/  KOLUMNE   /  CRTICE IZ POVIJESTI GRADA   /  Tekst o kap. Andru Beniću

Tekst o kap. Andru Beniću

Kap. Andro Benić (1872.-1937.) – pilot Sueskog kanala i zapovjednik ratnog broda „Srbija“

 

Ratni brod (torpiljarka) „Srbija“ (ex-“Paxo“ Grčke ratne mornarice; 69,50 BRT; 40,72 NRT; dužina 23,10 m; širina 4 m; brzina 16 Nm na sat) imao je dva mitraljeza i 13 članova posade. Milan Petrović iz Budve bio je prvi zapovjednik broda, a kasnije je to kap. Andro Benić iz Dubrovnika. Tijekom I. svjetskog rata bio je u uporabi srpskih oružanih snaga, te su na brodu pribjegavali starom pomorskom lukavstvu i isticali zastave saveznika (grčku i dr.) jer srpska zastava nije ni mogla biti međunarodno priznata.kao pomorska. Nakon završetka I. svjetskog rata postojali su prijedlozi da se brod (raskomadan i ukrcan na željeznicu) otpremi u Srbiju kao „relikvija“. Ipak, parobrod Jadranske plovidbe „Srbin“ doteglio je u Dubrovnik tijekom rujna 1919. godine brod „Srbiju“ nakon čega je završio u Arsenalu ratne mornarice u Tivtu gdje je tijekom vremena i propao. [Onaj dio pjesme „Ala vija, propala Srbija“ ne odnosi se na ovaj brod.] (Ivo Šišević, „Srbija“ – prvi naš ratni brod, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, VI, Kotor, 1957, str. 156, 158-159).

Štoviše, postojao je prijedlog da se brod „Srbija“ pretvori u svojevrsni „ploveći muzej“ ratne mornarice Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije, ali do toga nije došlo budući su u toj kraljevskoj mornarici svi viši oficiri bili bivši austro-ugarski časnici, a tijekom II. svjetskog rata brod je raskomadan i uporabljen za staro željezo.

Kap. Andro (Markov) Benić rodio se u Cavtatu 1872. godine. Završio je Nautičku školu u Dubrovniku, pa je postao poručnik trgovačke mornarice (1893.) i kapetan duge plovidbe (1897.), te je nekoliko godina plovio na brodovima pomorskog društva „Ivo Račić“, a kasnije kao zapovjednik dubrovačkih parobroda duge plovidbe. U Suez je došao 1907. godine i (p)ostao pilotom u Sueskom kanalu, a bio je i dobar poznavatelj stranih jezika. Prijavio se u dobrovoljačke postrojbe 1917. godine i pošao u Solun, te je dobio čin rezervnog potporučnika u kolovozu 1918. godine i postao zapovjednik ratnog broda „Srbija“ do demobiliziranja krajem 1919. godine. Umro je u Dubrovniku 1937. godine kao penzionirani (od 1931. godine) pilot Sueskog kanala, solunski dobrovoljac i rezervni poručnik, te je pokopan u Cavtatu. Supruga mu je bila Luce, a imao je sinove Marka, Vlaha, Aleksija i Slavomira, te kćeri Anticu i Mariju, kao i sestru Paulinu Žile. U jugoslavenski unitarističkom, „kralju i otadžbini“ odanom listu „Dubrovnik“ stoji da je bio „katolik i Srbin“. (Annuario marittimo per l’anno 1894, XLIV, XLVIII. annata, Trieste, 1894, 1898, tab. CXX, CXXXVIII; Još jedna značajna četrdeset godišnjica, Naše more, god. V, br. 2, Dubrovnik, 1958, str. 103-104; † Benić kap. Andro, Dubrovnik, god: XXIV, br. 14, /8. V. 1937./, Dubrovnik, 1937, str. 3; Narodna svijest, god. XIX. br. 18, /5. V. 1937./, Dubrovnik, 1937, str. 2; Ivo Perić, Pregled razvoja dubrovačke periodike između dva svjetska rata, Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XIX-XX, Dubrovnik, 1982, str. 307).

Inače, brod „Srbiju“ koristila je srpska, te saveznička vojska (od svibnja 1918. godine npr. Francuzi između Soluna i Mikre). Plaća mornara (nakon ukrcaja) bila je 10 drahmi, ložača i „redara“ (noštroma) 20 drahmi, krmara (kormilara) i strojara 60 drahmi, a zapovjednik je imao mjesečnu plaću od 120 drahmi. Zapovjednik broda „Srbija“ Dubrovčanin Andro Benić u pismu svojima 23. listopada 1918. godine kaže: „[…] Bilo bi mi milo da ostanem za zapovijesti broda, jer po svoj prilici kad čas dođe bit će nalog da se ide za naše oslobođene krajeve na Jadranu. Bez sumnje Dubrovnik! […] Kaže se da se je u Zagrebu proglasila Srpsko-Hrvacka-Slovenačka vlada. I da je naša slavodobitna vojska već ušla u Ercegovinu“. Kap.  Andro Benić prethodno je ostavio u Port Tewfiku (Egipat) suprugu i šestoro djece, te se zaputio u Solun u nakani pridruživanja dobrovoljačkim srpskim odredima (postrojbama), ali su savezničke (francuske) vlasti 24. siječnja 1918. godine naložile da se parobrodom “Infirator“ vrati u Port Said. Ipak je upornim nastojanjem stigao u Solun 1. ožujka 1918. godine.gdje je prvotno obavljao činovničku službu korespondencije stranih jezika. Pored zapovjedništva broda „Srbija“ bio je od 14. studenog 1918. i zapovjednik logora brodarske komande (zapovjedništva) sve do rujna 1919. godine. (Andrija Dabović, Neki podaci o prvom jugoslavenskom ratnom brodu „Srbija“, Vojnopomorski ogledi, 1, Vojnopomorski muzej RM, Split, 1966, str. 88-90).

Sueski kanal je konačno prokopan početkom studenog 1869. godine, a troškovi izgradnje bili su dvostruko veći od predviđenih jer je „Engleska svojim spletkama otežavala radove“. Englezi su 1875. godine pokupovali dionice u vrijednosti 4 milijuna funti sterlinga, što je onda iznosilo polovicu egipatskog državnog proračuna. Nakon pobune lokalnog stanovništva 1882. godine, Englezi su iskoristili priliku i učvrstili pozicije nakon trodnevnog bombardiranja Aleksandrije i višemjesečne okupacije Egipta. Susljedno međunarodnoj konvenciji u Carigradu 1888. godine, Sueski kanal je „slobodan i otvoren svima i u miru i u ratu“, što geostrateški nikad nije bio. Francusko društvo koje je izgradilo Sueski kanal zaradilo je 1929. godine 26 milijardi franaka. Posebni piloti provode brodove kroz Sueski kanal, a mnogi od njih bili su ljudi iz Dalmacije. (Vjekoslav Omašić, Sueski kanal, Jugoslavenski mornar, god. IX, br. 6, Split, 1953, str. 148-149).

U Porto Tewfiku (Porto Ficu) blizu Sueza nalazi se naselje koje se zove Croati, a diljem Sueskog kanala mogao se čuti hrvatski jezik. Tijekom 10-godišnje izgradnje Sueskog kanala na njemu je radilo 2.700 ljudi s istočnojadranske obale (Bokelji, Dubrovčani, Korčulani – korčulanski kamenari, graditelji maona i dr.), a nakon izgradnje ostalo ih je oko 1.000 na remorkerima ili kao namještenika trgovačkih kuća, te je početkom I. svjetskog rata tamo bilo 14 naših peljara (pilota). (Ivo Šišević, Sueski kanal i Hrvati, Hrvatski jug, god. II, br. 10, /3. II. 1939./, Dubrovnik, 1939, str. 2; Ivo Šišević, Jugoslavija i Sueski prokop, Pomorstvo, god. X, br. 8, Rijeka, 1955, str. 273).

Potrebno je razlikovati spomenuti ratni brod od trgovačkog m/b „Srbija“ (6250 BRT; dužina 134 m; širina 18,4 m; visina broda do glavne paluba 8,8 m; brzina 14 Nm na sat; 12 članova posade) koji je bio u pomorskom prometu od 25. kolovoza 1949. godine i spadao u klasu tada najmodernijih teretnih brodova svijeta. (M/b „Srbija“, Pomorstvo, god. IV, br. 10, Split, 1949, str. 394).

Đivo Bašić

 

 

Leave a comment

Add your comment here