„Francuska i Engleska su i u prvoj polovici XVI. stoljeća često bile u otvorenom ili prikrivenom stanju zaraćenosti, a kako su dubrovačkim brodovima svoju robu slali i engleski trgovci, Francuzi su to koristili kao izgovor za napad i pljačku. Tijekom rata ili priprema za rat bilo je i drugih opasnosti. Veliki dubrovački brodovi s dobro uvježbanom i iskusnom posadom bili su poželjno pojačanje za flotu bilo koje zaraćene strane. Stoga se moglo dogoditi da dubrovačke nave budu po službenoj naredbi zadržane u nekoj stranoj luci i silom priključene ratnoj floti. Neke od teškoća i opasnosti s kojima su se suočavali dubrovački pomorci na plovidbama u Englesku mogu se ilustrirati prikazom nekoliko pojedinačnih putovanja.

Ako bismo birali dubrovačkog kapetana kojega je na plovidbi u Englesku pratilo najviše loše sreće, izbor bi morao pasti na Antuna Ivanovog Parapugnu sa Šipana, zapovjednika broda ‘Sv. Gospa od Križa’ [‘Santa Maria della Croce’]. [U hrvatskom prijevodu prezime Parapugna značilo bi onog koji će „otkloniti, spriječiti, odbiti bitku, borbu“, štitobojac, „gumeni štitnik“; tal. ‘serrar il pugno’, lat. ‘pugnum facere’ – „stisnuti šaku, učiniti pest“. Ipak treba biti oprezan da nas tako zapisani ne prevede žedne preko rodoslovne vode]. To je bio veliki i dobro naoružan trgovački brod sa 65 članova posade, a nosivost mu je bila 340 ‘kola’ [oko 600 bačvi po ugovoru o gradnji broda]. Parapugna je prvi put putovao u Englesku sasvim neočekivano 1530. godine. Njegov brod je u rujnu 1529. godine zakupila grupa od 17 dubrovačkih trgovaca da iz Grčke doveze žito. Parapugna je pošao na putovanje i stigao je do Krfa, ali se u međuvremenu izgleda pokazalo da su engleske tkanine u većoj potražnji nego žito, pa su unajmljivači broda izmijenili plan i uputili pismo svom zastupniku Đivu Bundiću [Bonda], koji je putovao na brodu, da promijeni pravac putovanja. Po novom planu trebalo je brodom poći na Kretu i ukrcati vino, a zatim tim teretom otploviti u Englesku. Bundić je odgovorio da nipošto neće ići u Englesku jer je to dug i opasan put. Trgovci su usvojili njegove razloge i Bundić se vratio u Dubrovnik, budući je prethodno (u veljači 1530.) sklopio s Parapugnom novi ugovor o prijevozu 700 bačvi vina iz Krete u Southampton ili Margate. Čini se da ni sam Parapugna nije bio osobito voljan poći na to putovanje jer je zatražio vrlo visoku prijevozninu [vozarinu] od 7 1/4 dukata po bačvi, ali trgovci su pristali toliko platiti i on je otplovio za Kretu. To njegovo putovanje za Englesku proteklo je bez teškoća i 10. siječnja 1531. godine ‘Sv. Gospa do Križa’ uplovila je u Southampton. Malvaziju i drugo vino s broda preuzeli su dubrovački trgovci u Engleskoj kojima su vlasnici tereta u međuvremenu pisali iz Dubrovnika i zamolili ih prodati njihovu robu i za dobiveni novac kupiti engleske proizvode.

Uspjeh na ovom putovanju vjerojatno je potaknuo Parapugnu da nekoliko godina kasnije ponovno pođe u Englesku. Iz istočnog Sredozemlja pošao je 1536. godine. Na brodu je imao najviše vina i sapuna, ali je nosio i skupocjene istočnjačke tkanine od mješavine devine dlake i svile i drugu robu za račun dubrovačkih i drugih trgovaca u Engleskoj. Krajem rujna [1536.] ‘Sv. Gospa od Križa’ je stigla u Cadiz i usidrila se. Tu je Parapugna potražio pilota koji će odvesti njegov brod do Engleske. Ponudio mu se jedan Biskajac po imenu Juan de Gamboa i Parapugna se pogodio s njime da za ‘uobičajenu nagradu od 130 dukata’ odvede njegov brod u Southampton, odatle u Margate, a zatim ga vrati u Cadiz. Prije nego što se pristao ukrcati, Gamboa je zatražio predujam od 30 dukata, što mu je Parapugna isplatio, pa je brod uskoro zatim isplovio iz Cadiza. Kada su stigli blizu Bivere na Galicijskoj obali, vrijeme se pogoršalo i podigli su se veliki valovi. Parapugna je zatražio od Gamboe da brod skloni u tu luku, ali ovaj to nije učinio tako da su tijekom cijele noći ostali na otvorenom moru i mornari su svakog trenutka očekivali, kako su kasnije pričali, da ih more proguta zajedno s brodom. Nevrijeme se napokon stišalo i Gamboa je poveo

brod dalje, ali ga je usmjerio na zapad, pa ga je vjetar počeo zanositi prema Irskoj. Neko vrijeme poslije toga opet je naišlo nevrijeme i zateklo ih na pučini. Pet dana brod je bio izložen udarima valova i naletima olujnog vjetra. Da bi raščistio palubu i olakšao manevriranje, Parapugna je naredio da se baci u more 5 bačvi malvazije, 2 kovčega sapuna, 2 topa i neke druge stvari. Na uporne zahtjeve Dubrovčanina da uvede brod u neki sigurniji zaklon, Gamboa je odgovarao da ne poznaje irske luke, pa je tako brod i dalje ostao izložen velikoj opasnosti. Kada se bura napokon smirila, Gamboa je ponovno poveo brod Prema Galiciji i doveo ga ravno pod zloglasni rt Finisterre. Mornari su ga upozoravali da je to Finisterra, a Gamboa je tvrdio da nije i da se upravo tu treba usidriti. Ispitali su dno i Gamboa je zaključio da je pogodno za sidrenje. Kada su, međutim, mornari spustili sidro, ono se zaglavilo između stijena i pukao je lanac.

To je čak Gambou navelo posumnjati da nešto nije u redu, pa je u čamcu poslao mornare na obalu za raspitati se gdje se brod u stvari nalazi. Pokazalo se da su kod rta Finisterre, kao što su mornari i tvrdili. U čamcu je s kopna došao i jedan pilot koji je napokon odveo Parapugnin brod u sigurnu luku Corune. Dotad ‘svim mornarima na brodu postalo je jasno da je rečeni Juan de Gamboa nespretnjaković i neznalica’ i da čak ne zna da li je na obali Galicije ili Engleske. U Coruni je ‘Sv. Gospa od Križa’ morala ostati oko mjesec dana da bi se obavili potrebni popravci i otklonila oštećenja nastala uslijed nevremena. Zatim je brod isplovio za Englesku, ali je ovaj put pored Gamboe imao još jednog pilota kojeg je Parapugna unajmio za 30 dukata za izvesti brod iz luke i dovesti ga do otoka Wight. Kada su stigli do tog otoka, vođenje broda je opet preuzeo Gamboa. On je rekao ‘da će svi izginuti’ ako odmah pokušaju ući u Southamptonsku luku jer je oseka. Iako su mornari tvrdili da su vjetar i vodena struja pogodni, Gamboa je ostao uporan, izveo je ponovno brod na otvoreno more i naredio da se spuste jedra i pričeka plima. Uto je vjetar ojačao i počeo zanositi brod. Prije nego što su mornari stigli ponovno razapeti jedra i brodu vratiti normalnu manevarsku sposobnost, pojavila su se četiri francuska ratna broda koja su ga odmah napala. Parapugna je hrabro prihvatio neravnopravnu borbu i Dubrovčani su ubili četiri Francuza, ali, uviđajući da se ne mogu obraniti, počeli su se povlačiti prema Portsmouthu i, u nastojanju što brže se primaknuti kopnu, nasukali su se. Francuzi su ih nastavili napadati, pa su neki mornari počeli iskakati s broda i bježati prema obali. Da nesreća bude veća, u to vrijeme topovi na lučkim utvrdama u Portsmouthu nisu bili ispravni, pa im Englezi nisu mogli priteći u pomoć. Neki mještani su ipak izašli prihvatiti mornare koji su žurno iznosili svoje stvari, ali Francuzi su počeli pucati na njih, tako da su se morali povući. Napadači su se zatim popeli na bespomoćni brod, opljačkali veliki dio tereta i uzeli sav novac koji su našli. Francuzi su htjeli odmah odvesti i brod, ali se pokazalo da ne mogu povući tako veliki jedrenjak koji je osim toga bio toliko oštećen u borbi i kada se nasukao propuštao je dosta vode. Stoga su najprije skinuli s njega četiri tučana [krupna mjedena, brončana] topa i djelomično ga popravili, a zatim su ga počeli tegliti prema Francuskoj zajedno s Parapugnom i Gamboom. Engleski ratni brodovi su se uputili pomoći Dubrovčaninu čim su saznali za ovaj događaj, ali su stigli uz veliko zakašnjenje. Do tog vremena Francuzi su primili pismo od svog ambasadora [veleposlanika] u Londonu i naredbu da puste ‘Sv. Gospu od Križa’, pa je tako poslije trotjednog zatočeništva Parapugna opet bio slobodan, iako se nalazio na teško oštećenom i razoružanom brodu.

Budući su Francuzi otišli, Parapugna je od Gamboe zatražio da uvede brod u Margate, ali je ovaj odgovorio: ‘Uzmi drugog pilota, jer ja ne želim više imati ikakvog posla ni s tobom ni s tvojim brodom’. Zatim je otišao s broda i više se nije vratio. Parapugni nije ostalo ništa drugo nego uzeti drugog pilota i tako je napokon stigao u Margate u ožujku 1537. godine. Time se završilo njegovo putovanje, ali ne i njegove nevolje. Već slijedećeg mjeseca [travnja 1537.] bio je zatvoren na zahtjev Gamboe koji ga je pored svega tužio što mu nije isplatio ostatak plaće za vođenje broda od Cadiza do Engleske. Poslije toga je i Parapugna tužio Gambou, pa su tako tijekom slijedećih mjeseci vođene između njih dvojice parnice čiji nam ishod [zasad] nije poznat. U međuvremenu su obavljeni potrebni popravci na brodu koji je bio osposobljen za plovidbu tek krajem [1537.] godine. Iz Margatea Parapugna je otišao u Southampton gdje je ukrcao veliku količinu tkanina i kože za dubrovačke, talijanske i engleske trgovce i isplovio u veljači 1538. godine.

Nije čudno što je poslije ovog putovanja Parapugna izgubio volju za plovidbu izvan Gibraltara i što izostaje iz engleskih luka. Iduće [1539.] godine bio je u Grčkoj, ali ni bliže Dubrovniku nije imao više sreće: 1540. godine u Jadranskom moru njegov brod su napale i zarobile mletačke ratne galije. Poslije toga je izgleda odustao od plovidbe i umro je kao trgovac tkaninama u Genovi.

Grupa trgovaca u Londonu, Dubrovčani Nikola Nalješković, Marin Crijević i dva stranca, iznajmila je 1538. godine svoj brod ‘Sv. Pavao’ [‘San Paolo’, ‘Santo Paolo de Arragooson’] Marina Gučetića za dovesti kretsko vino u Englesku. Gučetić je pošao na putovanje tijekom ljeta te [1538.] godine i na Kreti je ukrcao malvaziju. Međutim, dok je još bio u luci, kapetan kandijske [kretske] tvrđave oduzeo mu je jednu bačvu i Gučetić ju nije uspio vratiti. U vrijeme kada je trebalo brodom poći na daljnje putovanje, u okolicu Krete stigli su turski ratni brodovi koje je predvodio zloglasni Hajerdin Barbarossa, strah i trepet svih trgovačkih brodova u Sredozemlju. Posada dubrovačkog jedrenjaka, razumije se, nije bila oduševljena izgledima za susret s tim gusarskim kapetanom, pa je Gučetić odlučio oštetiti trgovce čiju je robu prevozio i jednu bačvu vina dati mornarima ‘da bi prikupili hrabrost i dobili volju za braniti brod’.

Ostaje nam nepoznato koliko su hrabrosti Gučetićevi mornari skupili poslije 500 litara jakog vina jer je ‘Sv. Pavao’ ipak uspio neuznemireno proći kroz opasne vode i produžiti za Englesku. U Biskajskom zaljevu, međutim, pogodilo ga je veliko nevrijeme. Brod je bio oštećen i izgubio je krmu. Iskusni Gučetić je uspio i tako onesposobljen jedrenjak spasiti i dovesti ispred sigurne luke u Coruni na Galicijskoj obali. Iz Corune su onda uputili pet barki koje su brod bez krme uvele u samu luku. Tu je Gučetić pričekao stišavanje nevremena, a onda je unajmio dva ronioca za ispitati da li se potrebni popravci mogu izvršiti bez iskrcaja tereta. Pokazalo se da to nije moguće, pa je Gučetić morao unajmiti lokalne jedrenjake koji su s broda iskrcali 400 bačvi vina i tako ga olakšali. Istovremeno, Dubrovčanin je poslao jednog glasnika u London da od trgovaca čiju je robu prevozio dobije upute što činiti, a drugog u Lisabon za dobiti novac za ove nepredviđene troškove. Trgovci iz Londona poslali su zastupnike za preuzeti iskrcano vino i prevesti ga drugim brodovima u Englesku, a Gučetić je sa svojom posadom ostao u Coruni ‘u vrijeme velike oskudice’. ‘Sv. Pavao’ je bio teško oštećen i popravci su trajali dugo vremena. Ali čak i kada je nova krma bila namještena i sve spremno za daljnje putovanje, Gučetić nije mogao isploviti jer su španjolske vlasti namjeravale brod zadržati za njihove potrebe. Tako je Dubrovčanin morao poslati posebnog čovjeka na carski dvor za isposlovati oslobađanje broda. Tek poslije petomjesečnog boravka u Coruni Gučetić je uspio dobiti dopuštenje za otići. Tako je tijekom ljeta 1539. godine stigao u London, gdje je, zajedno s trgovcima čiju je robu prevozio, sastavio izvještaj o troškovima koje je imao zbog raznih nezgoda na ovom putovanju. Oni su ukupno iznosili preko 166 funti ili oko 750 dukata.“ (Veselin Kostić, Dubrovnik i Engleska 1300–1650, Posebna izdanja, knj. CDLXXXVIII, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 26, SANU, Beograd, 1975, str. 170-175).

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić