Više od šest desetljeća na sceni, koncerti na dubrovačkim skalinima, svjetske dvorane, šansone koje se pamte i osmijeh koji ne silazi s lica. Ibrica Jusić jedan je od onih glazbenika kojeg ne treba posebno predstavljati. Dovoljno je da uzme gitaru i publika zna da slijedi večer emocije i šarma. S našim Hrvojem Krolom razgovarao je o karijeri, ljubavi, kućnim ljubimcima i unučici, na koju je posebno ponosan.
Ibrica Jusić i danas pred publiku izlazi s istom lakoćom, bez velike pompe, ali s dovoljno šarma da prostor odmah postane njegov.
Kaštelanski dvorac Vitturi samo je još jedan susret u dugom nizu onih kojima se, kaže, uvijek rado vraća.
“Nije važan prostor. Vi mene ne možete staviti da pjevam na smokvi ili na maslini, ja ću pjevati isto kao da pjevam u Carnegie Hallu ili Sydney Opera Houseu gdje sam nastupio. Važno je ono što čovjek unosi u prostor. Koju emocionalnost, koju energiju nosite. A to, ako mi je dragi Bog dao malo talenta, dao mi je da imam tu energiju, da imam taj kontakt s ljudima.”
Taj kontakt s publikom često mu se vraća u najneočekivanijim trenucima. Jedan susret kod vulkanizera nedavno ga je vratio u sedamdesete godine i probudio uspomene koje publika nosi desetljećima.
“Neki dan u Zagrebu sam mijenjao gume na autu i dođe mi čovjek, porazgovaramo se o svemu i svačemu. Kaže: ‘Ibrica, mogu vas slikati da pošaljem mami?’ Pošalje on mami, a mama odgovara: ‘Pozdrav gospodinu Ibrici, pitajte ga sjeća li se kad me je 1974. učio plesati cha-cha.’ Eto, to ti je život. A ja sam volio plesati. Kad su krenule diskoteke sedamdesetih, znao sam nositi dvije-tri rezervne majice u garderobi. Kad bih upalio motore, svi su mislili: ‘Na čemu je ovaj?’ A mene bi samo ponijela glazba.”
Kada danas pogleda unatrag, ne govori o žaljenju. Život ga je, kaže, vodio svojim putem, a karijeru je izgradio isključivo vlastitim radom.
“Nađite mi umjetnika svjetskih razmjera koji se 62 godine brine o svojoj karijeri bez menadžera, bez poguranaca, bez korupcije i bez klanova. Nikad nisam nekog vašeg kolegu povukao za rukav da nešto napravimo. Kad sam vam u nekom trenutku zanimljiv, pozvan sam i odazovem se. To je suradnja, novo prijateljstvo, novo poznanstvo, a nikome ništa nisam dužan.”
Energiju, humor i osmijeh zadržao je i u 82. godini. Kaže da ga život nije mazio, ali ga je svako iskustvo učinilo jačim.
“Uvijek sam se držao one: ‘Što me ne slomi, to me ojača.’ Bilo je velikih problema, bilo je i zatvaranja u Parizu i Njemačkoj, ali sve ima svoje zašto. Kad to prođete, izlazite samo jači. Citirat ću početak refrena Gotovčeve pjesme s kojom sam pobijedio 1968. na Zagrebačkom festivalu: ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari.’ Ja volim reći da čovjek uči dok je živ, pa čak i kad umre – umre priučen. Iskustava nikad dosta, novih spoznaja nikad dosta.”
Kada se svjetla pozornice ugase, najvjernije društvo prave mu pas i mačak, o kojima govori s jednakom strašću kao i o glazbi.
“Ovo mi je peti pas po redu, ali bojim se da će me baš on najviše emotivno iznerediti. Ima tako jak karakter, što ljudi vole reći da je tvrdoglav. Obožavam ga, stvarno je dobar čuvar i zaštitnik. On sjedi na sjedalu do mene, a moj mačak meni u krilu. Volim reći da je pasja ljubav jedna kategorija, a kad pridobijete mačju ljubav, to je ljubav izvan kategorije.”
Ljubav mu je i dalje jedna od najdražih tema, ali danas o njoj govori s mnogo humora.
“S novim vicem ćete sve shvatiti. Stara ljubavnica sretne svog starog ljubavnika i kaže: ‘Koko, a koliko danas imaš godišta?’ A on odgovori: ’88.’ Kaže ona: ‘Ajme, ne bih ti dala.’ A on kaže: ‘Znaš što, sve da mi i daš, ne bih mogao.’ Danas me napadaju više nego ikad. Ja kažem: ‘Gdje ste bile prije 50 godina? Što me sad napadate, više nema ništa.’ Ali dobro, sve je to život. Treba se pomiriti s vremenom u kojem živimo, biti svjestan svojih godina i svojih mogućnosti. Da nema ljubavi, ne bi svijeta bilo.”
Posebnu nježnost čuva za svoju osmogodišnju unuku, za koju vjeruje da je predodređena za velike stvari.
“Moja velika ljubav. Sad ima osam godina. Slika. Kad sam vidio njezine radove koje je crtala s tri godine i pokazao ih Dimitriju Popoviću, čovjek nije mogao vjerovati. Rekao sam: ‘Sine, ova će biti ili arhitektica ili slikarica, treće nema.’ To je talent koji se rađa jednom u sto godina. To treba podržati, ne forsirati, nego animirati i pratiti. Jako sam ponosan.”
Od dubrovačkih skalina do svjetskih pozornica, od šansone do šale, Ibrica Jusić ostao je umjetnik koji ne živi od nostalgije, nego od osjećaja. I nakon više od šest desetljeća karijere vjeruje da pjesma vrijedi samo onda kada pronađe put do čovjeka i ostane živjeti u njemu dugo nakon što se ugase svjetla pozornice.
izvor: dnevnik.hr
