Nekad je zbilja smješno, a s druge strane nekad i otužno gledati kako ljudi lako umisle sebi da su veličine…To naročito vidimo u našem političkom životu, ali i u svim sferama života… Nekako sam stava da je glavni problem ovog vremena taj što baš svi, sve znaju, o svemu… Izgubili smo uzore, idole…ljude za koje držimo da su veličina i da se ugledamo u njih….ne….sve znamo o svemu I to najbolje od svih… A onda kad se na to sve nakaleme oni što su po defaultu “mudraci” i da prostite na izrazu razno, razne šupljače i sponzoruše, e onda dobijemo ono što privlači žutu štampu…eh taj ego…Ova je također uglazbljena pa u skoroj budućnosti dodamo i link na snimak…

Kada ego vrisne

U zoru zimskog dana, uputili su se, 
na lađi toj od snova kroz oceane sudbine.
Mornari i kapetan prvi put su na more,
bez kompasa i karte, jer oni znaju najbolje.

Na brodu još su klaun, mudraci i ljepotice
i svi su oni važni, bez njih se ne može.
I puno tu je buke, ego stvari, prepirke
jer ipak tu baš svatko zna, sve o svemu ma najbolje

Plovimo kroz život, netko bolje netko lošije,
ali kada ego vrisne, tonemo tad najdublje

Prvi dan je bilo mirno, noć mirna ostala je
al pred jutro znaci stigli su, strašne nevolje
Kapetan reče: „Mirno! Ja moru vjerujem“
i okrene taj timun od zadnje obale.

More sad se diglo, bijesni i pjeni se,
a posada na brodu sada puno tiša je.
Kao kocka šećera što u vodi nestaje
sva ega sada su tiha ispod morske površine.

Plovimo kroz život, netko bolje netko lošije,
ali kada ego vrisne, tonemo tad najdublje.