Povijest je armenske paleografije i krasopisa povezana s kršćanstvom koje je službeno utemeljeno u Armeniji 301., dvanaest godina prije Rima. Armenija je tada postala prva kršćanska država u svijetu, zahvaljujući sv. Grguru Prosvjetitelju (oko 239.-325./326.) i caru Trdatu III. Velikomu (250.-330.).

Armenski je alfabet stvoren 405. ili 406. godine u gradovima Edessa i Samosata. Izumitelj je armenskoga alfabeta Mesrop Maštoc (oko 361.-440.), koji je rođen u provinciji Taron blizu jezera Van. Njegov je alfabet, koji se sastojao od 36 slova, bio fonetski što je značilo da svaki simbol imao jedinstveno i neponovljivo zvučanje. Slovopisni su se oblici armenskoga pisma s vremena na vrijeme mijenjali. Isprva je stil armenskoga pisma, oblik slova, bio nešto između istočnoga i zapadnoga srednjovjekovnoga krasopisa. Najstariji je prvopis koji je sačuvan i danas u suvremenom armenskom pismu jest jerkatagir. Jerkatagir je staroarmensko unicijalno pismo koje je poznato od 5. st. Riječ jerkatagir u prijevodu znači ‘željezno pismo’ (arm. (j)erkat – ‘željezo’, gir – ‘pismo’) ili ‘željezno dlijeto’ kojim su urezivali pismena u kamenim natpisima. Postoji dvije vrste jerkatagira: obli i ravnocrtni.  Njezino je posebno obilježje – strogo, masno pismo, slova se sastoje od nekoliko nepovezanih među sobom dijelova. Obli jerkatagir rabili su u pisanju kanonskih i vjerskih rukopisa, mali (sitni) obli – konkordancija, ravnocrtani – tumačenja, rukopisi povijesne i bogoslovne naravi.

Od 12. i početka 13.st. rabi se bolorgir. Slova se bolorgira pišu s nagibom u desnu stranu i spojena su među sobom različitim počelima (elementima). To pismo daje mogućnost brzoga pisanja teksta. Od 17.st. pojavliva se nova vrsta pisma notrgir. Ovaj tip pisma najsitniji, u njem se rabe gotovo svi pravopisni znakovi i intonacije. Od konca 18.st. stigne notrgir i šłagir (vrste brzopisa i kurziva) koji se rabi u sadanje vrijeme.

U vjerskim su tekstovima vješto obojena slova dobivala vrste biljaka, životinja, anđela, različitih šara i dr. Prvo je središte razvoja armenskoga krasopisa i rukopisne knjige bio grad Vagaršapat. U povijesti je poznato više od 1500 središta razvoja armenskoga krasopisa i rukopisne umjetnosti koja su djelovala u razno doba i imala različite protege (dimenzije).

Armenska vjerska umjetnost u svojoj osnovi je jako simbolična, u njoj slova alfabata igraju važnu ulogu. Primjerice, kad uđete u armensku crkvu, vidjet ćete često nad oltarom slovo Է (traskripcija – ē) ili rečenicu „Asdvadz Ser Eh” kojoj je značenje ‘Bog je ljubav’. Znak Է nalazi se na petroglifima u gradu Mecamoru (Armenija) i nastao je 3.000 pr. Kr. Njega su rabili još mitraistski poganski svećenici u pretkršćanskoj Armeniji.

U rečenici “Bog je ljubav” slovo (riječ) E (arm. Է) doslovce znači “Jest” ili “On jest” što je povezano sa Svetim pismom. U Svetom pismu, u knjizi Izlaska piše: „Nato Mojsije reče Bogu: „Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: „Bog otaca vaših poslao me je k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?” „Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Potom nastavi: „Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.” (Izl. 3., 13. – 14.). Bog je rekao Mojsiju da ga zovu „Ja sam koji jesam”, dakle uvijek i svugdje postojeći, svevremen, bez početka i kraja. U Armenoapostolskoj crkvi i Armenokatoličkoj crkvi slovo Է je zapravo cijela rečenica svedena na eliptični izričaj jednom riječju koja simbolički znači da je Bog onaj koji jest. Dakle, Է je ne samo slovo ili simbol, nego i riječ o prisutnosti Gospodina u Crkvi. Ili, primjerice, armensko je slovo Ք [kʰ] koje je simbolizira Krista.

Postoji osebujna vrsta umjetnosti gdje armenski alfabet predstavljen je u vidu različitih ptica. Takva se vrtsa umjetnosti naziva trčnagir (trchnagir – trchun ‘ptica’, gir ‘pismo’) što znači ‘ptičja slova’.

Izvor: Artur Bagdasarov