić/, Matica hrvatska, 2012, str. 13, 51, 111, 113, 119, 211, 393). „Čudiš se? Pogledaj redoslijed kojim zlatokoso sunce / Zvijezde obilaze kad svaka svoj zatvara krug. […] Ako priroda između Marsa i Venere ljude / Smješta, zar njihova vlast ikome čudna bit će?“ (Ruđer Josip Bošković, Pisma, pjesme i rasprave, Matica hrvatska, 2013, str. 503).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić