U ovoj sam studiji nastojao, sa svim naporom i jasnoćom koju sam mogao prikupiti, otkriti drugo lice zapadne civilizacije – one koja se dugo ponosila humanošću, slobodom, demokracijom, ljudskim pravima i vladavinom prava . To su upravo vrijednosti za koje takozvani “kolektivni Zapad” tvrdi da ih je osmislio, njegovao i branio. Pa ipak, danas se čini da se cijela ta građevina urušava u sramoti pod moralnim testom Palestine.

Kao što će čitatelji otkriti, ova knjiga nije povijesna naracija, već civilizacijska optužnica cijelog jednog doba – praćenje transformacije Zapada od svjetionika slobode do tihog, ako ne i suučesnika, svjedoka genocida; od zagovornika ljudskih prava do izvršitelja šutnje pred zločinima toliko strašnim da prkose razumijevanju, oprostu ili zaboravu.

Počeo sam od rata u Gazi posebno, a posebno u Palestini u cjelini, kako bih ponudio sveobuhvatnu viziju naše suvremene globalne stvarnosti. Došao sam – sa žaljenjem, ali odlučno – do zaključka da ono čemu danas svjedočimo nije samo “politički sukob”, već povijesna prekretnica koja označava slom zapadne hegemonije koja je dominirala svijetom tri stoljeća. Ovu transformaciju nazivam zorom novog doba – doba dezapadnjačenja – u kojem se moć preraspodjeljuje, univerzalne vrijednosti prepisuju, a moralne ravnoteže redefiniraju.

Viša svrha ovog rada je dekonstruirati dominantne zapadne narative razotkrivanjem lažnosti manipuliranog medijskog diskursa koji je izokrenuo stvarnost – prikazujući žrtvu kao agresora, a agresora kao žrtvu. U tu svrhu naveo sam svjedočanstva i izvješća sa samog Zapada, koja potvrđuju da ono što se odvija u Palestini doista predstavlja „monstruoznost našeg stoljeća“, kako je to opisala Francesca Albanese, posebna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava na okupiranim palestinskim teritorijima – zločin počinjen pred očima svijeta pod prijevarnim izgovorom „izraelskog prava na samoobranu“.

No, ovo djelo nadilazi geografiju. Ono zalazi u filozofske i egzistencijalne dubine našeg vremena, suočavajući se s duboko ljudskim pitanjem: Tko je „posljednji čovjek“? I nosi li on još uvijek bit čovječanstva – ili ju je izgubio kada je odabrao šutnju suočen s genocidom, zločinom svih zločina?

U tom kontekstu, ponovno se osvrćem na tezu Francisa Fukuyame u djelu „Kraj povijesti i posljednji čovjek“. Moje čitanje, međutim, opovrgava njegov zaključak. Tvrdim da „posljednji čovjek“, utjelovljen danas u modernom zapadnom pojedincu, nije simbol trijumfa zapadne civilizacije, već njezina elegija – čovjek koji je izgubio dušu, koji je zamijenio vrijednosti za sebičnost, savjest za moć i suosjećanje za dominaciju.

Kroz ovo djelo – gdje se geopolitička analiza isprepliće s egzistencijalnim promišljanjem o stanju modernog čovječanstva – došao sam do čvrstog uvjerenja: Palestina nije samo uzrok potlačenog i okupiranog naroda; ona je ogledalo svjetske savjesti.

Oni koji danas stoje usred ruševina Gaze ne svjedoče samo gradu u razaranju, već i moralnom slomu same zapadne civilizacije – u onome što bi mogao biti najdublji test čovječanstva i etike u naše vrijeme.

Sažetak knjige:

„Čudovište našeg stoljeća: Rat protiv Palestine i posljednji zapadni čovjek“  Amira Noura pruža sveobuhvatan vodič od masovne izraelske ofenzive protiv Gaze, Zapadne obale, Libanona, Sirije, Jemena i Irana, do projekcije velike transformacije svijeta koju to donosi nakon više od tri stoljeća potpune zapadne dominacije.

Obrađujući zločine gladi i genocida koje je posebna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava na okupiranim palestinskim teritorijima Francesca Albanese nazvala „ monstruoznošću našeg stoljeća “, Nour dokumentira povijesne događaje koji su postavili temelje za ovu tragediju, optužujući Zapad za njegov odlučujući doprinos uvjetima apartheida i zatvora na otvorenom koji je gotovo učinio napad na Izrael 7. listopada 2023. neizbježnim, a izraelsku genocidnu reakciju predvidljivom.

Napad na Izrael 7. listopada  bio je podvig od nemalog značaja, a vojni analitičar Scott Ritter ga je opisao kao „neteroristički napad“, zapravo „najuspješniji vojni napad ovog stoljeća“. Tvrdnje Izraela i zapadnih medija o odrubljivanju glava ili spaljivanju beba i masovnim silovanjima su opovrgnute.

Osporavajući tvrdnje izraelske države da djeluje u ime svjetskog židovstva, Nour pita:

• Tko su „Židovi“? On se osvrće na mnoge žestoko sukobljene i kontradiktorne sekularne i židovske komponente, kako unutar Izraela tako i u dijaspori.
• Tko su bili povijesni pokretači cionističkog projekta, mnogo prije Židova? Nour nabraja povijesne oznake kršćanskog cionističkog angažmana.
• Što sprječava da se o antisemitizmu i anticionizmu uopće raspravlja i što se može dogoditi kada se njihov narativ ospori?

Nour predviđa da sviće proces dezapadnjaštva. Dok je trijumfalni unipolarni trenutak Zapada nakon pada Sovjetskog Saveza doveo do tvrdnji Francisa Fukuyame o „ Kraju povijesti i posljednjem čovjeku“  i globalnom uspostavljanju liberalne demokracije, u stvarnosti, mučna tranzicija s hegemonijskog svjetskog poretka koja je sada u tijeku progresivno vodi ne samo do napuštanja demokratskih vrijednosti od strane onih zemalja koje su težile njegovom prevlasti, već i do globalnog gađenja nad njihovim flagrantnim suučesništvom u genocidu.