„Već prije [I. svjetskog] rata osnovano je Dubrovačko kupališno i hotelsko društvo sa sjedištem u Pragu, koje je nabavilo oko 46 tisuća četvornih metara zemljišta. […] Zanimljivo je i to da su u okolici novoga kupališta [Srebrenoga], sigove špilje, koje je svojedobno otkrio češki istraživač doktor Absolon iz Brna. Po mišljenju istoga istraživača, nadilaze ove špilje i samu čuvenu Postojnsku špilju. [S]pomenuto društvo radi oko toga da otvori pristup u te [iz]vanredno zanim[lj]ive špilje.“ (Morsko kupalište Srebr[e]no kod Dubrovnika, Jedro, /List za pomorstvo/, god. I, br. 10, Sarajevo, 1916, str. 201-202).
Ne moramo uopće govoriti o turističkoj atrakciji takve špilje u slučaju otvorenosti za posjetitelje, ali pored speleološke i o mogućoj arheološkoj komponenti špilje. Sjetimo se samo priče Sv. Hilariona (u narodu zvanog Ilar) jer je Sv. Jeronim (Jerolim) napisao životopis o Ilarovom posjetu Epidauru (Cavtatu) 365. godine i ubojstvu zmije Boas koja je harala iz špilje (navodno Šipun u Cavtatu), u značenju simbolične pobjede kršćanstva nad poganstvom, a crkva Sv. Ilara nalazi se i u Župi dubrovačkoj. Špilja, pored stečevine predatorskog „špiljskog mentaliteta“ kojeg i danas nasljedujemo i u imenski ostalom (npr. prezime Špiljak), također ima svoju simboličnu i spoznajnu stranu (to je ona njezina tamna i mistična strana). Naravno, tek je kasnije čovjek, vjerojatno nakon slučajnog pada sirovog mesa u vatru, došao na ideju vrlo važnog i danas neizostavnog pronalaska – gradela! Mnogi ljudi u povijesti čovječanstva (kao npr. kršćani za svoju vjeru) postali su žrtve upravo te vatre i pečenja tijela, ali za boljitak i sjećanje time upečatljivo definiranog duha i duga čovječanstava prema takvim činima vjere i dobrote. Kao što je u samom zmijskom serumu zametnuta klica ozdravljenja od samog ujeda zmije, tako je i u svakom konzumiranju (relativno obilatog) obroka pečenja tijekom glavnih blagdana zapravo sadržana prigušena nesvjesna klica sjećanja na one koji su pali za vjeru i za ono što postojano izgrađuje veličanstvenu baštinu sjećanja. To je svojevrsni prežitak drevnih žrtvi paljenica i ljevanica. Doduše, mnoge su (domaće) životinje postale žrtve ponte od pjata i ljudske (s)tvarne nezasitnosti u istrjebljenju životinjskog svijeta. Nema te vjere u povijesti čovječanstva u kojoj netko nije ostao bez glave ili završio „na gradelama“, pa makar i simbolikom progona.
Ovako glasi jedna od inačica (za)pisane legende o Sv. Hilarionu (Hilariju): „Nedaleko od Epidaura nalazila se tada izvjesna špilja, koja se zvala Scipum, i iz nje je građanstvo obično izvlačilo vodu. U ovoj je špilji stanovao opasni zmaj [ili zmija], poznat pod imenom Boas, i nanosio je mnogo zla i narodu i stoci. Pri prolazu kroz ovaj grad sveti Ilarion je vidio da se mještani tresu i plaše zmaja ogromne i čudesne veličine, te ih je savjetovao da budu dobra srca, jer čudovište ubija samo pakosnike. [Pa zašto ga onda ubijati! Ili je ovo možda preteča one da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja nakon pravednog suđenja. Onda možete samo zamisliti tijekom cijele ljudske povijesti revnost pravednosti u izvršavanju kazni nad krivim građanima!] Epidaur je tada bio još poganski grad, te je stoga sv. Ilarion, načinivši prethodno znak križa, uhvatio čudovište na samom ulazu u pećinu i glasno mu podviknuo: ‘Izlazi!’ Čim je zmaj Boas čuo glas svetog čovjeka, prepao se i klonula duha izašao van. Zatim je sv. Ilarion rekao zmaju: ‘Pođi za mnom! – i zmaj ga je pratio sve do mjesta zvanog Mlini – putem dugim tri milje i pedeset koraka. Kad su stigli tu, sv. Ilarion se obratio svojoj pratnji iz Epidaura: ‘Načinite sada lomaču da bismo mogli spaliti čudovište i njegova djela!’ Čim je lomača bila gotova, sv. Ilarion je naredio zmaju Boasu: ‘Penji se na lomaču!’ I zmaj se popeo. Tada je ispod lomače podložena vatra i zmaj je izgorio. Svim Epidaurcima laknulo je na duši kada su vidjeli kakav im je spas donio ovaj sveti čovjek. I na tom mjestu koje se zove Mlini građani su podigli hram u slavu i hvalu sv. Ilarionu. Jedanput godišnje, u određeno vrijeme, okupljalo se tamo mnoštvo naroda iz Epidaura i odavalo poštovanje sv. Ilarionu, pjevalo poganske himne [u slavu djela kršćanskog sveca!], i tek pri zalasku sunčevu narod se vraćao u svoj grad.“ (Arthur J. Evans, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875. sa istorijskim pregledom Bosne i osvrtom na Hrvate, Slavonce i staru Dubrovačku Republiku, II. izdanje, Izdavačko poduzeće „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1973, str. 276).
U grčkom i rimskom poganstvu špilje su bile posvudašnje: tijekom velikog progona pogana, Konstantin Veliki (IV. st.) poslao je izaslanike u ‘svako pogansko hramsko skrovište i svaku mračnu špilju’. Špilje su igrale zamjetnu ulogu u kultovima povezanim s plodnošću: npr. u kultu Demetre bili su ‘praščići’ [posude] pohranjeni u podzemne ponore ili megare i prikupljeni kasnije. Još u ‘Odiseji’, božica rođenja (poroda) Eileitija (Ilitija) vlasnica je špilje. Herojska i božanska združivanja, kao što su ona Peleja i morske vile Tetis, ili Jazona i Medeje, ili Eneja i Dido(ne), često su konzumirani u špiljama. Reja ili Majka bogova podarila je rođenje Zeusu i kasnije ga skrila na brdo Idu ili brdo Diktu na Kreti. Mnogi su ljudi iskusili prolaz kroz rotirajuće tamno mjesto koje su definirali kao tunel, špilju, koridor, cijev [veliku bačvu], izvor, spiralu, jamu [šupljinu, ponor], posudu ili vrtlog. Dok Zapadnjaci opisuju njihov mentalni vorteks [vrtlog, vir] kao tunel ili koridor ili prolaz [drvored], ljudi drugih kultura mogu to definirati kao prolaz u dubinu zemlje ili oceana kroz rupu, cijev, ili uzduž korijenja drva. Pristup špilji može se shvatiti kao prodiranje u donje razine svemira, svijet mrtvih i podzemnih bogova. U različitim kulturama, ulazak u tamnu prazninu uzdiže shvaćanja nazočnosti u podzemnom prolazu za podzemni svijet, dok je letenje interpretirano kao nebesko putovanje do gornjih sfera koje nastanjuju bogovi ili duhovi. Židovska mistična literatura kasne antike sadrži opis mističnih vizija yordei merkavah, onih koji se ‘spuštaju kolima’. Čudesni let proroka Muhameda kroz tamu noći do prijestolja slave u Jeruzalemu je također primjer sličnog fenomena. Slijedeći poganski predložak, kršćanska tradicija (autora Euzebija) zabilježila je Isusa Krista koji inicira svoje učenike u tajne misterije u špilji na Maslinskoj gori. Ne začuđuje i uobičajeni prikaz Isusovog rođenja u štalici, zapravo u okruženju špilje. Drevni i moderni Indijanci američkog jugoistoka vjerovali su (i još uvijek vjeruju) da duhovi prolaze do i od podzemnog svijeta kroz rupe u podu podzemnih ceremonijalnih komora zvanih kivas. Mojsije je govorio Gospodu u Šatoru sastanka, ali kada je zatražio vidjeti Božju slavu, Gospod ga je smjestio u šuplju (udubljenu) stijenu (pećinu). Pobjegavši od Jezebele [Izabele, feničke princeze iz Tira], prorok Ilija živio je u špilji u divljini, te je Božji glas došao do njega. Rabin Simeon ben Yohai, čudotvorac i mudrac, proveo je 12 godina u špilji zajedno s njegovim sinom, zaokupljen proučavanjem Tore. Najčuvenije otkrivenje ikad zabilježeno, Apokalipsa Sv. Ivana, navodno je napisana u špilji na otoku Patmosu, gdje je Sv. Ivan prognan 95. godine. Špilja znana kao Sveta (slikovita) špilja Otkrivenja, sada je okružena samostanom Sv. Ivana Teologa (Bogoslova). [Rimski car Domicijan je u dva navrata pokušao ubiti Sv. Ivana Evanđelistu, pa se jednom prigodom Sv. Ivan pokorio i uzeo čašu otrovanog vina u ruke, ali je otrov izišao iz vina u obličju zmije.]
U antičkom svijetu špilje su bile posvećene nimfama, mladolikim i nestašnim stanovnicama izvora vode, rijeka, planina i gajeva (šumaraka). Pan, božanstvo divlje prirode, boravio je u špiljama, te je često bio štovan zajedno s nimfama. Na Atičkim umjetničkim predmetima, Pan i nimfe prikazivani su zaklonišno zajedno unutar špilja, počevši od V. st. pr. n. e. Danas su poznati desetci špilja posvećenih nimfama i Panu. (Yulia Ustinova, Caves and the Ancient Greek Mind, Descending Underground in the Search for Ultimate Truth, Oxford University Press, Oxford, 2009, str. 2-3, 29, 31-32, 35-36, 55, 242). Ili prvotno posvećene Silvanu (Panu), pa naknadno Mitri, kao npr. u Močićima u Konavlima.
O samom Gradu, jezgri slavnog grada-države Dubrovnika, u jednoj od grčkih teorija o postanju imena „Ragusa“ govori se kao o mjestu, prostoru s mnogo škrapa, udubina u kopnu. U novije vrijeme sjeverni ulaz u Grad je „Buža“, a na jugu, prema moru, dvije su „Buže“. Nije li to dokaz gradskog „grotla smisla“, a sjetimo se i novijeg dubrovačkog dogovornog besmisla.

Đivo Bašić