Ratovi odnose mnogo…ne donose ništa, ali svejedno ih vodimo. I nebitno je da li su na mikro ili na makro razini….ratovi su zlo. Ali uvijek nekako mržnja zaslijepi, uplete se vrag ili što već, i kako je rekao Hus iz Parnog valjka, „kola krenu nizbrdo“. Toliko je gradova napušteno, toliko je snova srušeno i toliko je praznine ostalo iza rata koji je bijesnio na našim krajevima, a sada na jednak način bijesni na drugim dijelovima ove malene kugle. Zbog toga su neke ljubavi zauvijek izgubljene. Oduvijek sam mišljenja da su tri najveća zla na ovom svijetu koje je čovjek osmislio granice, religija i novac. Svaki rat u povijesti i sadašnjosti ili u budućnosti je uzrokovan jednom od ove tri stvari ili kombinacijom istih. Naravno, to ne znači da tih stvari ne treba biti-pogotovo religije….ali moramo naučiti uvažavati jedni druge i cijeniti tuđe. Ili je tek riječ o ljubavnoj pjesmi jednog 18godišnjaka….  

Vjetrovi s juga

Hladnim stubištima zaboravljenih zgrada,
iz zaboravljenog vremena i zaboravljenog grada,
kročim poput sjene što nečujno se šulja,
budim sjećanja na vjetrove s juga.

Na vjetrove što puhali su kada vidio sam nju,
mojih misli vječnu kraljicu, moju posljednju opsesiju.
Stubištem hladnim idem prema naprijed,
ali svaki korak-svaka stepenica unatrag me vraća-unatrag sve dalje.

Sve dalje i dalje, u dane kada gledao sam njene oči kristalno plave,
u dane kada priužala je osmijehe srcu mom tako drage,
I svaka stepenica, bol u meni stvara –
-bol što nikad nisam stigao reći joj, koliko mi je draga.

A sada neki drugi vjetrovi pušu,
oni s juga ostali su samo u sjećanjima za dušu.
I neki novi klinci stubištima sada kroče,
kao i ja čekaju kraljicu što izvući će ih iz samoće.