„’New Orleans, siječanj [1961.] ‘Baccich avenue’ je jedna lijepa ulica u New Orleansu. Ime je dobila po kapetanu M. Bačiću koji je ovdje doplovio iz Dubrovnika 1880. godine. Još prije njega oko 1855. godine Luka Jurišić iz Dube na Pelješcu počeo je uzgajati kamenice (oštrige) koje se u golemim količinama nalaze u delti Mississippija. Danas [1961.] je to moderna industrija pretežno u rukama naših ljudi. Tisuće ljudi imaju posla i doprinos New Orleansu od ove industrije penje se na milijune dolara godišnje. Zahvalni naši ljudi i građani New Orleansa dali su Luki titulu ‘oca moderne industrije oštriga u Louisiani’.

Brodovi dubrovačke i austro-ugarske trgovačke mornarice, na kojima su posade i oficiri [časnici] bili uglavnom Dalmatinci, plovili su svim morima i doticali se svih luka svijeta. Početkom 19. stoljeća često su dolazili u New Orleans čija je luka bila centar prometa pamuka i jedna od glavnih luka Amerike. Prema sjećanju starih doseljenika i po našim imenima na grobnicama u New Orleansu može se zaključiti da su se prvi naši iseljenici počeli naseljavati ovdje negdje oko 1830. godine. Prema tome, ova kolonija naših doseljenika je jedna od najstarijih kolonija Hrvata u Americi.

Po zanatu pomorci i ribari ostali su to i ovdje. Meksički zaljev pružao im je izvanredne mogućnosti za ribarstvo. Slatka voda Mississippija miješa se sa slanom Meksičkog zaljeva u omjeru neobično pogodnom za uzgoj oštriga. Tako počinje moderna industrija oštriga za koje se nije ni znalo ovdje do dolaska naših ljudi. Teška i surova životna borba kojoj su mnogi podlegli, tjerala je na čvrsto udruživanje za izdržati napore koje je život ovdje nametao. Živjeli su na rijeci, gradili svoje ‘kabane’ i uzgajali kamenice. Neki su se vraćali u ‘stari kraj’ kada bi zaradili nešto novca. Novi su dolazili tražeći posla. Ostajali u ‘kabanama’ daleko od grada pored svojih barki, vodeći tešku borbu s ćudljivom rijekom Mississippi.

Živeći tako u tuđem svijetu, naši su se iseljenici slagali i međusobno pomagali. Kad bi novi iseljenik došao, stari su ga dočekali kao rođenog brata. Jedan bi mu dao vesla, drugi konopac, treći malu barku te bi mu tako nabavili najpotrebnije za početak. To je morao vratiti samo tako što bi s njima živio u slozi. Tako se rodila ideja oko 1873. godine za osnivanjem društva po tipu starih dalmatinskih bratovština. Na prijedlog Mihajla Draškovića odlučili su da se društvo nazove ‘Sojedinjeno slovinsko društvo od dobročinstva’. Osnivači su pomrli. Većina ih je bila iz Dubrovnika i iz okolice Dubrovnika, s Hvara i iz Hrvatskog primorja.

Zapisnik prve skupštine 1. svibnja 1874. godine kaže: ‘New Orleans svibanj prvi 1874. godine. Na odgovor od zvanja oglašenog od gospode sliduće crez: Mića Drašković, Antun Fučić, Krsto Vukasović, Nikola Gardini, Ivan Rusin, Andrija Cvijetković, Andrija Bajurin. Sliduća gospoda sastaše se u New Bazzar Hall No. 233 Old Lepce st. Bogdan Abramović, Nikola Mladineo, Todor Tripković, Luka Skobalj [Škobalj, Škobelj] … itd.

… Gosp Mićo Drašković poslije zovijući skupštinu u red, kaza da pr[ij]edlog ovog sastanka jest ustrojiti Sojedinjeno slovinsko društvo od dobročinstva, koje će providjeti svaku pomoć za naš narod tojest za družbenike ovog Društva u slučaj[u] bolesti, uzdržati siročad i udovice od onih družbenika koji budu umrijeti i provodieti jedno pristojno mjesto za ukopati one koje Providnost s’ uje Atajanstvem bude razdiliti vječito od nas. Bijući pomisao od gospode gore rečeno da se ovo Društvo mora ustrojiti od Slovinaca sami[h], stiem pr[ij]edlogom biti ćemo složni u slogi i u tvrdoj ljubavi koja stanovito more prebivati između zemljaka od jedne otađbine [domovine] u inostranoj [inozemnoj] zemlji…’

Društvo danas [1961.], poslije 80 godina, ima isto ime i iste ciljeve. Još uvijek se govori naš jezik i piše našim jezikom. Društvo ima 300 članova. Kolonija broji 6000 naših ljudi. Oni su ribari, trgovci, farmeri i raznih slobodnih zanimanja. Kod ribara Franje Frank čuli smo cijelu povijest kolonije. Franjov otac je došao ovdje davno: – ‘Eto, znate, dobro je sada ovdje, koji smo ostali, a živimo ‘very good’. ‘Well’ tko nije mogao izdržati, umro je, treće nije bilo.’

Bila je u ovoj rečenici ispričana cijela povijest ljudi koji su prošli u svijet tražiti hljeba. Sve muke, napori i stradanja za 80 godina – rekao je stari ribar u nekoliko škrtih riječi. Njegovi unučići nisu razumjeli jezik kojim priča njihov djed. ‘Stari kraj’ je daleka bajka djedovog djetinjstva. Oni su nas ispratili svojim ‘good-bye’ i ‘so-long’.“ (Dragan Savić, Zapis iz SAD, „Sojedinjeno slovensko društvo od dobročinstva“ u Nju Orlienzu, Borba, /26. III. 1961./, Zagreb, 1961, str. 8).

Ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

Ragusa – izvor: kataweb.it