A. Bagdasarov: Predavanje na konferenciji Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika

Jezik je društvena pojava i komunikacija u društvu nemoguća je bez jezične norme koja se iskazuje na svim razinama jezične strukture: fonetičkoj, leksičkoj, gramatičkoj, sintaktičkoj, stilističkoj. Oblikovanje jedinstva etnojezika (ili nacionalnoga jezika) nije moguće bez ustaljivanja jedinih gramatičkih, rječotvornih, rječoporabnih, izgovornih i drugih pravila. Norma etnojezika jest općenarodna, koja se stvara u rezultatu povijesnih procesa uzajamnoga djelovanja kako pismeno-književne, tako i usmeno-razgovorne podvrste narodnoga jezika. Jezična je norma „povijesno prihvaćeni i u danoj zajednici (poželjni) odabir jedne od funkcionalnih paradigmatičnih i sintagmatičnih inačica jezičnoga znaka.” (B. N. Golovin). Norma obuhvaća sve aspekte ljudske djelatnosti jer regulira uzajamne odnose i međusobnu povezanost ljudi u društvu. U jeziku postoji opisna (deskriptivna) i propisna (preskriptivna) norma. Deskriptivna je norma statična u usporedbi s preskriptivnom. Naravno da može postojati i preskriptivno-deskriptivna (ili deskriptivno-preskriptivna) norma koja je primjerice predstavljena u Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. god. koji je sastavljen na deskriptivnim načelima, ali u njem su prisutna i počela preskriptivnosti u vidu različitih grafičkih oznaka, uputnica. Norme se početno razvrstavaju kao: direktivne (zapovjedne ili imperativne) – obvezne za porabu u jezičnoj zajednici i pravorječne (dispozitivne) ili inačične koje dopuštaju pojedine inačice na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture). U etnolingvokulturnoj zajednici konkurentne jezične inačice procjenjuju se u normi standardnoga jezika kao standardne („pravilne”) i nestandardne („nepravilne”), neutralne i stilski obilježene. Jezična norma književnoga (standardnoga) jezika obično je konzervativna jer je u njezinoj funkciji očuvanje i održavanje kulturnih tradicija i jezičnoga jedinstva. Konzervatizam jezične norme preduvjet je za dugotrajno postojanje višestoljetne etnolingvokulturne i duhovne baštine i tradicije. Normiranje se provodi svjesno i sustavno u sklopu književnoga (standardnoga) jezika. Normu književnoga (standardnoga) jezika propisuju normativni priručnici: pravopis, gramatika i normativni rječnik.

Katkad pojedine ustanove ili jezikoslovci normativnih priručnika svatko za sebe određuje normu bez obrazloženja ili s obrazloženjem što stvara dodatnu razmiricu, proturječje među njima i nesigurnost u pisanju i govorenju porabnika (korisnika). U jednom priručniku možemo naći jedno normativno rješenje, u drugom drugo, a u trećem i jedno i drugo, tj. sad ovako, sad onako. Književni (standardni) jezik jest jezik škole, državnih ustanova, književnosti, znanosti, medija. Norma ne ovisi o ukusima pojedine ustanove ili pojedinih jezikoslovaca. Ne možemo, primjerice, obrazovnim i odgojnim ustanovama preporučivati jednu normu, a u jezičnoj praksi, primjerice, u administraciji ili publicistici imati drugu ili i jednu i drugu. Norma je književnoga (standardnoga) jezika općeprihvaćena poraba jezičnih sredstava, jednako i uzorno počelo jezika. Norma je razmjerno uravnotežen način jezičnoga izražavanja. U isto je vrijeme jezična norma povijesna pojava i njezina je promjena prouzročena stalnim razvitkom jezika. U priručnicima se može također vidjeti česta normativna nedosljednost. Zbiva se da jedni te isti autori u normativistici tijekom godine ili dvije iznenada mogu promijeniti vlastito normativno rješenje u svojim publikacijama. Norma je doista pokretna i mijenja se, ali to se ne zbiva preko noći. Put od odabira norme do njezine kodifikacije predug je i često težak i osniva se ili mora se osnivati ponajprije na jezikoslovnim ili jezičnim čimbenicima njegova funkcioniranja u jezičnoj praksi i životu zajednice. U književnom (standardnom) jeziku norma je obično jedna te ista, ujednačena i uzakonjena (kodificirana). Ako u književnom (standardnom) jeziku postoje dvije ili katkada više normativnih inačica, tada se u normativistici tijekom standardizacije odabire ili jedna inačica, a ako se to još ne može provesti zbog aktivne porabe i jedne i druge inačice, priznaju se te inačice istovrijednicama dok ne dođe vrijeme za novo normativno vrjednovanje. Osim toga, norma se propisuje, a ne preporučuje ili dopušta uz pomoć jezičnih savjeta. Normativni status odvojene skupine normativnih pravila i riječi (leksema) nije do konca sređen, napose kada uspoređujemo različite jednojezične objasnidbene rječnike i druge priručnike. Razlog je tih proturječja, međusobnih neslaganja i moguće nestabilnosti povezan i s pokretljivošću norme koja sadržava ili može sadržavati dvostrukosti, a također i s neusklađenošću i nesređenošću djelovanja različitih subjekata jezične politike.

Objekt jezične politike u jednojezičnom društvu jesu jezične norme u pismu, gramatici, leksiku, stilistici, izgovoru. Normiranje je usmjereno ponajviše na pisani, a ne na govorni jezik. U uvjetima Hrvatske osnovni objekti svjesnoga utjecaja društva na književni (standardni) jezik jesu:
1) pravopis,
2) nazivlje (terminologija),
3) normativno-stilski jezični sustav.
Kao glavni subjekti jezične politike u Hrvatskoj nastupaju ili mogu nastupati:
1) ministarstva (npr.: Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH-a, Ministarstvo kulture RH-a),
2) znanstveno-istraživačke ustanove (npr.: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”, Razred za filološke znanosti HAZU-a i dr.),
3) savjetodavna i znanstveno-nastavna tijela (npr.: Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr.),
4) društvene kulturno-prosvjetne organizacije (npr.: Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Društvo profesora hrvatskoga jezika i dr.),
5) poznati, ugledni jezikoslovci i kulturni djelatnici,
6) čelnici medija (npr.: urednici tiskanih, radijskih i televizijskih medija te nakladnih kuća).
Među subjektima jezične politike nema potpunoga jedinstva u pojedinim pitanjima strategije razvitka hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i kodificiranja njegovih pojedinih počela (elemenata) u procesu normiranja. Naravno da svi subjekti jezične politike jednako aktivno ne sudjeluju u njoj. Necentralizirana jezična politika provodi se u uvjetima nepostojanja jezičnoga zakona i znanstvene razradbe teorije i metodologije književnoga (standardnoga) jezika.

Problem je i u tom da nije određen mehanizam izvedbe normativnih odluka različitih subjekata jezične politike. Na koji će način biti ostvarena provedba usvojenih odluka prema pojedinim, primjerice, normativnim odlukama, a ne preporukama bez postojanja koordinacijskoga tijela na razini upravo hrvatske Vlade i jezičnoga zakona o hrvatskom književnom (standardnom) jeziku i njegovoj službenoj te javnoj porabi? Bez sudjelovanje i odluka Vlade bilo koje rješenje i provedba tih rješenja u javni život bit će otežano. Bilo bi dobro pa i korisno da je sadanja konferencija odgovorila ili makar pokušala odgovoriti na to važno pitanje u provedbi potrebnih normativnih rješenja.

Bilo bi također valjda dobro u sklopu Odbora za normu hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika razraditi, na osnovi prethodnih pripremljenih jezičnih zakona, a u Saboru usvojiti zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima manjina u RH koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U tom jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski književni (standardni) jezik kao jezik državotvornoga naroda uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. U jezičnom zakonu norma suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika pri njegovoj porabi kao državnotvornoga jezika Republike Hrvatske te hrvatska i interpunkcijska pravila mora određivati Vlada Republike Hrvatske. U sklopu Odbora za normu moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu po potrebi osnovnih normativnih priručnika. Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH u suradnji s Odborom za normu HAZU-a moglo bi odrediti raščlambu normativnih gramatika, pravopisa i rječnika koji bi sadržavali norme suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj bi sudjelovale sve bitne (relevantne) ovlaštene strukovne ustanove, Ministarstvo bi odredilo popis osnovnih normativnih priručnika koje bi regulirao budući jezični zakon. U cilju zaštite i potpore državnoga hrvatskoga jezika tijela državne vlasti u sklopu svoje ovlasti moraju ostvarivati nadzor za poštivanje hrvatskoga zakonodavstva. Nepoštivanje jezičnoga zakona povlači odgovornost koju određuje zakonodavstvo RH, uključujući porabu riječi i izraza koji ne odgovaraju normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika putem organizacije i provedbe neovisnoga vještačenja. Uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska će ojačati i učvrstiti položaj hrvatskoga jezika u EU-u i nastavit će promicanje vlastite etnolingvokulture u iseljeništvu.

Treba razmisliti i o ustanovljenju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor usvaja. Razradio bih i objavio u sklopu Odbora teoriju i metodologiju književnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i dijalekata na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture), usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i crkveni stil koji je neopravdano izostavljen.

Pravilnosti u usustavljivanju pojedinih norma u hrvatskom književnom (standardnom) jeziku svakako pridonosi tijesna međusobna suradnja strukovnih i obrazovnih ustanova, odbora, povjerenstva i pojedinih kroatista. Katkad se zbiva da ustanove i jezikoslovci imaju različita mišljenja i rješenja o tzv. pojedinim normativnim prijeporima, no takvi se slučajevi rješavaju dogovorom. I ova konferencija može valjda tomu nešto pridonijeti uz dobru volju i želju njezinih sudionika. Dobar je primjer makar pokušaja zajedničkoga rješavanja neodgodivih pitanjā hrvatske normativistike pokazala rasprava o normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika, koju je organizirala Matica hrvatska u proljeće 1998. god. Na okruglom stolu bili su prisutni poznati i ugledni hrvatski jezikoslovci: S. Babić, J. Bratulić, D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, A. Kovačec, J. Lisac, I. Pranjković, M. Samardžija i J. Silić. Slično je raspravljanje o normi hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika bilo i na pojedinim sjednicama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od 2005. do 2012. god. na čelu s predsjednikom Vijeća akademikom Radoslavom Katičićem i njegovim zamjenikom akademikom Mislavom Ježićem. U Izjavi Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU-a iz 2020. god. piše da će Odbor i dalje nastaviti s radom prethodnoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika na osnovi njegovih zaključaka i preporuka. Naravno da je u prethodnim raspravama bilo i neslaganja, a moguće i na sadanjoj konferenciji što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatske normativistike. U jezičnom planiranju normativne problematike najbolje je strukovno usuglasiti pojedine normativne razmirice i imati konsenzus subjekata jezične politike, a tek potom ići u akciju kodificiranja. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore u normiranju hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika i nitko drugi izvana.

Skrenuo bih još pozornost kolega, uzgred budi rečeno, na definiciju naziva kroatistika i kroatologija. Nazivi kroatistika i kroatologija značenjski se razlikuju po opsegu hrvatskih interdisciplinarnih sadržaja koje istražujemo i proučavamo u različitim znanstvenoistraživačkim i znanstvenonastavnim ustanovama. Kroatistika se kao interdisciplinarno područje hrvatske filologije bavi ili se mora baviti hrvatskim jezikom, književnošću i narodnom kulturnom baštinom (folklorom), dok se kroatologija, koju je osmislio akademik Radoslav Katičić, osim kroatistikom, bavi i drugim humanističkim i djelomice društvenim disciplinama. Kao podvrstu kroatistike predložio bih uvesti u porabu i naziv – jezikoslovna kroatistika, koja istražuje i proučava upravo hrvatski jezik i njegovu metodiku nastave.

I na koncu, jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvoja. Temelj jedinstva hrvatske države jest svakako i državotvorni hrvatski jezik. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer hrvatski književni (standardni) jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati. Hrvatski književni (standardni) jezik, kao jezik javne i službene porabe u svim područjima života hrvatske jezične zajednice, nije dan jednom zasvagda; status jezika, njegovo jezično planiranje, razvitak i njegovanje moraju biti stalna skrb države i struke.

Artur Bagdasarov
hkv.hr