Kažu da se ne treba vezati za stvari, ali ja se vežem za sjećanja koja su vezana za stvari,a onda nekako automatizmom to uključuje i stvari. Živimo u vremenu kada je sve prebrzo, kad smo doslovno pijuni koje netko pomiče i kada je sve manje vremena za srce…Posao diktira gdje živimo, ali za razliku od onog što nosi amerikanizacija ipak smo još društvo koje ima „dom“ i nastoji ga držati svojim, mada se i to lagano počinje gubiti…ali ti zidovi nose uspomene….djedovi, bake, roditelji…i onda i djeca stvaraju neke svoje uspomene….ima to neku svoju čar, zar ne?

Dom

I te ruke što dugo držale su me
i te oči što uvijek pružale su sve,
sad su samo uspomena, srcu mom bol i radost,
sjene nekog vremena što u meni bude zanos…
Sad su samo uspomena, zidovi su ovi svjedok trajno,
oca, sina – nekad davno i vremena što je stalo.

Godine prolaze, vrijeme odlazi, a ljudi se trude potpis svoj ostaviti.
Više od sveg što napravi čovjek ostaje, k´o uspomena u srcu što za njim ostane.
Samo ovi zidovi što domom zovu se, ko svjedok broje uspomene i nijemo prate sve,
naraštaje nove griju, a stare ko slike viju, dok vrijeme prolazi, u vječnost odlazi.

A moje ruke sada drže ruke njene,
a moje oči traže samo oči njene.
Jer te su oči čista ljubav, te su oči samo radost,
smisao na ovom svijetu i moj novi vječni zanos.
Cijelo moje biće zna, zidovi su ovi svjedok trajno,
oca, kčeri, ljubavi i vremena što je slatko.